Svečanim akademijama i polaganjima cvijeća, televizijskim specijalima i koncelebriranim misama, Hrvatska je u četvrtak odtugovala ili pak jetko popratila deset godina od smrti Franje Tuđmana. Deset godina prošlo je od smrti čovjeka kojem se obično tepa kao prvom hrvatskom predsjedniku, a tih deset godina strašno je mnogo vremena tijekom kojih se dogodilo, i meni i vama svima, toliko toga.
Znam da u ovoj zemlji postoje ljudi koji još žive devedesete, kojima je to bilo jedino vrijeme pravog i punoga života, a sve nakon toga tek je ponižavajući, jadni “afterlife”. Znam da ima takvih, ali ja, naravno, nisam među njima. Mnogo mi se toga dogodilo u ovih deset godina, mnogo se dogodilo svima nama zajedno, pa se ta dekada, koja je protekla otkad smo pokojnog velmožu ispratili pod kosi grob, meni doima ne kao stoljeće, nego kao čitava vječnost. U tih deset godina ja sam se promijenio, ova zemlja se promijenila, sve ono u što vjerujemo i sav kozmos u kom živimo toliko su strašno drukčiji da mi se koji put čini da taj Franjo Tuđman i nije nego tračak davne sumaglice, blijeda sjenka, nešto prapovijesno, kao kralj Matijaš, ili Tuga i Buga. Ime je još tu, kipovi su tu, strše nemušti i smiješni po provincijskim trgovima, no onog što je taj čovjek predstavljao više nema. Nema Croatije, bijelih uniformi ni komičnih parada, nema njegove feudalno-operetne Hrvatske, nego imamo nekakvu drukčiju zemlju, polukuhanu i na pragu modernosti, ali i to je nešto, i to je bolje od njegove intelektualno jadne historicističke fantazije.
U povodu desete godišnjice, valjda svako misleće biće u ovom četirimilijunskom narodu reklo je što misli o pokojnome državniku. Znam da je mišljenje o tome još jednog od tolikih novinara posljednja stvar koja vas zanima. Ali, tekst koji pišem ionako nije o pokojnom državniku, nego o dvije sudbine omeđene istim vremenom i istim prostorom, sudbine u koje se u odsudnom trenutku upleo isti čovjek. A taj je čovjek, dakako, bio Franjo Tuđman.
Franju Tuđmana prvi sam put u životu vidio 1989., u svojoj 24. godini. Gledao sam na televiziji tog umirovljenog oficira JNA s kožnom aktovkom, lošim socijalnim naočalama i odijelom konobara, i prvi se put u životu zapitao: pa tko bi, za boga miloga, mogao glasovati za ovu tužnu spodobu? To je bio prvi put kad sam se to zapitao, drugi je put bio kad sam vidio Bandića, a treći kad sam vidio Keruma. Ljudi su, međutim, glasovali za tu mrku figuru s trajnim facijalnim tikom, i Franjo je Tuđman, u mojoj 25. godini, u “prajm tajmu” ljudskih i profesionalnih mogućnosti, postao predsjednik SR Hrvatske. Lazarove kosti već su glavinjale Hrvatskom, Gazimestan je već prošao, i svakom razboritom već je tada bilo jasno da slijedi rat. Negdje tog ljeta, sam sam sebi rekao da u ratu ta dva imbecilna nacionalizma neću sudjelovati. Bilo je to prvo i najveće obećanje koje sam u životu pogazio. Već ‘92. bio sam u uniformi na čuki, kao regrut u gardijskoj brigadi gazio sam po Popovom polju i Zavali, ratovao s ljudima čiju politiku nisam dijelio, pod zastavom države od čije sam politike zazirao, i pod vodstvom Tuđmana, kojeg sam svesrdno prezirao. Ipak, ratovao sam jer sam i ja, i jer smo svi, bili pritjerani u kut vanjskom agresijom koja je bila bahata, neljudska i drska.
Nekako u to isto vrijeme, upravo u mom gradu prve je korake svog profesionalnog “prajm tajma” započinjao jedan moj sugrađanin, gotovo vršnjak. On - za razliku od mene - nije imao problema s politikom hrvatske šutljive većine, nije od tadašnje vlasti zazirao, niti je Tuđmana prezirao: dapače, prema vlastitim ga je riječima, “obožavao”. Ipak, ni bahata ni drska agresija nije tog čovjeka ponukala da zažulja guzicu na čuki i prenoći koju hladnu, krašku noć na vlaškim i hercegovačkim brdima. Umjesto toga, on se uključio u probranu falangu onih koji su dilali ratni provijanat, opskrbljivali i tramakavali, švercali humanitarnu pomoć, utovarivali šlepere i istovarivali palete. Kad sam se ja vratio s čuke, mene je dočekala tajkunizirana firma koju je maznuo jedan od njegovih kolega - Miroslav Kutle. Do tog trenutka, čovjek o kojem govorim već je zaradio svoj prvi milijun, onaj za koji - kako poslovica kaže - nije pristojno pitati. Čovjek o kojem govorim, naravno, zove se Željko Kerum.
I meni i drugom junaku ove priče Franjo se Tuđman u život upleo u ključnom, odsutnom trenutku. Kad je počeo rat, ja sam završio u uniformi i ratovao za stvar za koju sam jedva napola vjerovao. Željko Kerum je u tu stvar vjerovao do balčaka, a ipak nije odjenuo istu uniformu, nego je zaradio prvi milijun, pa onda drugi, osmi, petnaesti. U međuvremenu prošlo je deset godimna, pa još deset godina, i oba smo dočekali ovaj četvrtak i godišnjicu Tuđmanove smrti. On ju je dočekao kao splitski Papa Doc Duvalier, vlasnik, čitavog grada, svih trgovina, hotela i još k tomu gradonačelnik. Ja sam ga dočekao kao naprosto ja, samo stariji, deblji i iskusniji nego ‘89.
Na deset godina Tuđmana, ja sam se odlučio ne sjećati. Odlučio sam se na to jer vjerujem u onu da o mrtvima ne treba govoriti loše, ali i zato jer je sve to danas tako daleko, nevažno i blijedo prema zapetljanom svijetu kojim gazimo danas. Kerum se, međutim, odlučio sjećati. Štoviše, odlučio je govoriti na svečanoj komemoraciji na kojoj je rekao da će Tuđmanu sagraditi velebni spomenik, jer on “Tuđmana voli”, za razliku od “kritičara iz medija koji sada ovo snimaju”, te dodao ključni razlog zašto i on i njemu slični Tuđmama moraju i hoće voljeti: “da nije bilo Tuđmana”, rekao je, “ja ne bih bio na ovom mjestu, nego bih kao pametni i sposobni morao ići vani”. Tako je rekao, a splitski je HNK grunuo od aplauza.
Ni jedan nekrolog, ni jedna lijepa riječ, niti izjava iz tužnog zbora političkih crnih narikača nije sintetizirala Tuđmanovo političko nasljeđe onako točno kao što je to s lapidarnom iskrenošću učinio Željko Kerum. Svaka rečenica koju je Kerum izrekao, naime, sušta je istina. Da Tuđmana nije bilo, ljudi kao što je on nikad ne bi bili mogući. Da nije pravila igre koja je Tuđman stvorio, Kerum bi Kerumom mogao postati samo u inozemstvu, ali ne Njemačkoj ili Švedskoj kako sam sebi utvara, nego u Africi, Južnoj Africi ili Latinskoj Americi sedamdesetih, u zemljama gdje se moglo, a negdje i još može, obogatiti onako kako se obogatio on: zarađujući na ratu, zarađujući na potplaćenom radu jadne ljudske marve i na nametanju vlastitog interesa nauštrb općeg. U Hrvatskoj, u kojoj ne bi bilo Tuđmana, takvo što Kerum doista ne bi mogao raditi, i zato Franji Tuđmanu Kerum, ali i ne samo Kerum nego sva ta tranzicijska galerija, na čelu s Kutlom i kutlima, može podići tridesetmetarski, svjetleći, fosforoscentni spomenik.
No, Keruma - dakle, načelnika koji danas kani na Rivi podići kip penzionera s ružnim naočalama - trebalo bi jednu stvar priupitati. Ako je Tuđmana tako strašno volio, ako ga je neizmjerno obožavao, ako je doista znao koliko mu duguje i koliko će mu tek ubuduće dugovati, e, pa onda zašto nije te ‘91. i ‘92. malo mrznuo i on guzicu za “Hrvatsku iznad svega”, onako kako sam to činio ja, “kritičar iz medija”, onako kako je to činio njegov protukandidat Ranko Ostojić i kako su to činili deseci tisuća drugih? Naime, da je tako učinio, onda bi njegovo obožavanje bilo obožavanje političkog pristaše. Ovako, to je tek obožavanje kojim zahvalni pas obožava ruku što mu je bacala pomije.