Premijera je unaprijed proglašena "društvenim događajem godine" u Zagrebu, na njoj su bili brojni uzvanici, a predsjednik Stipe Mesić nije se pridružio brojnoj političkoj sviti jer je morao službeno otputovati u Jasmilin rodni grad, Sarajevo.
• Kako ste doživjeli zagrebačku premijeru?
- Iskreno, kad se tek završilo, aplauz je bio vrlo nečujan. Već sam pomislila: "Pa što se to događa?" Jer gdje god smo bili, svugdje smo dobili čak i prekomjerno dobre reakcije. Ostali smo zbunjeni sve dok nam nisu uspjeli objasniti da su sale CineStara, gdje se prikazivao film, tapecirane i da zato ne možemo dobro čuti. Ljudi su ustali na noge i aplaudirali, a mi ništa ne čujemo. Kasnije nam je Hrvoje Hribar rekao da je i on imao istu reakciju, nije čuo aplauz i pomislio je: "Eto, nitko ne voli moj film." Tako da smo prave reakcije dobili tek kasnije, kad smo razgovarali s ljudima i kad su nam govorili kako ih je film dirnuo.
• Većina "Grbavicu" doživljava kao film o masovnim silovanjima u ratu u Bosni, iako se čitava priča, fokusirana na odnos majke i kćeri, odvija u poratnom Sarajevu i nema nijedne slike iz rata. Smeta li vam to?
- Smeta me utoliko što se film percipira kao nešto što je strašno teško, ili čak tako da sama tema određuje vrijednost filma. Mislim da nije tako i da ljudi shvate da nije tako kad ga odgledaju. Posebno me smeta to što u Republici Srpskoj ne žele prikazati taj film, a da su ga pogledali, ne bi imali ništa protiv. Ja sam filmaš i na prvom mjestu me zanima to da ljudi dožive film, a ne da imaju nekakvu političku svijest o temi koju on obrađuje.
• Ispričali ste da ste silovane žene prvi put vidjeli još 1992. godine kad su stigle u Sarajevo odnekud iz istočne Bosne. Što ste tada kao 17-godišnja djevojka osjećali?
- Tada sam živjela u svijetu punom ljubavi i prijateljstva, ideologije bratstva i jedinstva, nisam nikad zamišljala da je moguće da se dogodi takvo nešto što proizvodi rat i mržnju. Kad imate 17 godina, mislite da je seks nešto užasno romantično, da je on vrhunac odnosa između muškarca i žene. Kad sam shvatila da se i seks može koristiti kao oružje, to mi je bilo porazno. Živjela sam preko puta Grbavice koju je bila okupirala srpska vojska. To mi je u svakom slučaju značilo neko brutalno sazrijevanje.
• Niste nikad živjeli na Grbavici?
- Ne, živjela sam iza Holiday Inna, na Marindvoru, preko puta Grbavice. Prema nekom planu srpske strane, taj je dio Marindvora trebao pripasti Republici Srpskoj. Tako da sam živjela preko puta Grbavice u stalnom strahu hoće li prijeći i do nas.
• "Grbavica" pokazuje ogromni jaz u tretmanu žrtava: da je Sara dijete poginulog borca, to bi joj dalo herojsku auru, ali kao dijete žene, žrtve strašnog zločina, to i nju čini možda ne sukrivcem, ali svakako nositeljicom nekakve sramote, ružnog pečata… Ovdje je žrtva silovanja uvijek dijelom i sama kriva. Mislite li da ste išta promijenili u toj slici?
- Ne možda iz tog ugla, jer ta su djeca prilično skrivena. Ili žive po domovima, jer su odbačena, pa i ne znaju za svoju prošlost, ili žive s mamama koje im u većini slučajeva nisu željele ispričati kroz što su prošle. Ali to je više priča metaforičkih identiteta, o tome koliko smo svi mi koji smo živjeli u ratu njime obilježeni. I ja koja nisam ratovala, jer nisam bila u vojsci, i mene je zapravo taj rat potpuno obilježio. Sve nas. Zapravo me zanimalo pitanje žrtve, tko je sve žrtva i kako se u taj krug uvlače nove i nove generacije.
• Već ste rekli da ni žrtve nisu potpuno nevine. U kojem smislu?
- U očima budućih generacija. Mama koja krije tajnu o onome što se dogodilo već je samim tim upetljana u ciklus laži. Žrtve nisu te koje su izazvale rat ili potaknule zločin, ali samim time da je žrtva Esma upetljana u nešto što je laž, ona čini nešto loše, čime remeti djetinjstvo svojoj Sari. Nakon rata se razvio sindrom žrtve i svjesna sam toga da u Bosni i Hercegovini danas postoji puno ljudi koji uživaju u tome što su žrtve. Iz toga proizlaze potpuno novi simptomi, koje nosi svakodnevni život, a političari i vjerski vođe rado se koriste time za manipulaciju. Iz Sarajeva se stalno prozivalo kako svijet može mirno gledati sve to što nam se događa, kako nitko ne reagira, kako nam nitko ne pomaže, a kad su se dogodile slične ružne stvari u našoj blizini, na Kosovu, da ne spominjem Čečeniju ili Afganistan, Sarajevo nijednom rečenicom nije reagiralo na to. Kako je to moguće? Kao da se nas takvo nešto ne tiče i kao da smo jednom zauvijek privilegirani zbog toga što smo jednom bili žrtve. Prikazivala sam jedan svoj film u Izraelu, o ženi koja traži dvoje svoje djece u masovnim grobnicama. Najavljivačica je rekla da je to film o genocidu u BiH, na što je ustalo nekoliko ljudi i reklo da se genocid nije dogodio muslimanima nego Židovima. Osjećam da se nešto slično sada događa u BiH, da se počinje uživati u tome što smo žrtve. To je užasno nezdravo, a ne radi se dovoljno na tome da se to stanje uma pokuša prevazići nego ga se čak pokušava ukalupiti i zadržati, jer je lakše manipulirati ljudima koji se osjećaju kao žrtve. Pa cijeli je rat počeo s osjećajem Srba da su ugroženi, kao da smo zaboravili na to. Ta je vrsta žrtve užasno opasna.
• I vaši se raniji filmovi bave ratom i njegovim posljedicama. Što odgovarate ljudima koji kažu: "Rat je davno završio, daj neku veseliju priču"?
- To su priče iz sadašnjosti. Žena koja traži djecu u masovnim grobnicama, još je uvijek traži. To što se početak njezine tragedije dogodio u ratu ne znači da ona taj problem više nema. Čak i oni koji u ratu nisu bili ovdje, nego su živjeli negdje u inozemstvu, imaju svoju današnju dramu koja im remeti svakodnevni život. Mislim da ne možemo ići naprijed ukoliko se ne riješe stvari iz prošlosti. Moram govoriti o tim stvarima koje se mene same tiču, a ako mene nešto toliko boli, imam osjećaj da je to i drugima važno.
• Niste stali na filmu, nedavno ste parlamentu u Sarajevu predali peticiju s 50.000 potpisa za reguliranje prava žrtava silovanja. Što želite postići?
- Za vrijeme projekcije filma po kinima smo prikupljali potpise u sklopu kampanje "Za dostojanstvo preživjelih". Sa sedam organizacija koje pomažu silovanim ženama skupili smo 50.000 potpisa i tražili smo da parlament tim ženama konačno da status koji zaslužuju. Četrnaest godina od kraja rata one još nisu priznate kao njegove civilne žrtve. One danas žive bez ikakve socijalne pomoći i jedino su im strane organizacije pomagale. Ja zaista vjerujem da ćemo nešto promijeniti. Napravljen je prijedlog zakona i parlament bi to trebao usvojiti. Mediji su na našoj strani, mislim da smo napravili jak pritisak.
• Hrvatska ima velik problem s PTSP-jem bivših branitelja, a u BiH, gdje je rat bio žešći, PTSP ne postoji - ni u zakonu, niti kao problem o kojem bi se govorilo u javnosti. Kako je to moguće?
- Silovane žene ne mogu se podvesti isključivo pod žrtve PTSP-ja. One su žrtve nasilja koje se ne može tretirati na isti način kao ostale, koji su u ratu ostali bez ruke ili noge. O psihološkim se posljedicama rata u BiH ne priča, to je točno. Je li to zbog nedovoljne obrazovanosti, zbog zatvorenosti, zbog toga što je riječ o tradicionalnom patrijarhalnom društvu koje takve stvari ne želi priznati, ne znam. Ono što je vrlo pozitivno je to što je odmah u ratu Islamska vjerska zajednica ispravno reagirala i izašla u javnost s porukom da te žene treba tretirati kao šehide, da imaju status heroja. To im je jako puno pomoglo, jer je većinom riječ o ženama sa sela. Pomoglo je i njima, i terapeutkinjama, da se na njih ne gleda kao na kurve nego kao na heroje. Ali dalje se ništa nije napravilo da se tim ženama omogući neki status, nego ih se zaista nastojalo zaboraviti i potisnuti, da ih se ne vidi. Ni one same nisu nikada javno istupale, možda zato što ih je sram i što se to ne bi usudile zbog reakcija okoline, tako da ih nije bilo po medijima pa ih ni političari nisu mogli iskoristiti kao što koriste žene Srebrenice ili šehidske familije kojima mogu manipulirati.
• Neke od njih sudjelovale su u snimanju vašeg filma. Kako su one reagirale na Zlatnog medvjeda?
- Neke od najljepših komentara dobila sam od njih. Rekle su mi da sam uspjela ući u njihovu dušu, da im je bilo jako bolno gledati film, ali da im je jako važno to što je snimljen, što je njihov glas izražen. Mislim da im je vrlo pozitivna stvar da se radi na ovom zakonu, jer to bi onda značilo da će jednom zauvijek dobivati neku pomoć koja im je neophodna, nekakvih 200 maraka, jer većina ih ne može raditi, psihički nije u stanju.
• S razumijevanjem I toplinom prikazujete lik Pelde, kojeg je rat gurnuo u kriminal odvlačeći ga od fakulteta. Što se događa s društvom u kojem su izbrisane stroge granice između tzv. pristojnih ljudi i kriminalaca?
- Mislim da je to karakteristika društava u tranziciji, gdje se mijenjanju sistemi vrijednosti, gdje se ljudi još uvijek traže. Socijalizam je propagirao solidarnost, socijalnu pravdu, sad se ide u drugu krajnost, ljudi su pogubljeni u tim sistemima vrijednosti. Stari su propali, a novi se još nisu učvrstili. Pelda je izdanak tog društva i kad bi ga netko pitao je li loše to što on radi, on tu ne bi vidio ništa jako loše, možda samo kad bi dvaput o tome razmislio. Ali, to je društvo u kojem se puno ne razmišlja, samo se prelazi preko toga.
• Pelda ima izbor: otići sestri u Austriju i početi sa životom tipičnog izbjeglice/gastarbajtera, ili ostati s Esmom i u kriminalu.
- Kad bi ostao s Esmom, vjerojatno bi shvatio što je sve dio tog kriminalnog miljea u kojem se našao, tako da bi vjerojatno izašao iz toga. Namjerno sam izabrala Knittelfeld kao grad u koji bi Pelda trebao otići. Nikad tamo nisam bila, pitala sam Austrijance koji je za njih najgori grad za život, a za Bosance ideal za početak novog života i svi su mi rekli: Knittelfeld!
• Kako vi vidite današnju BiH? Je li to jedna mračna zemlja iz koje treba bježati, ili pak ekonomski najuspješnija zemlja regije nakon Hrvatske, kako to pokazuju statistike EU?
- Vjerojatno zato što sam najprije žena i mama, vjerujem da je u BiH moguće živjeti lijepo. Pritom ne mislim na materijalne stvari nego prije svega na to da je to ipak jedno društvo u kojem rat nije proizveo mržnju i koje je i danas jako toplo i puno ljubavi. I barem u okruženju u kojem ja živim, zanimljivo i duhovito. To je razlog iz kojeg ja tu živim i iz kojeg tu vidim budućnost svoje kćeri. S druge strane postoji toliko problema, da se čovjek vrlo često umori zato što mnoge stvari ne funkcioniraju, društvo je užasno siromašno i pati od bezbroj bolesti. Već je sama činjenica da se moj film ne može prikazati u Banjoj Luci za mene bila potpuno porazna. Još uvijek postoji jedno strašno nerazumijevanje između dva dijela ove države, Republike Srpske i Federacije, ali ja vjerujem u jednu normalizaciju. Bosna i Hercegovina danas je bolesno društvo, ali s druge je strane vrijedno toga da se za njega bori. Osjećam da se može promijeniti, osjećam da može ići nabolje.
• Kako se nosite s prevladavajućim sarajevskim pesimizmom?
- Možda zato što sam iz svijeta umjetnosti, uvijek vodim računa o tome da ljudi imaju svoje dobre i svoje loše strane pa stalno treba raditi na tome da se van izvuku i one pozitivne strane, kako bi se formirala dobra energija koja je ta koja, kad dosegne neku kritičku masu, može pomicati stvari. Tako da mislim da se stalnim ponavljanjem loših stvari i širenjem defetizma ne može dobiti željena promjena. To je užasno loše.
• Najbolja energija u BiH stvorila se upravo oko filma. Kako je moguće da ste baš po tome srušili pravilo da kvantiteta rađa kvalitetu?
- Ono što ističem kao pozitivnu stvar bosanskohercegovačkog filma je otvorenost, jer su autori svjesni toga da ne rade film samo za malo tržište Bosne i Hercegovine nego svoje priče žele ispričati puno širem auditoriju i zbog toga rade i s ljudima iz inozemstva, i s ljudima iz zemalja regije. Mislim da ta otvorenost i komunikacija najprije unutar same ekipe dovode do toga da te priče postanu nešto što je svakom članu ekipe toliko važno, da želi dati najviše od sebe. Uz tu vrstu slobode i otvorenosti, mislim da je važno i to samorelativiziranje koje Bosanci imaju. S dozom humora s kojim se stvari lakše vide i lakše prezentiraju, a tako se i lakše s njima živi.
• Pogađa vas to što film nije prikazan u Banjoj Luci, a što je s Beogradom? Nakon svečane premijere, nema ga u tamošnjim kinima.
- Počeli smo pregovore s distributerima. Bili su malo poljuljani mojim komentarima u Berlinu, kad sam pozvala na uhićenje Karadžića i Mladića, rekli su da to ne doprinosi gledanosti filma. Iskreno, meni je bilo važno da se film prikaže u Beogradu, kako bi prestale priče o tome da je to antisrpski film, jer mislim da on to uopće nije. Bilo mi je važno zbog Mirjane, da ona bude uz ekipu kad se film pokaže, jer ona je pod strašnim pritiskom. Svakodnevno dobiva užasna pisma u kojima joj prijete, u kojima joj govore da je kurva i izdajica. Zato smo htjeli doći u Beograd, baš zato da bismo pokazali da se ne bojimo, jer smo dobili razne savjete da ne dolazimo zato što je to za nas opasno. Nakon premijere, dalje je sve pitanje ljudi u Srbiji, distributera.
• Kako kad od rata djeca različitih nacionalnosti rastu gotovo potpuno odvojeno?
- To je jako opasno. Radili smo jednu glumačku radionicu na koju smo pozvali glumce iz Hrvatske i iz Srbije. Došlo je njih četvoro iz Srbije, u dobi od 22, 23 godine. Kad smo shvatili da su prvi put ove godine napustili Srbiju, da im je to bilo prvi put u životu da su napustili svoju zemlju, svi smo bili u potpunom šoku. Oni iz te sredine, koja je bila jako zatrovana, sve te godine nijednom nisu izašli. Mislim da je rješenje u komunikaciji među ljudima, ljudi moraju putovati i družiti se i to je najbolji lijek protiv predrasuda. Srbin koji ima prijatelja Albanca sigurno neće reći: "Svi su Šiptari isti."
Snježana Pavić
• Kako ste doživjeli zagrebačku premijeru?
- Iskreno, kad se tek završilo, aplauz je bio vrlo nečujan. Već sam pomislila: "Pa što se to događa?" Jer gdje god smo bili, svugdje smo dobili čak i prekomjerno dobre reakcije. Ostali smo zbunjeni sve dok nam nisu uspjeli objasniti da su sale CineStara, gdje se prikazivao film, tapecirane i da zato ne možemo dobro čuti. Ljudi su ustali na noge i aplaudirali, a mi ništa ne čujemo. Kasnije nam je Hrvoje Hribar rekao da je i on imao istu reakciju, nije čuo aplauz i pomislio je: "Eto, nitko ne voli moj film." Tako da smo prave reakcije dobili tek kasnije, kad smo razgovarali s ljudima i kad su nam govorili kako ih je film dirnuo.
• Većina "Grbavicu" doživljava kao film o masovnim silovanjima u ratu u Bosni, iako se čitava priča, fokusirana na odnos majke i kćeri, odvija u poratnom Sarajevu i nema nijedne slike iz rata. Smeta li vam to?
- Smeta me utoliko što se film percipira kao nešto što je strašno teško, ili čak tako da sama tema određuje vrijednost filma. Mislim da nije tako i da ljudi shvate da nije tako kad ga odgledaju. Posebno me smeta to što u Republici Srpskoj ne žele prikazati taj film, a da su ga pogledali, ne bi imali ništa protiv. Ja sam filmaš i na prvom mjestu me zanima to da ljudi dožive film, a ne da imaju nekakvu političku svijest o temi koju on obrađuje.
• Ispričali ste da ste silovane žene prvi put vidjeli još 1992. godine kad su stigle u Sarajevo odnekud iz istočne Bosne. Što ste tada kao 17-godišnja djevojka osjećali?
- Tada sam živjela u svijetu punom ljubavi i prijateljstva, ideologije bratstva i jedinstva, nisam nikad zamišljala da je moguće da se dogodi takvo nešto što proizvodi rat i mržnju. Kad imate 17 godina, mislite da je seks nešto užasno romantično, da je on vrhunac odnosa između muškarca i žene. Kad sam shvatila da se i seks može koristiti kao oružje, to mi je bilo porazno. Živjela sam preko puta Grbavice koju je bila okupirala srpska vojska. To mi je u svakom slučaju značilo neko brutalno sazrijevanje.
• Niste nikad živjeli na Grbavici?
- Ne, živjela sam iza Holiday Inna, na Marindvoru, preko puta Grbavice. Prema nekom planu srpske strane, taj je dio Marindvora trebao pripasti Republici Srpskoj. Tako da sam živjela preko puta Grbavice u stalnom strahu hoće li prijeći i do nas.
• "Grbavica" pokazuje ogromni jaz u tretmanu žrtava: da je Sara dijete poginulog borca, to bi joj dalo herojsku auru, ali kao dijete žene, žrtve strašnog zločina, to i nju čini možda ne sukrivcem, ali svakako nositeljicom nekakve sramote, ružnog pečata… Ovdje je žrtva silovanja uvijek dijelom i sama kriva. Mislite li da ste išta promijenili u toj slici?
- Ne možda iz tog ugla, jer ta su djeca prilično skrivena. Ili žive po domovima, jer su odbačena, pa i ne znaju za svoju prošlost, ili žive s mamama koje im u većini slučajeva nisu željele ispričati kroz što su prošle. Ali to je više priča metaforičkih identiteta, o tome koliko smo svi mi koji smo živjeli u ratu njime obilježeni. I ja koja nisam ratovala, jer nisam bila u vojsci, i mene je zapravo taj rat potpuno obilježio. Sve nas. Zapravo me zanimalo pitanje žrtve, tko je sve žrtva i kako se u taj krug uvlače nove i nove generacije.
• Već ste rekli da ni žrtve nisu potpuno nevine. U kojem smislu?
- U očima budućih generacija. Mama koja krije tajnu o onome što se dogodilo već je samim tim upetljana u ciklus laži. Žrtve nisu te koje su izazvale rat ili potaknule zločin, ali samim time da je žrtva Esma upetljana u nešto što je laž, ona čini nešto loše, čime remeti djetinjstvo svojoj Sari. Nakon rata se razvio sindrom žrtve i svjesna sam toga da u Bosni i Hercegovini danas postoji puno ljudi koji uživaju u tome što su žrtve. Iz toga proizlaze potpuno novi simptomi, koje nosi svakodnevni život, a političari i vjerski vođe rado se koriste time za manipulaciju. Iz Sarajeva se stalno prozivalo kako svijet može mirno gledati sve to što nam se događa, kako nitko ne reagira, kako nam nitko ne pomaže, a kad su se dogodile slične ružne stvari u našoj blizini, na Kosovu, da ne spominjem Čečeniju ili Afganistan, Sarajevo nijednom rečenicom nije reagiralo na to. Kako je to moguće? Kao da se nas takvo nešto ne tiče i kao da smo jednom zauvijek privilegirani zbog toga što smo jednom bili žrtve. Prikazivala sam jedan svoj film u Izraelu, o ženi koja traži dvoje svoje djece u masovnim grobnicama. Najavljivačica je rekla da je to film o genocidu u BiH, na što je ustalo nekoliko ljudi i reklo da se genocid nije dogodio muslimanima nego Židovima. Osjećam da se nešto slično sada događa u BiH, da se počinje uživati u tome što smo žrtve. To je užasno nezdravo, a ne radi se dovoljno na tome da se to stanje uma pokuša prevazići nego ga se čak pokušava ukalupiti i zadržati, jer je lakše manipulirati ljudima koji se osjećaju kao žrtve. Pa cijeli je rat počeo s osjećajem Srba da su ugroženi, kao da smo zaboravili na to. Ta je vrsta žrtve užasno opasna.
• I vaši se raniji filmovi bave ratom i njegovim posljedicama. Što odgovarate ljudima koji kažu: "Rat je davno završio, daj neku veseliju priču"?
- To su priče iz sadašnjosti. Žena koja traži djecu u masovnim grobnicama, još je uvijek traži. To što se početak njezine tragedije dogodio u ratu ne znači da ona taj problem više nema. Čak i oni koji u ratu nisu bili ovdje, nego su živjeli negdje u inozemstvu, imaju svoju današnju dramu koja im remeti svakodnevni život. Mislim da ne možemo ići naprijed ukoliko se ne riješe stvari iz prošlosti. Moram govoriti o tim stvarima koje se mene same tiču, a ako mene nešto toliko boli, imam osjećaj da je to i drugima važno.
• Niste stali na filmu, nedavno ste parlamentu u Sarajevu predali peticiju s 50.000 potpisa za reguliranje prava žrtava silovanja. Što želite postići?
- Za vrijeme projekcije filma po kinima smo prikupljali potpise u sklopu kampanje "Za dostojanstvo preživjelih". Sa sedam organizacija koje pomažu silovanim ženama skupili smo 50.000 potpisa i tražili smo da parlament tim ženama konačno da status koji zaslužuju. Četrnaest godina od kraja rata one još nisu priznate kao njegove civilne žrtve. One danas žive bez ikakve socijalne pomoći i jedino su im strane organizacije pomagale. Ja zaista vjerujem da ćemo nešto promijeniti. Napravljen je prijedlog zakona i parlament bi to trebao usvojiti. Mediji su na našoj strani, mislim da smo napravili jak pritisak.
• Hrvatska ima velik problem s PTSP-jem bivših branitelja, a u BiH, gdje je rat bio žešći, PTSP ne postoji - ni u zakonu, niti kao problem o kojem bi se govorilo u javnosti. Kako je to moguće?
- Silovane žene ne mogu se podvesti isključivo pod žrtve PTSP-ja. One su žrtve nasilja koje se ne može tretirati na isti način kao ostale, koji su u ratu ostali bez ruke ili noge. O psihološkim se posljedicama rata u BiH ne priča, to je točno. Je li to zbog nedovoljne obrazovanosti, zbog zatvorenosti, zbog toga što je riječ o tradicionalnom patrijarhalnom društvu koje takve stvari ne želi priznati, ne znam. Ono što je vrlo pozitivno je to što je odmah u ratu Islamska vjerska zajednica ispravno reagirala i izašla u javnost s porukom da te žene treba tretirati kao šehide, da imaju status heroja. To im je jako puno pomoglo, jer je većinom riječ o ženama sa sela. Pomoglo je i njima, i terapeutkinjama, da se na njih ne gleda kao na kurve nego kao na heroje. Ali dalje se ništa nije napravilo da se tim ženama omogući neki status, nego ih se zaista nastojalo zaboraviti i potisnuti, da ih se ne vidi. Ni one same nisu nikada javno istupale, možda zato što ih je sram i što se to ne bi usudile zbog reakcija okoline, tako da ih nije bilo po medijima pa ih ni političari nisu mogli iskoristiti kao što koriste žene Srebrenice ili šehidske familije kojima mogu manipulirati.
• Neke od njih sudjelovale su u snimanju vašeg filma. Kako su one reagirale na Zlatnog medvjeda?
- Neke od najljepših komentara dobila sam od njih. Rekle su mi da sam uspjela ući u njihovu dušu, da im je bilo jako bolno gledati film, ali da im je jako važno to što je snimljen, što je njihov glas izražen. Mislim da im je vrlo pozitivna stvar da se radi na ovom zakonu, jer to bi onda značilo da će jednom zauvijek dobivati neku pomoć koja im je neophodna, nekakvih 200 maraka, jer većina ih ne može raditi, psihički nije u stanju.
• Vjerujete li da ovakav film može pomoći suočavanju sa zločinom i da se bilo koja strana suočila sa svojim zločinom?
- Pripadnik Armije BiH koji ubije Srbina za je mene zločinac. To nije moj zločin nego njegov zločin, ja ga osuđujem i mislim da taj čovjek mora u zatvor. Ljudi bi trebali shvatiti da to što je nešto učinio čovjek istog imena, iste nacije kao i oni ne znači i da se s time trebaju identificirati, jer ne znači da on to radi i u njihovo ime nego da smo svi mi individue s vlastitom odgovornosti i vlastitim životnim pravilima. Mislim da je kod ljudi u Republici Srpskoj izražen taj neki kolektivni identitet, ili, čak bih mogla reći, kolektivna hipnoza. Kad se oslobode toga, mislim da će se i mnoge druge stvari koje nas danas opterećuju lakše promijeniti. Radim s Austrijancima čiji su djedovi bili čuvari u logoru. Moja prijateljica kaže: "Moj je djed bio zločinac", ali pritom ona nije zločinka. To što joj je on bio djed ne znači da ona nastavlja njegov put. Jednom kad osvijestimo te stvari, kad ih osudimo, oslobodit ćemo ih se. To je kolektivna zaluđenost na kojoj se radilo 10 godina i nju se mora prevladati. S tim se mora započeti još u vrtiću. Nove generacije moraju steći mogućnost da kažu svoje mišljenje, a ne da ih se odgojem ubija.
Nove generacije ne treba ubijati odgojem
|
• S razumijevanjem I toplinom prikazujete lik Pelde, kojeg je rat gurnuo u kriminal odvlačeći ga od fakulteta. Što se događa s društvom u kojem su izbrisane stroge granice između tzv. pristojnih ljudi i kriminalaca?
- Mislim da je to karakteristika društava u tranziciji, gdje se mijenjanju sistemi vrijednosti, gdje se ljudi još uvijek traže. Socijalizam je propagirao solidarnost, socijalnu pravdu, sad se ide u drugu krajnost, ljudi su pogubljeni u tim sistemima vrijednosti. Stari su propali, a novi se još nisu učvrstili. Pelda je izdanak tog društva i kad bi ga netko pitao je li loše to što on radi, on tu ne bi vidio ništa jako loše, možda samo kad bi dvaput o tome razmislio. Ali, to je društvo u kojem se puno ne razmišlja, samo se prelazi preko toga.
• Pelda ima izbor: otići sestri u Austriju i početi sa životom tipičnog izbjeglice/gastarbajtera, ili ostati s Esmom i u kriminalu.
- Kad bi ostao s Esmom, vjerojatno bi shvatio što je sve dio tog kriminalnog miljea u kojem se našao, tako da bi vjerojatno izašao iz toga. Namjerno sam izabrala Knittelfeld kao grad u koji bi Pelda trebao otići. Nikad tamo nisam bila, pitala sam Austrijance koji je za njih najgori grad za život, a za Bosance ideal za početak novog života i svi su mi rekli: Knittelfeld!
• Kako vi vidite današnju BiH? Je li to jedna mračna zemlja iz koje treba bježati, ili pak ekonomski najuspješnija zemlja regije nakon Hrvatske, kako to pokazuju statistike EU?
- Vjerojatno zato što sam najprije žena i mama, vjerujem da je u BiH moguće živjeti lijepo. Pritom ne mislim na materijalne stvari nego prije svega na to da je to ipak jedno društvo u kojem rat nije proizveo mržnju i koje je i danas jako toplo i puno ljubavi. I barem u okruženju u kojem ja živim, zanimljivo i duhovito. To je razlog iz kojeg ja tu živim i iz kojeg tu vidim budućnost svoje kćeri. S druge strane postoji toliko problema, da se čovjek vrlo često umori zato što mnoge stvari ne funkcioniraju, društvo je užasno siromašno i pati od bezbroj bolesti. Već je sama činjenica da se moj film ne može prikazati u Banjoj Luci za mene bila potpuno porazna. Još uvijek postoji jedno strašno nerazumijevanje između dva dijela ove države, Republike Srpske i Federacije, ali ja vjerujem u jednu normalizaciju. Bosna i Hercegovina danas je bolesno društvo, ali s druge je strane vrijedno toga da se za njega bori. Osjećam da se može promijeniti, osjećam da može ići nabolje.
• Kako se nosite s prevladavajućim sarajevskim pesimizmom?
- Možda zato što sam iz svijeta umjetnosti, uvijek vodim računa o tome da ljudi imaju svoje dobre i svoje loše strane pa stalno treba raditi na tome da se van izvuku i one pozitivne strane, kako bi se formirala dobra energija koja je ta koja, kad dosegne neku kritičku masu, može pomicati stvari. Tako da mislim da se stalnim ponavljanjem loših stvari i širenjem defetizma ne može dobiti željena promjena. To je užasno loše.
• Najbolja energija u BiH stvorila se upravo oko filma. Kako je moguće da ste baš po tome srušili pravilo da kvantiteta rađa kvalitetu?
- Ono što ističem kao pozitivnu stvar bosanskohercegovačkog filma je otvorenost, jer su autori svjesni toga da ne rade film samo za malo tržište Bosne i Hercegovine nego svoje priče žele ispričati puno širem auditoriju i zbog toga rade i s ljudima iz inozemstva, i s ljudima iz zemalja regije. Mislim da ta otvorenost i komunikacija najprije unutar same ekipe dovode do toga da te priče postanu nešto što je svakom članu ekipe toliko važno, da želi dati najviše od sebe. Uz tu vrstu slobode i otvorenosti, mislim da je važno i to samorelativiziranje koje Bosanci imaju. S dozom humora s kojim se stvari lakše vide i lakše prezentiraju, a tako se i lakše s njima živi.
• Pogađa vas to što film nije prikazan u Banjoj Luci, a što je s Beogradom? Nakon svečane premijere, nema ga u tamošnjim kinima.
- Počeli smo pregovore s distributerima. Bili su malo poljuljani mojim komentarima u Berlinu, kad sam pozvala na uhićenje Karadžića i Mladića, rekli su da to ne doprinosi gledanosti filma. Iskreno, meni je bilo važno da se film prikaže u Beogradu, kako bi prestale priče o tome da je to antisrpski film, jer mislim da on to uopće nije. Bilo mi je važno zbog Mirjane, da ona bude uz ekipu kad se film pokaže, jer ona je pod strašnim pritiskom. Svakodnevno dobiva užasna pisma u kojima joj prijete, u kojima joj govore da je kurva i izdajica. Zato smo htjeli doći u Beograd, baš zato da bismo pokazali da se ne bojimo, jer smo dobili razne savjete da ne dolazimo zato što je to za nas opasno. Nakon premijere, dalje je sve pitanje ljudi u Srbiji, distributera.
• Kako kad od rata djeca različitih nacionalnosti rastu gotovo potpuno odvojeno?
- To je jako opasno. Radili smo jednu glumačku radionicu na koju smo pozvali glumce iz Hrvatske i iz Srbije. Došlo je njih četvoro iz Srbije, u dobi od 22, 23 godine. Kad smo shvatili da su prvi put ove godine napustili Srbiju, da im je to bilo prvi put u životu da su napustili svoju zemlju, svi smo bili u potpunom šoku. Oni iz te sredine, koja je bila jako zatrovana, sve te godine nijednom nisu izašli. Mislim da je rješenje u komunikaciji među ljudima, ljudi moraju putovati i družiti se i to je najbolji lijek protiv predrasuda. Srbin koji ima prijatelja Albanca sigurno neće reći: "Svi su Šiptari isti."
Snježana Pavić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....