Za povratak
Zvonka Bušića (62) u Hrvatsku još se čeka samo formalna odluka američke Imigracijske službe, pošto je još u svibnju savezna Komisija za pomilovanje prihvatila Bušićev zahtjev. Nakon zelenog svjetla Imigracijske službe, Bušić bi trebao biti deportiran u Hrvatsku, 32 navršene godine poslije poznate otmice zrakoplova.
- Čim sam čuo da je Zvonko pomilovan krenule su mi suze. Otišao sam u šumu i sada čekam da se nekako priberem. Nemam riječi kojima bih opisao kako se osjećam, a pored toga ne mogu vam ništa više kazati jer to ne bi bilo korektno prema Bušićevoj supruzi Julienne. Mislim da ona prva treba nešto reći, a ja još nisam uspio razgovarati sa njom - kazao je u utorak Frane Pešut (57) komentirajući u suzama i jecajima vijest o pomilovanju Zvonka Bušića koji je sa Pešutom, suprugom Julienne i trojicom prijatelja zatvoren zbog otmice američkog zrakoplova te pogibije i ranjavanja američkih policajaca u rujnu 1976. godine.
Kao suučesnik u otmici aviona koju je predvodio Zvonko Bušić, Pešut koji godinu dana sa suprugom i dvije kćeri živi u Benkovcu, osuđen je na zatvorsku kaznu od 30 godina, ali je nakon dvanaest godina pomilovan. Osim Bušića, sud u New Yorku je 3. travnja 1979. godine odlučio da svi osuđeni mogu biti uvjetno pušteni 31. prosinca 1979. godine ili nakon tog datuma. Petar Matanić, Frane Pešut i Marko Vlašić na slobodi su od 1988. godine. Julienne Bušić puštena je iz zatvora 1989. godine, a u utorak nije htjela razgovarati sa novinarima već je kako doznajemo otputovala prema Zagrebu. U dvokatnici tik uz more u mjestu Rovanjska pokraj Zadra živi već duže vrijeme.
Zvonko Bušić, njegova supruga Julienne, te Frane Pešut, Slobodan Vlašić i Petar Matanić 10. rujna 1976. oteli su TWA-ov zrakoplov koji je letio na liniji New York - Chicago. Za cilj su imali obratiti pozornost svjetske javnosti na obespravljenost Hrvatske pod Titovim jugoslavenskim i komunističkim režimom.
Zato su bacali letke “Poziv na dostojanstvo i slobodu”. Jedan od zahtjeva, nakon otmice zrakoplova, bio je da se objavi sadržaj letka koji je bio pohranjen u jednom pretincu na newyorškoj željezničkoj postaji. Iako je policija bila obaviještena da je u pretincu paklena naprava, tijekom demontaže poginuo je američki policajac Brian Murray. Otmičari su preletjeli London i Pariz, bacali letke, a predali su se tek u pariškoj zračnoj luci De Gaulle.
Budući da je tadašnji State Departmant davao ustupke jugoslavenskim vlastima, Francuzi su otmičarima učinili uslugu: niti su ih izručili Njemačkoj, gdje bi ih, posve sigurno, likvidirali agenti Udbe, niti su ih izručili Jugoslaviji, gdje bi “doživjeli nesreću”. Naime, bio je izvjestan scenarij prema kojem je zrakoplov s otmičarima i putnicima trebao biti srušen iznad Jugoslavije. Stoga su otmičari vraćeni u Ameriku. Da su motivi otmice zrakoplova bili čisti politički, svjedoči i Bušićeva poruka iz newyorškog pritvora od 22. rujna 1976.
“Svakom poštenom građaninu Hrvatske, kao i svakom iskrenom Hrvatu već je dosta velikosrpske Jugoslavije, a poslije beogradskog puča u Karađoređevu 1971. propala su sva očekivanja i sve nade... Prije pet godina potpuno je srušen mit lažnog i u biti rasističkog ‘bratstva i jedinstva’. U smislu sprječavanja krvoprolića između nesrpskih naroda, s jedne strane, i srpskoga naroda, s druge strane, osjećali smo ne samo rodoljubnu, nego i posve općenitu humanu dužnost da unaprijed upozorimo miroljubive snage u svijetu, da i na njima leži sasvim određeni dio odgovornosti za buduće događaje ukoliko - već danas - ne bi i hrvatskom narodu priznali pravo na samoodređenje”, piše Bušić u svojoj poruci.
Otmičarima se 1977. sudilo za tri točke optužbe. Prva točka optužnice odnosi se za otmicu zrakoplova sa smrtnom posljedicom, policajca Murraya, koji je poginuo pokušavajući
deaktivirati eksplozivnu napravu u jednom pretincu postaje Grand Central koju je Bušić ostavio. Druga točka se odnosila na otmicu, a treća na zavjeru.
Nakon dva dana vijećanja, 5. svibnja 1977. Federalni sud u Brooklynu, odnosno porota, donijela je odluku prema kojoj su Zvonko i Julienne Bušić krivi ze tri točke optužnice, a Pešut i Matanić za drugu i treću točku. Bušić i supruga Julienne osuđeni su 1977. na doživotni zatvor, a ostali na 30 godina. Nakon 12 godina zatvora, 1988., Pešut i Matanić su pušteni iz zatvora, a američka spisateljica Julienne Bušić je puštena uvjetno 1989. Nakon izlaska iz zatvora napisala je knjigu “Ljubavnici i luđaci”, koja je postala bestseler.
Zvonko Bušić prvi je put dobio pravo na pomilovanje nakon deset godina zatvora, ali do toga, unatoč preporuci suca, nije došlo. U američkim zatvorima već je gotovo 32 godine. Bušić će ovoga mjeseca biti prebačen u pritvor Imigracijske službe (INS), koja treba donijeti nalog o njegovoj deportaciji. S obzirom na to da je Komisija za pomilovanje donijela odluku, Bušićeva deportacija u Hrvatsku je, kako se čini, samo tehničko pitanje. On neće imati pravo vratiti se u SAD.
Zašto je Amerika pristala objaviti proglas otmičara
Jedna od epizoda vezanih uz priču o otmici zrakoplova koju je vodio Zvonko Bušić manje je poznata javnosti - riječ je o načinu na koji je ispunjen njihov zahtjev za objavu proglasa u pet najvećih američkih dnevnih novina. O tome u svojoj autobiografiji “A Good Life” piše tadašnji glavni urednik Washington Posta, Ben Bradlee, jedan od urednika kojem je u ruke pao taj vrući krumpir. Bradlee je, inače, na čelu Posta pregrmio mnoge velike priče, najvažnija među njima je hrabrost i pamet da povjeruje Bobu Woodwardu i Carlu Bernsteinu da se nešto krupno krije iza provale u kompleksu Watergate.
“Novinari nikad ne znaju što im budućnost nosi. Nakon svega, to se potvrdilo kad je grupa Hrvata otela avion na ruti od Chicaga do New Yorka u rujnu 1976. i zaprijetila da će pobiti sve putnike ako se njihov veliki propagandni proglas ne objavi na naslovnici pet najvećih dnevnih novina, uključujući i nas”, piše Bradlee. Slavni urednik kaže kako mu je ideja da mu bilo tko - bio to predsjednik SAD-a, šef FBI-a, vlasnik trgovine, vlastita supruga ili ljuti čitatelj - naređuje da nešto mora objaviti, posebno na naslovnici, potpuno neprihvatljiva.
“Ipak, ovaj put slijedio sam upute miran kao janje. Jednom. Nisam siguran da bih to opet napravio”, kaže Bradlee.
Prema uputama otmičara, proglas sa zahtjevom za hrvatskom neovisnošću od Jugoslavije trebali su objaviti Washington Post, New York Times, Los Angeles Time, Chicago Tribune i International Herald Tribune, uz neizrečenu prijetnju što bi se trebalo dogoditi ako se to ne ispuni. Kad je na željezničkoj stanici Grand Central Station eksplodirala bomba u kojoj je poginuo policajac, stigao je i zahtjev otmičara, baš prije roka za zaključenje prvog izdanja. To je izdanje otišlo u tiskaru bez proglasa, a Bradlee je pozvao vlasnicu lista Katharine Graham i njezina sina Dona, koji su tražili ekstenzivno praćenje priče.
Nešto poslije 22 sata proglas je emitiran preko Associated Pressa, uz zahtjev da barem jedna trećina bude objavljena na naslovnici, a ostatak na “prednjim” stranicama. Bradlee se konzultirao i s kolegama u New Yorku i Los Angelesu, koji su bili podjednako neskloni da sljedeći dan čitaju naslove “Otmičari ubili 62 Amerikanca nakon što su urednici odbili tiskati dokument”. Šef Posta zato se odlučio na objavu, ali uz tri uvjeta.
Tražio je od državnih vlasti potvrdu da je to u javnom interesu, proglas će objaviti samo u dijelu posljednjeg izdanja jer otmičari nisu naglasili u koliko primjeraka mora biti tiskano, i treće, tiskat će ga najmanjim slogom koji tiskara ima, nalik onome u malom oglasniku. Tako se i dogodilo, a čak i tako reducirano ispunjenje zahtjeva očito je zadovoljilo hrvatske otmičare, jer su svi taoci bili uskoro oslobođeni u Parizu.
Ivica Radoš;Ivica Profaca;Božana Sviličić/EPEHA
- Čim sam čuo da je Zvonko pomilovan krenule su mi suze. Otišao sam u šumu i sada čekam da se nekako priberem. Nemam riječi kojima bih opisao kako se osjećam, a pored toga ne mogu vam ništa više kazati jer to ne bi bilo korektno prema Bušićevoj supruzi Julienne. Mislim da ona prva treba nešto reći, a ja još nisam uspio razgovarati sa njom - kazao je u utorak Frane Pešut (57) komentirajući u suzama i jecajima vijest o pomilovanju Zvonka Bušića koji je sa Pešutom, suprugom Julienne i trojicom prijatelja zatvoren zbog otmice američkog zrakoplova te pogibije i ranjavanja američkih policajaca u rujnu 1976. godine.
Kao suučesnik u otmici aviona koju je predvodio Zvonko Bušić, Pešut koji godinu dana sa suprugom i dvije kćeri živi u Benkovcu, osuđen je na zatvorsku kaznu od 30 godina, ali je nakon dvanaest godina pomilovan. Osim Bušića, sud u New Yorku je 3. travnja 1979. godine odlučio da svi osuđeni mogu biti uvjetno pušteni 31. prosinca 1979. godine ili nakon tog datuma. Petar Matanić, Frane Pešut i Marko Vlašić na slobodi su od 1988. godine. Julienne Bušić puštena je iz zatvora 1989. godine, a u utorak nije htjela razgovarati sa novinarima već je kako doznajemo otputovala prema Zagrebu. U dvokatnici tik uz more u mjestu Rovanjska pokraj Zadra živi već duže vrijeme.
Zvonko Bušić, njegova supruga Julienne, te Frane Pešut, Slobodan Vlašić i Petar Matanić 10. rujna 1976. oteli su TWA-ov zrakoplov koji je letio na liniji New York - Chicago. Za cilj su imali obratiti pozornost svjetske javnosti na obespravljenost Hrvatske pod Titovim jugoslavenskim i komunističkim režimom.
Zato su bacali letke “Poziv na dostojanstvo i slobodu”. Jedan od zahtjeva, nakon otmice zrakoplova, bio je da se objavi sadržaj letka koji je bio pohranjen u jednom pretincu na newyorškoj željezničkoj postaji. Iako je policija bila obaviještena da je u pretincu paklena naprava, tijekom demontaže poginuo je američki policajac Brian Murray. Otmičari su preletjeli London i Pariz, bacali letke, a predali su se tek u pariškoj zračnoj luci De Gaulle.
Budući da je tadašnji State Departmant davao ustupke jugoslavenskim vlastima, Francuzi su otmičarima učinili uslugu: niti su ih izručili Njemačkoj, gdje bi ih, posve sigurno, likvidirali agenti Udbe, niti su ih izručili Jugoslaviji, gdje bi “doživjeli nesreću”. Naime, bio je izvjestan scenarij prema kojem je zrakoplov s otmičarima i putnicima trebao biti srušen iznad Jugoslavije. Stoga su otmičari vraćeni u Ameriku. Da su motivi otmice zrakoplova bili čisti politički, svjedoči i Bušićeva poruka iz newyorškog pritvora od 22. rujna 1976.
“Svakom poštenom građaninu Hrvatske, kao i svakom iskrenom Hrvatu već je dosta velikosrpske Jugoslavije, a poslije beogradskog puča u Karađoređevu 1971. propala su sva očekivanja i sve nade... Prije pet godina potpuno je srušen mit lažnog i u biti rasističkog ‘bratstva i jedinstva’. U smislu sprječavanja krvoprolića između nesrpskih naroda, s jedne strane, i srpskoga naroda, s druge strane, osjećali smo ne samo rodoljubnu, nego i posve općenitu humanu dužnost da unaprijed upozorimo miroljubive snage u svijetu, da i na njima leži sasvim određeni dio odgovornosti za buduće događaje ukoliko - već danas - ne bi i hrvatskom narodu priznali pravo na samoodređenje”, piše Bušić u svojoj poruci.
Otmičarima se 1977. sudilo za tri točke optužbe. Prva točka optužnice odnosi se za otmicu zrakoplova sa smrtnom posljedicom, policajca Murraya, koji je poginuo pokušavajući
deaktivirati eksplozivnu napravu u jednom pretincu postaje Grand Central koju je Bušić ostavio. Druga točka se odnosila na otmicu, a treća na zavjeru.
Nakon dva dana vijećanja, 5. svibnja 1977. Federalni sud u Brooklynu, odnosno porota, donijela je odluku prema kojoj su Zvonko i Julienne Bušić krivi ze tri točke optužnice, a Pešut i Matanić za drugu i treću točku. Bušić i supruga Julienne osuđeni su 1977. na doživotni zatvor, a ostali na 30 godina. Nakon 12 godina zatvora, 1988., Pešut i Matanić su pušteni iz zatvora, a američka spisateljica Julienne Bušić je puštena uvjetno 1989. Nakon izlaska iz zatvora napisala je knjigu “Ljubavnici i luđaci”, koja je postala bestseler.
Zvonko Bušić prvi je put dobio pravo na pomilovanje nakon deset godina zatvora, ali do toga, unatoč preporuci suca, nije došlo. U američkim zatvorima već je gotovo 32 godine. Bušić će ovoga mjeseca biti prebačen u pritvor Imigracijske službe (INS), koja treba donijeti nalog o njegovoj deportaciji. S obzirom na to da je Komisija za pomilovanje donijela odluku, Bušićeva deportacija u Hrvatsku je, kako se čini, samo tehničko pitanje. On neće imati pravo vratiti se u SAD.
Zašto je Amerika pristala objaviti proglas otmičara
Jedna od epizoda vezanih uz priču o otmici zrakoplova koju je vodio Zvonko Bušić manje je poznata javnosti - riječ je o načinu na koji je ispunjen njihov zahtjev za objavu proglasa u pet najvećih američkih dnevnih novina. O tome u svojoj autobiografiji “A Good Life” piše tadašnji glavni urednik Washington Posta, Ben Bradlee, jedan od urednika kojem je u ruke pao taj vrući krumpir. Bradlee je, inače, na čelu Posta pregrmio mnoge velike priče, najvažnija među njima je hrabrost i pamet da povjeruje Bobu Woodwardu i Carlu Bernsteinu da se nešto krupno krije iza provale u kompleksu Watergate.
“Novinari nikad ne znaju što im budućnost nosi. Nakon svega, to se potvrdilo kad je grupa Hrvata otela avion na ruti od Chicaga do New Yorka u rujnu 1976. i zaprijetila da će pobiti sve putnike ako se njihov veliki propagandni proglas ne objavi na naslovnici pet najvećih dnevnih novina, uključujući i nas”, piše Bradlee. Slavni urednik kaže kako mu je ideja da mu bilo tko - bio to predsjednik SAD-a, šef FBI-a, vlasnik trgovine, vlastita supruga ili ljuti čitatelj - naređuje da nešto mora objaviti, posebno na naslovnici, potpuno neprihvatljiva.
“Ipak, ovaj put slijedio sam upute miran kao janje. Jednom. Nisam siguran da bih to opet napravio”, kaže Bradlee.
Prema uputama otmičara, proglas sa zahtjevom za hrvatskom neovisnošću od Jugoslavije trebali su objaviti Washington Post, New York Times, Los Angeles Time, Chicago Tribune i International Herald Tribune, uz neizrečenu prijetnju što bi se trebalo dogoditi ako se to ne ispuni. Kad je na željezničkoj stanici Grand Central Station eksplodirala bomba u kojoj je poginuo policajac, stigao je i zahtjev otmičara, baš prije roka za zaključenje prvog izdanja. To je izdanje otišlo u tiskaru bez proglasa, a Bradlee je pozvao vlasnicu lista Katharine Graham i njezina sina Dona, koji su tražili ekstenzivno praćenje priče.
Nešto poslije 22 sata proglas je emitiran preko Associated Pressa, uz zahtjev da barem jedna trećina bude objavljena na naslovnici, a ostatak na “prednjim” stranicama. Bradlee se konzultirao i s kolegama u New Yorku i Los Angelesu, koji su bili podjednako neskloni da sljedeći dan čitaju naslove “Otmičari ubili 62 Amerikanca nakon što su urednici odbili tiskati dokument”. Šef Posta zato se odlučio na objavu, ali uz tri uvjeta.
Tražio je od državnih vlasti potvrdu da je to u javnom interesu, proglas će objaviti samo u dijelu posljednjeg izdanja jer otmičari nisu naglasili u koliko primjeraka mora biti tiskano, i treće, tiskat će ga najmanjim slogom koji tiskara ima, nalik onome u malom oglasniku. Tako se i dogodilo, a čak i tako reducirano ispunjenje zahtjeva očito je zadovoljilo hrvatske otmičare, jer su svi taoci bili uskoro oslobođeni u Parizu.
|
Ben Bradlee, Washington Post:
|
Ivica Radoš;Ivica Profaca;Božana Sviličić/EPEHA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....