Nešto se ipak događa u odnosima između katolika i pravoslavaca. Mole jedni za druge, ali ne da bi se s vjere u vjeru obratili, nego da bi zajedno uživali Božje darove kao djeca istoga Oca u istoj zajednici. Znači da se jedni i drugi spašavaju svaki u svojoj zajednici, odnosno da ta zajednica već jest ista crkva sa svim sredstvima spasenja.
Da, tu se odmah bude pitanja na koja i ne znamo odgovoriti. Znači li to da osnovno jedinstvo vjere ne ovisi o tim pitanjima?
Povod za ovo razmišljanje Papine su riječi na Anđelovo pozdravljenje 7. prosinca. Rekao je: - Proteklih dana umro je patrijarh Moskve i cijele Rusije, njegova svetost Aleksej II. Združujemo se u molitivi s našom pravoslavnom braćom, preporučujući njegovu dušu Gospodinovoj dobroti, da bi ga primio u svoje kraljevstvo svjetla i mira.
Nema tu nikakve zabune ni prešućivanja. Pravoslavnog patrijarha Papa oslovljava kao “njegovu svetost”. On je umro u svojoj vjeri, okrijepljen sakramentima kako ih pravoslavlje slavi. I tako ga, kaže Papa, Bog može kao svoga primiti. Očito je, dakle, da pravoslavni ne trebaju postajati katolicima, ni katolici pravoslavcima - da to i nisu dvije crkve, nego jedna spasenjska zajednica. Nesporazumi koji još postoje kao da ne ugrožavaju duboko jedinstvo zajedničke vjere.
A mi smo još spremni čuditi se što je bl. Alojzije Stepinac u doba 2. svjetskog rata naložio onodobnim katoličkim svećenicima da pravoslavlje koje je smrtno ugrožavala ustaška vlast upisuju u svoje katoličke knjige bez provjere obraćenja - jer “oni su naša braća po vjeri”. Nažalost, Stepinčev se glas u onoj državi, u ono doba koje on nazva “dobom ludila i divljaštva”, jedva čuo. Ni ondašnji crkveni propisi nisu tome pogodovali, ali blaženik je gledao po evanđelju, dalje od propisa. I danas će neki prigovoriti Papi što uopće nije spomenuo i neke razlike u vjeri. Zar i on gleda iznad postojećih zakona? Na kraju je sve očitije da je zakon ipak sam Isus Krist - za kojeg jedni i drugi isto vjerujemo i u istovrijednoj euharistiji ga primamo.
Živko Kustić
Da, tu se odmah bude pitanja na koja i ne znamo odgovoriti. Znači li to da osnovno jedinstvo vjere ne ovisi o tim pitanjima?
Povod za ovo razmišljanje Papine su riječi na Anđelovo pozdravljenje 7. prosinca. Rekao je: - Proteklih dana umro je patrijarh Moskve i cijele Rusije, njegova svetost Aleksej II. Združujemo se u molitivi s našom pravoslavnom braćom, preporučujući njegovu dušu Gospodinovoj dobroti, da bi ga primio u svoje kraljevstvo svjetla i mira.
Nema tu nikakve zabune ni prešućivanja. Pravoslavnog patrijarha Papa oslovljava kao “njegovu svetost”. On je umro u svojoj vjeri, okrijepljen sakramentima kako ih pravoslavlje slavi. I tako ga, kaže Papa, Bog može kao svoga primiti. Očito je, dakle, da pravoslavni ne trebaju postajati katolicima, ni katolici pravoslavcima - da to i nisu dvije crkve, nego jedna spasenjska zajednica. Nesporazumi koji još postoje kao da ne ugrožavaju duboko jedinstvo zajedničke vjere.
A mi smo još spremni čuditi se što je bl. Alojzije Stepinac u doba 2. svjetskog rata naložio onodobnim katoličkim svećenicima da pravoslavlje koje je smrtno ugrožavala ustaška vlast upisuju u svoje katoličke knjige bez provjere obraćenja - jer “oni su naša braća po vjeri”. Nažalost, Stepinčev se glas u onoj državi, u ono doba koje on nazva “dobom ludila i divljaštva”, jedva čuo. Ni ondašnji crkveni propisi nisu tome pogodovali, ali blaženik je gledao po evanđelju, dalje od propisa. I danas će neki prigovoriti Papi što uopće nije spomenuo i neke razlike u vjeri. Zar i on gleda iznad postojećih zakona? Na kraju je sve očitije da je zakon ipak sam Isus Krist - za kojeg jedni i drugi isto vjerujemo i u istovrijednoj euharistiji ga primamo.
Živko Kustić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....