Zašto drugim ljudima imamo toliku potrebu pričati o sebi?

Verbalno udvaranje omogućuje ljudima da ispričaju svoju životnu priču brzo i povjerljivo. Ljudi za jedan sat mogu više saznati jedan o drugome nego što to mogu životinje u više mjeseci. U prvih nekoliko uzbudljivih sati čavrljanja jedno drugome će pričati o svojim obiteljima, o prošlim i sadašnjim vezama, o djeci, prijateljstvima, kolegama, pustolovinama, putovanjima, ideološkim uvjerenjima, hobijima, interesima, ambicijama i planovima. Nakon nekoliko mjeseci seksualne veze, ljubavnici se obično vrlo dobro poznaju i znaju mnogo toga o partnerovu životu, od djetinjstva do danas. Nasuprot tomu, čimpanze nikada ne mogu dobiti izravne informacije o partnerovim ranijim iskustvima ili  planovima.

Informacije o planovima Mogu samo donijeti nekoliko općenitih zaključaka o osobnosti na temelju društvenog ponašanja i to je sve što im je na raspolaganju da donesu odluku o odabiru partnera. Jezik nam omogućuje da saznamo mnogo o potencijalnom partneru - i to djelotvornije i interaktivnije nego što to može ijedna druga vrsta. Jesu li te životne priče pouzdani pokazatelj ičega? Tko nije bio u iskušenju dok sjedi u avionu pokraj nekog neznanca da ispriča potpuno izmišljenu priču o sebi, uključujući novo ime, podrijetlo, zanimanje?

Jesu li životne priče koje razmjenjujemo sa svojim partnerima pokazatelj ičega? No, unatoč tomu što većina ljudi iskrivljuje svoje životne priče u manje-više jednakoj mjeri, smatra autor, one su ipak valjana osnova za izbor partnera

4. NASTAVAK

No, kao što zna svaki policajac na tajnom zadatku, lažna je biografija podložna logičkim nedosljednostima, tvrdnjama koje se mogu pobiti, nedovoljnom poznavanju sporednih informacija. Životne priče koje otkrivamo u danima i tjednima udvaranja ostaju relativno vjerodostojne zahvaljujući logičkim, iskustvenim i društvenim pritiscima. Dakako, mi prikazujemo svoj život u najboljem mogućem svjetlu. Radije spominjemo svoje uspjehe nego pogreške. U svojim životnim pričama predstavljamo se kao glavni junaci velike pustolovine svojeg života, a ne kao Rosenkrantz ili Guildenstern u predstavi u kojoj netko drugi glumi Hamleta. Unatoč tomu što većina ljudi iskrivljuje svoje životne priče u manje-više jednakoj mjeri, one su ipak valjana osnova za izbor partnera. Barem na početku, naša se priča neće uspoređivati s istinom, nego s jednako tako iskrivljenom pričom naših spolnih suparnika. Možete do mile volje preuveličati priču o paket-aranžmanu na Bermudima dok se vaš suparnik prisjeća kako je letio svemirskim brodom kao zapovjednik misije. Čak i ako oboje skrivate da ste iskusili neimaštinu i sumnju u sebe, potencijalna partnerica još uvijek može zaključiti da je pilotiranje svemirskim brodom vrijednim milijardu dolara bolji pokazatelj sposobnosti nego vikend opijanja u nekom klubu.



Naši se preci nisu mogli pohvaliti da su letjeli u Zemljinoj orbiti, ali to ne može ni većina nas. Naši životi su općenito sigurni i sjedilački u usporedbi s njihovima pa su i naše životne priče vjerojatno manje dramatične i manje toga govore o tome kako se suočavamo s izazovima i kako se snalazimo u hitnim slučajevima.



Do stjecanja spolne zrelosti naši bi preci već imali iza sebe mnogo bliskih susreta s opasnim divljim životinjama, nekog iskustva s fizičkim nasiljem, mnogo priča o putovanjima na razna mjesta i susretima s neprijateljskim članovima drugih plemena. Do srednjih godina vidjeli bi mnogo ozljeda i smrti, izgubili mnoge rođake, iskusili bolest i glad. Muškarci koji bi doživjeli tu dob znali bi što znači ubiti veliku i opasnu životinju, a možda i što znači ubiti drugog čovjeka. Žene bi dotad pretrpjele spontane pobačaje, teške porođaje, djetetovu smrt, razne muškarce koji bi im se seksualno nametali, proganjali ih, možda ih i silovali. Naši su preci mogli pričati vrlo sadržajne životne priče. Kada su životne priče postale važne u verbalnom udvaranju, naši su preci počeli procjenjivati ne samo izgled potencijalnog partnera nego i prošla iskustva. Zahvaljujući jeziku, cijela prošlost nekog pojedinca postala je dio njegova "proširenog fenotipa" u udvaranju. Zbog toga je seksualna selekcija počela davati prednost svakoj mentalnoj osobini koja bi mogla proizvesti privlačnu prošlost. Zvuči kao paradoks putovanja kroz vrijeme, ali nije tako. To samo znači da je seksualna selekcija mogla pogodovati genima za dobro autobiografsko pamćenje, sklonost prema riskantnim avanturama ili za uvjerljivo suzdržan seksualni život bez previše nevjera.

Načelo hendikepa upućuje na to da je seksualna selekcija čak mogla pogodovati mazohističkoj sklonosti neugodnim situacijama zato što sposobnost prevladavanja teškoća otkriva sposobnost. Čak i usred krvoprolića mehaniziranog ratovanja, ili na intelektualnom stratištu intervjua za posao, čovjek uvijek može pomisliti: "Ovo će jednoga dana biti fenomenalna priča". Kroz sjećanje i jezik možemo čisti trošak naše sposobnosti iz prošlosti (poput fizičke ozljede ili društvene neprilagođenosti) pretvoriti u pouzdan pokazatelj sposobnosti u sadašnjosti (priču o vlastitoj sposobnosti da ozdravimo bez trajnih posljedica ili da prevladamo depresiju.)



Seksualna selekcija verbalnog udvaranja mogla je reorganizirati naš um na druge načine, dajući prednost sposobnosti artikuliranja šireg raspona naših mentalnih procesa. Prije nego što se jezik razvio, životinje vjerojatno nisu imale mnogo razloga za introspekciju svojih misli i osjećaja. Ako introspekcija ne vodi do adoptivnog ponašanja, evolucija joj ne može pogodovati.



 Međutim, jednom kada je verbalno udvaranje postalo važno, pritisak seksualne selekcije mogao je jače potaknuti razvoj čovjekove sposobnosti da svjesno proživljava misli i osjećaje koji upravljaju njegovim ponašanjem i da riječima izrazi ono što je proživio. Ljubavnici ponekad kažu: "Riječi ne mogu izraziti što osjećam prema tebi", ali toj metodi davanja pozornosti obično prethode sati strastvenog čavrljanja ili vođenja ljubavi.



Rječiti ljudi mogu izraziti sve što svjesno doživljavaju. Koliko je spolni izbor pogodovao verbalnom samorazotkrivanju, toliko je možda pogodovao i proširenju svjesnog proživljavanja. Širokopojasni kanal koji vodi od percepcije, preko svijesti i pamćenja sve do artikulirane komunikacije, prema svemu je sudeći svojstven samo ljudima. Tek kada je spolni izbor počeo favorizirati mogućnost izvješćivanja o subjektivnim iskustvima - s pojavom mentalne ustanove za poravnanja dugova koju zovemo svijest - pojavile su se i naše neobično promiskuitetne introspektivne sposobnosti, pa se čini da imamo trenutačni svjesni pristup tako velikom rasponu dojmova, ideja i osjećaja. To može objasniti zašto filozofski opisi svijesti često zvuče kao ljubavna lirika - filozofi uma, poput zaljubljenih tinejdžera, stalno govore o crvenilu ruže, emocionalnom naboju glazbe, mekoj toplini kože i egzistencijalnoj usamljenosti unutarnjeg ja. Filozofi se pitaju zašto takva subjektivna iskustva postoje, s obzirom na to da nisu relevantna za naš opstanak, dok zaljubljeni tinejdžeri savršeno dobro znaju da njihov uspjeh u ljubavi dijelom ovisi i o tome koliko uvjerljivo pokažu estetsku osjetljivost na vlastite svjesne užitke.



Takvi evolucijski pritisci koji nas navode da govorimo o svojim svjesnim doživljajima možda su čak utjecali na to kako primjećujemo i kategoriziramo stvari. Psihologinja Jennifer Freyd tvrdi da su se neki od naših kognitivnih procesa prilagodili zahtjevima verbalne "djeljivosti". Primjerice, možda smo skloni percipiranju nekih prirodno kontinuiranih fenomena kao zasebnih samo zato što je jednostavnije verbalno označiti zasebnu kategoriju nego točke na nejasno određenom kontinuumu.

Osim o sebi, mi uglavnom pričamo o drugim ljudima - jezik se uglavnom bavi tračanjem. Evolucijski psiholog Robin Dunbar pretpostavlja da je tračanje pomoglo našim precima da prate veći broj društvenih veza nego što bi to mogli izravnim promatranjem i izravnom interakcijom. Razgovor se pokazao kao djelotvorniji način održavanja prijateljstva nego timarenje. Ako tračanje tumačimo kao "društveno timarenje", možemo objasniti zašto uključuje toliko iskazivanja simpatije. Zamisao da tračanje pomaže održavanju velikog broja odnosa objašnjava zašto trač katkad zvuči kao prilično metodičan osvrt na stanje svakog društvenog odnosa s kojim su upoznata oba govornika.



Možemo se zapitati koju informaciju o sebi udvarač otkriva. Da bi bio vrijedan slušanja, trač mora biti nov, ali ujedno i uvjerljiv zanimljiv, što općenito znači da mora sadržavati novu, provjerljivu informaciju o zajedničkim znancima. Ne zanimaju nas stare vijesti o starim prijateljima, niti nove vijesti o potpunim strancima.

Jean-Louis Dessalles istaknuo je da ono što govornik slušateljima govori mora zvučati relevantno da bi zadržalo njihovu pažnju.



Ako su sadržaj jezika oblikovale psihološke pristranosti naših predaka, koja bi se tema činila najrelevantnijom visoko socijaliziranim primatima? Odgovor je, naravno, društveni sadržaj.



Ako su naši preci već provodili najveći dio vremena razmišljajući jedno o drugome i brinući o svojim odnosima, onda bi u svojim razgovorima bili psihološki pristrani u korist društvenog sadržaja. Tračanje bi utažilo njihovu glad za društvenim informacijama.



Da smo se, primjerice, razvili iz samotnih pauka, našim bi jezikom dominirale mreže i muhe, baš kao i našim paukovskim mislima. Društveni sadržaj ljudskoga govora možda nema nikakvu izravnu društvenu funkciju, možda samo odražava najbolji način da se potakne um koji je već orijentiran na društvene informacije, kao oblik društveno i seksualno privlačne razonode.



Bolji zabavljači imaju koristi jer privlače bolje prijatelje i partnere. Tračanje možda iskorištava opsjednutost ljudskog uma društvenim događajima, isto kao što to čine sapunice i romanntični filmovi.



Nadalje, ako donositelj tračaobično zna vijesti koje slušatelj ne zna, možda ima povlašten pristup tajnama, ili širu mrežu poznanstava, ili bolje društveno pamćenje, ili prijatelje koji imaju povlašten pristup društvenim informacijama.



Drugim riječima, donositelj trača zacijelo ima visok društveni status i također visoku društvenu inteligenciju. Na taj način trač može funkcionirati i kao pouzdan pokazatelj društvenoga statusa i društvenih vještima.Trač se mogao razviti kao pokazatelj statusa, kroz djelovanje seksualne selekcije, te drugih oblika društvene selekcije.

Tračanje predstavlja statusno i udvaračko samoprezentiranje Tračanje, odnosno govorenje o drugima, što također često činimo, ima i neke druge karakteristike koje se mogu bolje objasniti kao statusno samoprezentiranje, a katkada čak i kao udvaračko samoprezentiranje.

Geoffrey Miller