•
Kao i većina Zagrepčana, godišnji odmor provela sam u Hrvatskoj, u Dalmaciji. Kroz tri tjedna promijenili smo boravište u više priobalnih mjesta, čak smo bili i na otocima. Čitala sam u novinama da se ljudi žale na neljubaznost, na skupoću, na lošu uslugu, nezadovoljni su ponudom, zabavom i sportskom ponudom, ali ono što je nas najviše zasmetalo, odnosno šokiralo, to je nesnosan smrad koji se širi u takoreći svakoj našoj lučici, marini. Kada nakon poslijepodnevnog kupanja krenete po sladoled od plaže prema centru mjesta, zapuhne vas takav smrad da vas taj čas mine želja za sladoledom ili bilo kakvim pićem ili jelom. Navečer vas na rivi dočeka isti smrad. To je neizdrživa kombinacija fekalija, podivljalih morskih algi i trule hrane. Kada pitaš “domaće” kako je to moguće, oni odgovaraju: “A to su vam furešti!” ili “To vam je jugo, kada dođe bura, ona sve očisti”. No, smrdi i kad je bura. Ispada da smo skupo platili ljetovanje kako bismo tri najvažnija tjedna u godini proveli u velikom, otvorenom šekretu.
Kako je moguće da u 21. stoljeću, u Dalmaciji, na Mediteranu, u kolijevci kulture još uvijek nisu čuli za javnu kanalizaciju, pročišćivače i filtere? Kako je moguće razvijati turizam ako nismo u stanju riješiti kanalizaciju koju je već prije 2000 godina car Dioklecijan izveo u svojoj palači u Splitu?
- Impresivno je pogledati podrume Dioklecijanove palače i uvjeriti se da su već tada ljudi razmišljali o kanalizaciji i odvodu otpadne vode i fekalija iz grada. U starom vijeku su se kanalizacijski elementi ručno klesali iz kamenih blokova na način da su imali istake i utore u koje su se cijevi umetale jedna u drugu. Princip je do danas ostao isti samo se promijenila tehnologija; danas se odvodne cijevi izrađuju iz PVC-a, metala ili betona, koje su po obliku slične cijevima iz Rimskog Carstva. Ali kada ste već u Dioklecijanovim podrumima, podignite pogled i vidjet ćete kako izgleda kanalizacija modernog doba.
Cijena otpada
Za razliku od uredno isklesanih kamenih komada koji su slični jedan drugome kao jaje jajetu i koji su bili uredno položeni u podove i temelje palače, sa stropova palače vise neuredne improvizacije iz stanova onih sretnika koji su se uspjeli dokopati prostora u staroj jezgri Splita. Kada bismo znali to iskoristiti kao turističku atrakciju, to bi moglo biti interesantnije i od same palače. Takve improvizacije, oblike i materijale koji se pružaju nad glavama znatiželjnih turista ne bi mogla izvesti ni najveća imena moderne skulpturalne umjetnosti.
Istina je da je Mediteran bio kolijevka kulture, pa tako i Dalmacija. Većina naših priobalnih mjesta i gradova ima stare kanalizacijske sisteme u koje se godinama nije investiralo i koji danas ne mogu zadovoljiti potrebu ljudi, pogotovo u ljetnim mjesecima kada se njihov broj poveća za pet ili deset puta. Dok je broj žitelja i broj turista bio mali, onda je bilo dovoljno da svaka kuća ima septičku jamu s preljevom, te se onaj tekući dio mogao provesti kanalizacijskim cijevima u more i na pristojnoj udaljenosti napraviti ispust. Danas kada se broj kuća upeterostručio, takav sistem ne hoda jer su mjesni zaljevi i uvale postali premali da prihvate toliku količinu otpadne vode. Prirodni proces čišćenja mora više ne funkcionira na tako malom prostoru, pogotovo stoga što se često događa da se neke septičke jame čiste tako da se kompletni sadržaj ispusti u more jer je to “daleko jeftinije” nego platiti cisternu. Na taj način cijenu odvođenja otpada plaćaju svi, domaći i turisti. Cijena je taj neizdrživi smrad u lučicama koji više ne može otjerati ni bura. Zagađenost mora u lukama povećavaju i nautičari. Crni tank s brodova, jedrilica i jahti prazni se direktno u more. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji propis koji bi nalagao brodicama da moraju ispumpavati crni tank, a ne ispuštati ga u more, kao što je to obveza u nekim drugim mediteranskim zemljama.
Financiranje odvoda
Gradnja kanalizacijskog sistema s kolektorima i pročišćivačima skup je posao za koji naša mjesta i općine nemaju dovoljno vlastitih sredstava. U tome bi im trebala pomoći država, ali bi i same općine trebale biti poduzetnije u prikupljanju sredstava kroz komunalne naknade, građevinske dozvole, koncesije na zemljište, naplate vezova i slično.
Žarko Žaljko
Kako je moguće da u 21. stoljeću, u Dalmaciji, na Mediteranu, u kolijevci kulture još uvijek nisu čuli za javnu kanalizaciju, pročišćivače i filtere? Kako je moguće razvijati turizam ako nismo u stanju riješiti kanalizaciju koju je već prije 2000 godina car Dioklecijan izveo u svojoj palači u Splitu?
- Impresivno je pogledati podrume Dioklecijanove palače i uvjeriti se da su već tada ljudi razmišljali o kanalizaciji i odvodu otpadne vode i fekalija iz grada. U starom vijeku su se kanalizacijski elementi ručno klesali iz kamenih blokova na način da su imali istake i utore u koje su se cijevi umetale jedna u drugu. Princip je do danas ostao isti samo se promijenila tehnologija; danas se odvodne cijevi izrađuju iz PVC-a, metala ili betona, koje su po obliku slične cijevima iz Rimskog Carstva. Ali kada ste već u Dioklecijanovim podrumima, podignite pogled i vidjet ćete kako izgleda kanalizacija modernog doba.
Cijena otpada
Za razliku od uredno isklesanih kamenih komada koji su slični jedan drugome kao jaje jajetu i koji su bili uredno položeni u podove i temelje palače, sa stropova palače vise neuredne improvizacije iz stanova onih sretnika koji su se uspjeli dokopati prostora u staroj jezgri Splita. Kada bismo znali to iskoristiti kao turističku atrakciju, to bi moglo biti interesantnije i od same palače. Takve improvizacije, oblike i materijale koji se pružaju nad glavama znatiželjnih turista ne bi mogla izvesti ni najveća imena moderne skulpturalne umjetnosti.
Istina je da je Mediteran bio kolijevka kulture, pa tako i Dalmacija. Većina naših priobalnih mjesta i gradova ima stare kanalizacijske sisteme u koje se godinama nije investiralo i koji danas ne mogu zadovoljiti potrebu ljudi, pogotovo u ljetnim mjesecima kada se njihov broj poveća za pet ili deset puta. Dok je broj žitelja i broj turista bio mali, onda je bilo dovoljno da svaka kuća ima septičku jamu s preljevom, te se onaj tekući dio mogao provesti kanalizacijskim cijevima u more i na pristojnoj udaljenosti napraviti ispust. Danas kada se broj kuća upeterostručio, takav sistem ne hoda jer su mjesni zaljevi i uvale postali premali da prihvate toliku količinu otpadne vode. Prirodni proces čišćenja mora više ne funkcionira na tako malom prostoru, pogotovo stoga što se često događa da se neke septičke jame čiste tako da se kompletni sadržaj ispusti u more jer je to “daleko jeftinije” nego platiti cisternu. Na taj način cijenu odvođenja otpada plaćaju svi, domaći i turisti. Cijena je taj neizdrživi smrad u lučicama koji više ne može otjerati ni bura. Zagađenost mora u lukama povećavaju i nautičari. Crni tank s brodova, jedrilica i jahti prazni se direktno u more. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji propis koji bi nalagao brodicama da moraju ispumpavati crni tank, a ne ispuštati ga u more, kao što je to obveza u nekim drugim mediteranskim zemljama.
Financiranje odvoda
Gradnja kanalizacijskog sistema s kolektorima i pročišćivačima skup je posao za koji naša mjesta i općine nemaju dovoljno vlastitih sredstava. U tome bi im trebala pomoći država, ali bi i same općine trebale biti poduzetnije u prikupljanju sredstava kroz komunalne naknade, građevinske dozvole, koncesije na zemljište, naplate vezova i slično.
Žarko Žaljko
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....