KOMENTAR

Zajedničke knjige povijesti ne smiju izjednačavati odgovornost za zločine

 Emica Elveđi / CROPIX

Nedavno obilježavanje godišnjice pada Vukovara, sjećanja preživjelih koje smo čuli i čitali u medijima, svjedočanstva poput onoga srpskog kolege Dejana Anastasijevića koji je bio u to vrijeme u Vukovaru kao novinar, još su jednom podsjetile na strahote rata i zločine. U Vukovaru se dogodio jedan od najstrašnijih zločina, koji se ne smije zaboraviti. Kada je Vukovar nakon herojskog otpora pao, Europa je bila nesposobna reagirati. Slike iz Vukovara izazvale su šok u europskoj javnosti, ali ne i konkretnu reakciju. Zbog nedostatka takve reakcije, Vukovar je bio tek uvod u druge zločine koji su se dogodili i u Hrvatskoj, zatim u BiH te na Kosovu.

Sada, 25 godina kasnije, u Europi ponovno nema previše razumijevanja za Vukovar i druge zločine. Zapravo se čini da su takve događaje i zaboravili. Nedavno je predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker u govoru o stanju EU izjavio da je "Europa živjela u miru punih 70 godina". Namjerno ili slučajno, zaboravio je na rat na području bivše Jugoslavije. I to je područje u Europi na kojemu se ponovno dogodio i genocid, nešto što je Europa obećavala da se nikad više neće dogoditi na njenom tlu. I kada govore o miru u Europi, ni u Bruxellesu ne smiju zaboraviti Vukovar, Škabrnju, Sarajevo, Srebrenicu, Drenicu. Razumijemo kada pokušavaju pomoći procesu pomirenja, kada pozivaju i političare i narode da se okrenu budućnosti. Ali, ako već spominju suradnju na zapadu Europe nakon Drugog svjetskog rata kao primjer, onda trebaju znati da se to pomirenje nije dogodilo na osnovi zaborava ili relativizacije zločina. Upravo sjećanje na to je najbolje upozorenje da se ubuduće zločini spriječe. Danas i u Belgiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i drugim državama Europe školsku djecu vode u posjet ratnim muzejima, rovovima u kojima su se vojnici borili, uče ih što su jeli, kako su preživjeli. Govore im o strahotama rata.

Za prostor jugoistočne Europe, a pod tim pojmom se uglavnom misli na države bivše Jugoslavije i Albaniju, EU je pomirenje i suradnju postavio kao preduvjet za integraciju u EU. U tom procesu žele pomoći raznim projektima, jedan od njih je i suočavanje s prošlošću svih naroda i bolje razumijevanje onoga što se točno dogodilo. To su razlozi zašto podupiru pa i sufinanciraju i projekte izrade zajedničkih knjiga povijesti.

Prošli tjedan, uoči godišnjice pada Vukovara, u Europskom parlamentu zastupnici iz Hrvatske organizirali su komemoraciju za žrtve Vukovara, na kojoj je bilo jako malo onih koji nisu iz Hrvatske. Dva dana prije toga u prostorijama Europskog parlamenta održana je rasprava na kojoj su predstavljene dvije knjige iz projekta "Zajednička povijest jugoistočne Europe" koji vodi Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi sa sjedištem u Solunu. Uz brojne zastupnike EP-a i druge goste, sudjelovao je i povjerenik EU za pregovore o proširenju i susjedstvo Johannes Hahn, a glavna je poruka bila da se povijest ne može podučavati "egocentričnim i etnocentričnim pristupom". Takav pokušaj je napravila skupina autora, povjesničara iz raznih država regije, a njihov rad objavljen je u dva udžbenika koji su promovirani tog dana u Bruxellesu.

Povjerenik Hahn je poručio da bi Europska komisija cijenila kada bi vlasti država iz regije jugoistočne Europe ove knjige koristile kao materijal za nastavu u školama. Europska unija je financirala projekt, ali uz napomenu da su stavovi u knjigama stavovi autora, a ne Europske unije. Knjige su namijenjene kao izvor za predavanje suvremene povijesti jugoistočne Europe. Pod naslovom "Ratovi, podjele, integracija" druga knjiga se bavi događajima od 1990. do 2008. godine.

Vukovar se u ovoj knjizi prikazuje na dvije stranice, bez zaključaka ili poruka. Objavljen je jedan članak iz beogradske Politike o "Oslobođenju Vukovara" i jedan iz Vjesnika s naslovom "Tko manipulira vukovarskom tragedijom".

U uvodu o "Bitci za Vukovar, kolovoz - studeni 1991." ne kaže se tko su žrtve, tko su počinitelji niti tko je optužen i tko osuđen za zločine. O svemu tome se govori samo općenito. Navodi se da su "oružani incidenti u gradu Vukovaru kulminirali 87-dnevnom opsadom grada" u kojoj je bilo uključeno oko 30.000 pripadnika JNA kao i veliki broj pripadnika teritorijalne obrane i paravojnih formacija. Navodi se da je broj pripadnika hrvatskih snaga bio znatno manji i da su pripadnici JNA ušli u grad 18. studenog 1991. Površno se spominju brojke koje daju "srpski izvori" i "hrvatski izvori", da je Haaški sud za zločine u Vukovaru osudio dvije, a sud u Srbiji 15 osoba. Nigdje se ne navodi ni identitet niti etnička pripadnost bilo počinitelja zločina, bilo žrtava. Ne spominju se nestali iz Vukovara. Objavljeno je i pismo Vuka Draškovića iz 28. studenog 1991. u kojem on piše da je "Vukovar Hirošima hrvatske i srpske ludosti". "Svatko u ovoj državi, koja više ne postoji, Srbi i Hrvati pogotovo, živi dane naše najveće sramote i propasti", riječi su Vuka Draškovića kojima se završava dio o Vukovaru u knjizi koja bi, barem bi tako htjeli u EU, trebala poslužiti za učenje zajedničke povijesti.

Ovakvi projekti mogu biti dobra inicijativa, ali za događaje za koje postoje brojni dokazi nepotrebno je povijest pisati usporedbom što su pisali mediji na jednoj ili drugoj strani, ili usporedbom brojki koje daju "jedna i druga strana". Takvi pokušaju moraju biti zasnovani na činjenicama jer u suprotnom riskiraju da ih se smatra i pokušajem relativizacije zločina ili umjetnim izjednačavanjem odgovornosti. Da su "sve strane činile zločine", rečenica je koja se provlači na više mjesta u knjizi. Zbog toga je i teško očekivati da će vlade u regiji poslušati savjete iz Bruxellesa i ovakve knjige koristiti kao izvor za učenje povijesti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. listopad 2021 02:00