RIM - Bez naslovnih stranica i bez navale gledalaca na pozornici u Salsomaggioreu i na RAI-u ponovo se maratonski bira Miss Italia, najljepša cura u zemlji gdje se na ljepotu najviše polaže.
U utorak se prošetalo po bini 100 cura, za večeras ih je ostalo 60 (sinoć su na redu bili dečki, nogometaši, s Gruzijom - a pred tom ljepotom i ljepotice moraju ustuknuti), i tako večer po večer dok u subotu od zadnjih 15 ne preostane ona jedna, jedina, navodno najljepša, i dok joj se na čelo ne spusti blještava kruna, ovaj put doslovce s neba, jer će je spustiti vojna padobranka.
Sve to nije bilo dovoljno da Talijane prikuje uz male ekrane kao nekada, kada je pola Italije buljilo u duge noge mlađahnih natjecateljica. Kao i Festival u Sanremu, i Miss Italia svake godine prolazi sve lošije: prvu večer je više publike odabralo gledati kako se nadmudruju i podbadaju političari Giulio Tremonti i Massimo D’Alema nego kako se leluja centurija navodno najljepših među tridesetak milijuna Talijanki, a još više ih je, oko 4 milijuna, gledalo TV limunadu. Missice su pred televizijske ekrane dovukle samo 3,3 milijuna, manje nego lani, kada je postavljen dotadašnji negativni rekord.
Natjecanje ima 69 godina, i vide mu se sve te godine, kao i na njegovu “patronu”, dugogodišnjemu glavnom organizatoru Enzu Miriglianiju, koji sada sjedi ondje kao mumija IV, s poštovanjem govoreći. Vremena se mijenjaju: nekada su cure u bitci za krunu najljepše bile povratak veselja i optimizma nakon katastrofalnoga drugoga svjetskog rata, izlog latinske ljepote talijanskog tipa i nježna provokacija katoličkog morala.
Danas se na Internetu vidi ono što u neobrijana doba ni u ložnici nije bilo vidljivo, jedan tabu je pao 1996. kad je publika preglasala žirije pa je pobjedničku krunu ponijela talijanska državljanka ali crnkinja Denny Méndez, a drugi je tabu pao godinu kasnije kad je na izlučnom natjecanju u Kalabriji, u Cropaniju, dužnost predsjednika žirija prihvatio župnik fra Francesco Critelli. Bilo je jasno da više ni za najzadrtije Miss Italia nije sinonim za bludilište, pa čak ni za frivolnu erotiku.
Dok ih gleda kako hodaju, plešu ili pak odgovaraju na banalna pitanja, publika zapravo ni ne zna da je natjecanje - osobito gledano iza kulisa - nešto savršeno aseksualno. Ponajprije
zato što Enzo Mirigliani prije, a njegova kći i sadašnja glavna organizatorica Patrizia Mirigliani, ne bi ni u snu dopustili tu vrstu skandala koja bi uplašila sponzore. Od momenta kada su okupljene pa do zadnje večeri, cure su u nekoj vrsti kasarne, pri čemu ih od potencijalnih napasnika čuva dvostruki obruč: izvana gorile, iznutra nešto starije cure kao kapoi, poput guščarica sa šibama iz davnih austronjemačkih kičastih ilustracija.
I vlastitu mater (ili bilo koga drugoga iz zakutaka srca) natjecateljice smiju vidjeti samo u za to određenih pola sata dnevno, a i to u lobbyju termi u Salsomaggioreu, pod budnim okom organizacijskih kerbera. Za flert nema ni vremena. U manje od mjesec dana, koliko su ondje, cure se moraju naučiti smiješiti, hodati, uvježbati (ne osobito komplicirane ali ipak) zajedničke plesove, oblačiti se, presvlačiti se, šminkati, snimati… Prvih dana ta gungula traje od 6.30 do 0.30, s kratkim pauzama za jelo - a najtankoćutnije preskaču i te obroke jer im je to jedini moment kada mogu telefonirati svojim draganima.
Za tih vježbi već je obavljen prvi “pokolj“: iza kulisa otpalo je više od pola od početne 224 natjecateljice, ostavivši samo100 za prvi izravni prijenos, onaj preksinoć. One nakon toga prolaze kroz okrutnu torturu javne eliminacije: “Za te Miss Italia završava sad“, glasi voditeljska inačica palca dolje iz antičkih arena. Cura, nerijetko maloljetna, mora to otrpjeti s osmijehom i odšetati dok je prate kamere, a netom su joj rekli: ma nisi dovoljno lijepa. Tek kada nestane s vidika publike, dopušteno joj je plakati, ali ne i opustiti se. Okrutni mehanizam predviđa da će deset otjeranih žiriji vratiti u završnu večer - a to znači da se i dalje moraju uvježbavati s ostalima.
Neke od natjecateljica žrtvovale su nagrade nižeg ranga da bi mogle izići na univerzitetske prijemne ispite, a neke već imaju karijeru, poput Marte Accaputo, topnice u talijanskoj Vojnoj mornarici. Ali ima i onih koje su se nameračile baš na show business ili modnu pistu: i među maloljetnima je barem jedna koja je već prepravila nos i grudi. Poneka bi se vjerojatno i produljila, za čime ne žudi Karimen Gebril, kojoj ime i put odaju eritrejsko podrijetlo, a sa 184 centimetra visine ima definitivno najdulje noge - kako su već izmjerili akreditirani novinari.
Ludnica pripremnih dana je dječji vrtić u usporedbi sa završnim predstavama, kada stotinjak cura mora u tili čas iskočiti iz kupaćih kostima u odjeću za ples pa nazad. Raijeve snage nisu bile dovoljne, pomagao je i ženski personal doslovce na hodnicima iza bina, gdje su mlade grudi vitlale na sve strane u toj žurbi - to su još djevojke u cvatu, puko proljeće, većinom još “breskvice“, kako ih je klasificirao davni Polet. Robin, majstor šminke koji je napustio Salsomaggiore na jedan dan da bi u Rimu fasadirao Madonnu, odabrao je minimalizam, ali je odbio zahtjev malih cura da sve budu jednako šminkane, radi “ravnopravnih šansi“.
Pobjednicu čeka godina dana ekskluzivnog ugovora: reklamirajući proizvode i usluge sponzora mora im vratiti uloženo i donijeti zaradu, inače ništa od natjecanja. Ono živi od sponzora, i naravno od Raija, državne radiotelevizije, koja ima neskriven dvostruki interes: gledanost izbora i reklama koje se pritom prikazuju, te selekciju novih lica (i tijela) za zabavne emisije. Berlusconijev privatni Fininvest, koji je bio organizator nekoliko godina, ima sada svoje natjecanje za nova lica (i tijela), Veline. I cilja na zrelu publiku. Rai stoga mijenja kurs: uz dva ciljana žirija i publiku uz televizore, uvalio je i treći žiri, 60 mladih iz svih talijanskih oblasti, očit pokazatelj da se puca na sve mlađe potrošače - kad su stariji izgubili interes za “breskvice“ i radije gledaju političare.
Sudbina je jarac: malo je koja miss Italia sama ostvarila karijeru u show businessu (najpo-pularnija je bila Lucia Bosé, koju današnje generacije manje pamte po filmovima, a više kao majku Miguela Boséa, rođeno-ga u njezinu braku s torerom Miguelom Dominguinom); proslavile su se mnoge finalis-tkinje, koje ne treba posebno predstavljati: glumice Silvana Pampanini, Eleonora Rossi Dra-go, Gina Lollobrigida, Silvana Mangano, Sofia Loren, Stefania Sandrelli, Maria Grazia Cuci-notta, ili voditeljice Carmen Ru-sso, Simona Ventura, napokon i aktualna ministrica Mara Carfagna.
Inoslav Bešker
U utorak se prošetalo po bini 100 cura, za večeras ih je ostalo 60 (sinoć su na redu bili dečki, nogometaši, s Gruzijom - a pred tom ljepotom i ljepotice moraju ustuknuti), i tako večer po večer dok u subotu od zadnjih 15 ne preostane ona jedna, jedina, navodno najljepša, i dok joj se na čelo ne spusti blještava kruna, ovaj put doslovce s neba, jer će je spustiti vojna padobranka.
Sve to nije bilo dovoljno da Talijane prikuje uz male ekrane kao nekada, kada je pola Italije buljilo u duge noge mlađahnih natjecateljica. Kao i Festival u Sanremu, i Miss Italia svake godine prolazi sve lošije: prvu večer je više publike odabralo gledati kako se nadmudruju i podbadaju političari Giulio Tremonti i Massimo D’Alema nego kako se leluja centurija navodno najljepših među tridesetak milijuna Talijanki, a još više ih je, oko 4 milijuna, gledalo TV limunadu. Missice su pred televizijske ekrane dovukle samo 3,3 milijuna, manje nego lani, kada je postavljen dotadašnji negativni rekord.
Natjecanje ima 69 godina, i vide mu se sve te godine, kao i na njegovu “patronu”, dugogodišnjemu glavnom organizatoru Enzu Miriglianiju, koji sada sjedi ondje kao mumija IV, s poštovanjem govoreći. Vremena se mijenjaju: nekada su cure u bitci za krunu najljepše bile povratak veselja i optimizma nakon katastrofalnoga drugoga svjetskog rata, izlog latinske ljepote talijanskog tipa i nježna provokacija katoličkog morala.
Danas se na Internetu vidi ono što u neobrijana doba ni u ložnici nije bilo vidljivo, jedan tabu je pao 1996. kad je publika preglasala žirije pa je pobjedničku krunu ponijela talijanska državljanka ali crnkinja Denny Méndez, a drugi je tabu pao godinu kasnije kad je na izlučnom natjecanju u Kalabriji, u Cropaniju, dužnost predsjednika žirija prihvatio župnik fra Francesco Critelli. Bilo je jasno da više ni za najzadrtije Miss Italia nije sinonim za bludilište, pa čak ni za frivolnu erotiku.
Dok ih gleda kako hodaju, plešu ili pak odgovaraju na banalna pitanja, publika zapravo ni ne zna da je natjecanje - osobito gledano iza kulisa - nešto savršeno aseksualno. Ponajprije
zato što Enzo Mirigliani prije, a njegova kći i sadašnja glavna organizatorica Patrizia Mirigliani, ne bi ni u snu dopustili tu vrstu skandala koja bi uplašila sponzore. Od momenta kada su okupljene pa do zadnje večeri, cure su u nekoj vrsti kasarne, pri čemu ih od potencijalnih napasnika čuva dvostruki obruč: izvana gorile, iznutra nešto starije cure kao kapoi, poput guščarica sa šibama iz davnih austronjemačkih kičastih ilustracija.
I vlastitu mater (ili bilo koga drugoga iz zakutaka srca) natjecateljice smiju vidjeti samo u za to određenih pola sata dnevno, a i to u lobbyju termi u Salsomaggioreu, pod budnim okom organizacijskih kerbera. Za flert nema ni vremena. U manje od mjesec dana, koliko su ondje, cure se moraju naučiti smiješiti, hodati, uvježbati (ne osobito komplicirane ali ipak) zajedničke plesove, oblačiti se, presvlačiti se, šminkati, snimati… Prvih dana ta gungula traje od 6.30 do 0.30, s kratkim pauzama za jelo - a najtankoćutnije preskaču i te obroke jer im je to jedini moment kada mogu telefonirati svojim draganima.
Za tih vježbi već je obavljen prvi “pokolj“: iza kulisa otpalo je više od pola od početne 224 natjecateljice, ostavivši samo100 za prvi izravni prijenos, onaj preksinoć. One nakon toga prolaze kroz okrutnu torturu javne eliminacije: “Za te Miss Italia završava sad“, glasi voditeljska inačica palca dolje iz antičkih arena. Cura, nerijetko maloljetna, mora to otrpjeti s osmijehom i odšetati dok je prate kamere, a netom su joj rekli: ma nisi dovoljno lijepa. Tek kada nestane s vidika publike, dopušteno joj je plakati, ali ne i opustiti se. Okrutni mehanizam predviđa da će deset otjeranih žiriji vratiti u završnu večer - a to znači da se i dalje moraju uvježbavati s ostalima.
Neke od natjecateljica žrtvovale su nagrade nižeg ranga da bi mogle izići na univerzitetske prijemne ispite, a neke već imaju karijeru, poput Marte Accaputo, topnice u talijanskoj Vojnoj mornarici. Ali ima i onih koje su se nameračile baš na show business ili modnu pistu: i među maloljetnima je barem jedna koja je već prepravila nos i grudi. Poneka bi se vjerojatno i produljila, za čime ne žudi Karimen Gebril, kojoj ime i put odaju eritrejsko podrijetlo, a sa 184 centimetra visine ima definitivno najdulje noge - kako su već izmjerili akreditirani novinari.
Ludnica pripremnih dana je dječji vrtić u usporedbi sa završnim predstavama, kada stotinjak cura mora u tili čas iskočiti iz kupaćih kostima u odjeću za ples pa nazad. Raijeve snage nisu bile dovoljne, pomagao je i ženski personal doslovce na hodnicima iza bina, gdje su mlade grudi vitlale na sve strane u toj žurbi - to su još djevojke u cvatu, puko proljeće, većinom još “breskvice“, kako ih je klasificirao davni Polet. Robin, majstor šminke koji je napustio Salsomaggiore na jedan dan da bi u Rimu fasadirao Madonnu, odabrao je minimalizam, ali je odbio zahtjev malih cura da sve budu jednako šminkane, radi “ravnopravnih šansi“.
Pobjednicu čeka godina dana ekskluzivnog ugovora: reklamirajući proizvode i usluge sponzora mora im vratiti uloženo i donijeti zaradu, inače ništa od natjecanja. Ono živi od sponzora, i naravno od Raija, državne radiotelevizije, koja ima neskriven dvostruki interes: gledanost izbora i reklama koje se pritom prikazuju, te selekciju novih lica (i tijela) za zabavne emisije. Berlusconijev privatni Fininvest, koji je bio organizator nekoliko godina, ima sada svoje natjecanje za nova lica (i tijela), Veline. I cilja na zrelu publiku. Rai stoga mijenja kurs: uz dva ciljana žirija i publiku uz televizore, uvalio je i treći žiri, 60 mladih iz svih talijanskih oblasti, očit pokazatelj da se puca na sve mlađe potrošače - kad su stariji izgubili interes za “breskvice“ i radije gledaju političare.
Sudbina je jarac: malo je koja miss Italia sama ostvarila karijeru u show businessu (najpo-pularnija je bila Lucia Bosé, koju današnje generacije manje pamte po filmovima, a više kao majku Miguela Boséa, rođeno-ga u njezinu braku s torerom Miguelom Dominguinom); proslavile su se mnoge finalis-tkinje, koje ne treba posebno predstavljati: glumice Silvana Pampanini, Eleonora Rossi Dra-go, Gina Lollobrigida, Silvana Mangano, Sofia Loren, Stefania Sandrelli, Maria Grazia Cuci-notta, ili voditeljice Carmen Ru-sso, Simona Ventura, napokon i aktualna ministrica Mara Carfagna.
|
S
kakaonica u show business
|
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....