Zahtjev da Gotovina dobije 27 godina zatvora potpuno je besmislen

Zahtjev tužitelja Haaškog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije da Ante Gotovina bude kažnjen sa 27 godina zatvora, Mladen Markač sa 23 i Ivan Čermak sa 17 godina zatvora besmislena je politikantska eskapada, koja se, nažalost, uklapa u dosta grozan dojam što ga je taj Sud, koji jest bio potreban i koji je učinio mnogo toga dobrog za ove prostore, stvorio o sebi u posljednjih nekoliko godina.

Budimo posve jasni. Ove su se novine zalagale za uhićenje Ante Gotovine.

U prosincu 2005. godine, kada je Gotovina napokon pronađen i priveden, napisali smo, doslovno, da je “njegovo hapšenje najbolja vijest za Hrvatsku”.

I dalje stojimo kod te ocjene iz dva posve jednostavna razloga.

Prvo, uvjereni smo da svatko tko je optužen za tako teške zločine, kao što su bili masakri nad civilima poslije Oluje (a ti su se zločini nesporno dogodili), mora biti priveden pred sud.

Drugo, držimo da je posve neprihvatljivo da visoki vojni časnik politički ucjenjuje svoju državu, kao što je to general Gotovina činio dok je bio u bijegu.

Nadalje, ove su se novine uvijek i konzekventno zalagale za kažnjavanje svih hrvatskih počinitelja ratnih zločina, bilo da se radilo o Mirku Norcu, Dariju Kordiću ili o recentnijim primjerima poput suđenja Branimiru Glavašu.

Uvjereni smo da jedino pravedna suđenja svim okrivljenicima za ratne zločine mogu u potpunosti očistiti ugled Domovinskog rata i, što je još važnije, mislimo da jedino pravedna suđenja svim okrivljenicima za ratne zločine mogu proizvesti zdravije, moralno utemeljenije odnose u društvu.

Tko god misli da se bilo koga može ubiti zato što je druge nacionalnosti, ili zato što se uslijed rata našao s druge strane, naprosto ne može biti poželjan član zajednice u kojoj vrijede načela elementarnog morala i pravde.

Čvrsto vjerujemo da većina u Hrvatskoj želi da u ovoj zajednici vladaju načela elementarnog morala i pravde, koja, nužno, uključuju osuđivanje ubojica i onih koji su zločine dopustili.

Ove novine i ova izdavačka kuća imaju, dakle, sasvim jasan stav o hrvatskim ratnim zločinima još od vremena ubojstva obitelji Zec, o čemu je Globus prvi detaljno i opsežno izvještavao, pa do danas.

Nemamo, očigledno je, baš nikakav razlog da branimo Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka.

Međutim, najčvršće smo uvjereni da su presude za tu trojicu, koje zahtijeva Tužiteljstvo Haaškog suda, duboko nepravedne i politički katastrofalno nepromišljene.

Naime, svaki sud, donoseći presude, mora razmišljati o međusobnim razmjerima povezanih slučajeva, dakle o određenoj hijerarhiji krivnje.

Haaški sud osudio je Veselina Šljivančanina, jednog od ljudi koji nesumnjivo jesu naredili (ili, barem, dozvolili) masovno ubojstvo na Ovčari, na sedamnaest godina zatvora (sada se čak govori o reviziji cijelog slučaja).

Zločin na Ovčari nesporno je teži od zločina koji su se, nažalost, i nesumnjivo, događali poslije Oluje.

Zločin na Ovčari teži je iz dva razloga.

Prvo, njemu je prethodio višemjesečni napad na Vukovar, tijekom kojeg su brojni civili bili izloženi možda najgorim patnjama i najvećem pritisku u cijelom srpsko-hrvatskom ratu.

Napad na Vukovar bio je fizički najbrutalniji izraz pokušaja Slobodana Miloševića i Jugoslavenske narodne armije da okupiraju značajne dijelove Hrvatske. Da JNA nije napala Vukovar i druge hrvatske gradove, Oluja nikada ne bi bila potrebna.

Ta je veza posve jasna. (Da ne govorimo o tome kako je posve besmisleno čak i spominjati prekomjerno granatiranje Knina, u usporedbi s potpuno uništenim Vukovarom).

Drugo, činjenica je da je najmanje dvije stotine ljudi, od kojih su mnogi odvedeni iz bolnice, strijeljano na Ovčari. Radi se, dakle, o masovnoj egzekuciji, koja je, najblaže rečeno, provedena pod nadzorom Jugoslavenske narodne armije.

Užasno je neugodno čak i pokušati uspostavljati hijerarhiju zločina.

Osobno, kao Hrvat, i danas osjećam stalnu i tešku grižnju savjesti zbog svakog srpskog civila ili ratnog zarobljenika kojeg su pripadnici Hrvatske vojske likvidirali u “Krajini”, tijekom ili poslije Oluje.

Užasno me stid zbog svake srpske kuće koja je opljačkana ili spaljena.

Međutim, ako se već mora - a nažalost, mora se, iz pravnih kao i zbog povijesno-političkih razloga - ako se, dakle, već mora uspostavljati hijerarhija krivnje, nesporno je da je zločin u Vukovaru mnogo gori od strašnih zločina poslije Oluje.

Da ne govorimo, ponovo, o tome kako je i tko počeo rat: krivnja za rat posve je nedvosmislena i ona leži u Beogradu.

Ako se, znači, moramo baviti uspostavljanjem hijerarhije krivnje - a to je posao kojim se nužno bavi i Haaški sud - teško je naći nešto nemoralnije i politički gluplje nego za generala Gotovinu tražiti deset godina zatvora više nego što je dobio major Šljivančanin.

Po toj bi logici ispalo, među ostalim, da je Oluja izazvala Vukovar.

Nadamo se da Haaški sud, u izricanju konačne presude Gotovini, Markaču i Čermaku, neće potvrditi svoju već pomalo skandaloznu reputaciju, stvorenu posljednjih nekoliko godina.

Takvo što bilo bi iznimno politički štetno. Primjerice, ako Gotovina dobije veću kaznu od Šljivančanina, svi Josipovićevi napori da se Hrvatska i Srbija pomire mogli bi isti trenutak biti upropašteni, jer će Hrvatskom zavladati golemi osjećaj nepravde, kao i masovno nepovjerenje prema političaru koji se trudi uspostaviti normalne odnose između Zagreba i Beograda.

Ne znamo, naravno, je li Haaško tužiteljstvo svjesno svih etičkih i političkih elemenata svog dosta besprizornog zahtjeva.

S druge, pak, strane, ne znamo zašto su Gotovinini odvjetnici, u zadnjih nekoliko mjeseci osobito intenzivno, pokušavali uvjeriti hrvatsku javnost da će njihov klijent biti oslobođen.

Takva vrsta PR-a Gotovini ni po čemu nije korisna. Čak i da Hrvati, naime, vjeruju da jedan od zapovjednika Oluje neće biti osuđen, kakve to, pobogu, ima veze s njegovim stvarnim sudskim statusom?

Kampanja u kojoj su Gotovinini odvjetnici, kao i pojedini njegovi zagovornici u Hrvatskoj, pokušali indoktrinirati hrvatsku javnost oko nevinosti generala Gotovine primjer je potuno promašene marketinške operacije, koja je, međutim, mogla izazvati krajnje negativnu reakciju Haaškog tužiteljstva.

Prejudiciranje oslobađajuće presude, kao i zahtjev za 27 godina zatvora dvije su strane nepoštovanja elementarnih povijesnih činjenica.

U “Krajini” se, poslije Oluje, dogodio strahovito težak zločin nad srpskim stanovništvom. Taj zločin mora biti kažnjen.

Međutim, rat je počeo drugdje, točno se zna tko je počeo rat, a prije kolovoških zločina 2005. godine, dogodili su se još teži zločini koje je skrivila druga strana.

Hijerarhija krivnje u ovom je slučaju sasvim jasna.