Prije više od 30 godina
Christiane F. zarađivala je za drogu prostituirajući se na ozloglašenom berlinskom kolodvoru Zoo. Tamne, smeđe kose, ogromnih očiju, predivnih crta lica, već je bila zakačena na heroin. Danas je ispijena plavuša, u čijim očima nema ni traga sjaja, osim povremeno staklenih očiju, karakterističnih za junkije. Na kolodvor Zoo više ne odlazi, ali se kolodvora, očito, i dalje ne uspijeva riješiti - Christiane koja danas ima 46 godina opet se kreće u narkomanskim krugovima, oko berlinskog autobusnog kolodvora Kottbuser Tor. Među vijesti vjerojatno ne bi dospjela da nema dijete: 12-godišnjeg sina nad kojim je zbog ovisnosti izgubila skrbništvo, pa je dječak premješten u dječji dom nedaleko od Berlina.
Christiane F., pravim imenom Christiane Vera Felscherinow, bila je mračna, ali i obožavana zvijezda 80-ih, zahvaljujući romanu, a kasnije i filmu “Mi djeca s kolodvora Zoo”, koji su napisala dva novinara njemačkog Sterna, Kai Herman i Horst Rieck. Herrmann i Rieck upoznali su Christiane 1978. na suđenju na kojem je bila svjedok protiv muškarca koji je djevojčicama heroinom plaćao za seks.
Heroin u diskoteci
U želji da ispričaju priču o berlinskim tinejdžerima narkomanima, uspjeli su dogovoriti dvosatni intervju s Christianom. No dva su se sata pretvorila u dva mjeseca. Christiane, koja je živjela s majkom, nakon što se ona rastala od nasilnoga oca alkoholičara, ispričala im je kako je s dvanaest godina u omladinskom klubu Evangelističkog centra u Berlinu počela pušiti hašiš, a u trinaestoj godini u diskoteci je prvi put kušala i heroin. Ujutro je odlazila u školu, a popodneva je s prijateljima narkomanima provodila na berlinskom kolodvoru Zoo, u potrazi za mušterijama. Njezina majka pune dvije godine nije imala pojma da joj je kći postala ovisnica i prostitutka. Kai i Horst objavili su serijal priča u Sternu, a 1979. godine i roman koji je zabilježio njezin život od 1975. do 1978., odnosno od 12. do 15. godine. Christianina priča ispričana je u prvom licu, no uključivala je i ispovijest njene majke i prijatelja, od kojih su neki umrli od droge.
Dvije godine poslije počeo se prikazivati i istoimeni film, koji je režirao
Uli Edel, a Christianina priča ušla je i u obaveznu lektiru u njemačke škole. Njemačke tinejdžerke oponašale su njezin stil odijevanja i hodočastile na kolodvor Zoo, što je zabrinulo stručnjake za mlade, koji su se uplašili da bi Christiane - usprkos šokantnom filmu u kojem je prikazano i užasno iskustvo “cold turkeyja” (naglog skidanja s droge) - mogla postati idol mladima. Christiane za to nije baš previše marila. U intervjuu objavljenom 1984., prije njenog 23. rođendana, otkrila je kako sebe nikad nije doživljavala kao idola mladih i simbol nade onima koji su postali očajni. “Uvijek mi je bilo smiješno čitati to u novinama. Nikad se nisam osjećala kao idol. To je bila neka druga osoba. I nikad nisam osjetila potrebu pomagati drugim narkomanima. Svatko je odgovoran sam za sebe”, izjavila je Christiane tada, dodajući kako više nema snova, niti želja, jer se samo razočara kada ne uspije postići ono što je isplanirala.
Propala pjevačica
U razgovoru, ponovno s novinarima Sterna, otkrila je i kako smatra da je alkohol mnogo gora ovisnost od one o drogi, jer osoba brzo propada, kako se pokušala baviti računovodstvom, ali joj je to brzo dosadilo, te kako zapravo nema od čega živjeti i dužna je državi porez na tantijeme. Christiane nikad u životu nije ozbiljno radila, osim ako se kao rad ne računaju povremeni izleti u glazbene i filmske vode, koji su redom završavali fijaskom. Početkom 80-ih je s tadašnjim dečkom Alexanderom Hackeom snimila nekoliko pjesama, a pojavila se i u njemačkom filmu “Decoder”. Potom je par godina živjela u Americi i Grčkoj, da bi se 1993. godine opet vratila u Njemačku. I dalje je bila ovisna, pa se 1994. uključila u metadonski program odvikavanja. Christiane je, navodno, prije što nego je u ponedjeljak njenog sina odvela socijalna služba okruga Postdam-Mittelmark, gdje se Christiane preselila 1995. iz Berlina, bila čista punih 13 godina. Horst Rieck, koji je ostao s njom u kontaktu, posljedni se put s njom čuo prije 14 dana i djelovala je “vrlo napeto”. Usprkos tome, Rieck je uvjeren kako Christiane “ima šanse”.
“U mnogim je slučajevima dijete ovisniku dalo novi smisao u životu. Pitanje je što će se dogoditi sada kad su joj oduzeli dijete. Koliko sam mogao opaziti , ona je vrlo pouzdana, a prema sinu je postupala brižno i s ljubavlju”, izjavio je. No socijalni radnici smatraju kako se Christiane nije u stanju brinuti za sina pa ispituju postoji li mogućnost da o njemu brine baka. Ako ona pristane, Christiane će moći posjećivati sina, što će za nju barem dijelom biti spas. Christiane se, naime, panično boji samoće. I vlakova. “Pa, bojim se vlakova. Nekako se bojim da ću kad umrem, umrijeti ispod nekog vlaka."
Tanja Tolić
Christiane F., pravim imenom Christiane Vera Felscherinow, bila je mračna, ali i obožavana zvijezda 80-ih, zahvaljujući romanu, a kasnije i filmu “Mi djeca s kolodvora Zoo”, koji su napisala dva novinara njemačkog Sterna, Kai Herman i Horst Rieck. Herrmann i Rieck upoznali su Christiane 1978. na suđenju na kojem je bila svjedok protiv muškarca koji je djevojčicama heroinom plaćao za seks.
Heroin u diskoteci
U želji da ispričaju priču o berlinskim tinejdžerima narkomanima, uspjeli su dogovoriti dvosatni intervju s Christianom. No dva su se sata pretvorila u dva mjeseca. Christiane, koja je živjela s majkom, nakon što se ona rastala od nasilnoga oca alkoholičara, ispričala im je kako je s dvanaest godina u omladinskom klubu Evangelističkog centra u Berlinu počela pušiti hašiš, a u trinaestoj godini u diskoteci je prvi put kušala i heroin. Ujutro je odlazila u školu, a popodneva je s prijateljima narkomanima provodila na berlinskom kolodvoru Zoo, u potrazi za mušterijama. Njezina majka pune dvije godine nije imala pojma da joj je kći postala ovisnica i prostitutka. Kai i Horst objavili su serijal priča u Sternu, a 1979. godine i roman koji je zabilježio njezin život od 1975. do 1978., odnosno od 12. do 15. godine. Christianina priča ispričana je u prvom licu, no uključivala je i ispovijest njene majke i prijatelja, od kojih su neki umrli od droge.
Dvije godine poslije počeo se prikazivati i istoimeni film, koji je režirao
Uli Edel, a Christianina priča ušla je i u obaveznu lektiru u njemačke škole. Njemačke tinejdžerke oponašale su njezin stil odijevanja i hodočastile na kolodvor Zoo, što je zabrinulo stručnjake za mlade, koji su se uplašili da bi Christiane - usprkos šokantnom filmu u kojem je prikazano i užasno iskustvo “cold turkeyja” (naglog skidanja s droge) - mogla postati idol mladima. Christiane za to nije baš previše marila. U intervjuu objavljenom 1984., prije njenog 23. rođendana, otkrila je kako sebe nikad nije doživljavala kao idola mladih i simbol nade onima koji su postali očajni. “Uvijek mi je bilo smiješno čitati to u novinama. Nikad se nisam osjećala kao idol. To je bila neka druga osoba. I nikad nisam osjetila potrebu pomagati drugim narkomanima. Svatko je odgovoran sam za sebe”, izjavila je Christiane tada, dodajući kako više nema snova, niti želja, jer se samo razočara kada ne uspije postići ono što je isplanirala.
Propala pjevačica
U razgovoru, ponovno s novinarima Sterna, otkrila je i kako smatra da je alkohol mnogo gora ovisnost od one o drogi, jer osoba brzo propada, kako se pokušala baviti računovodstvom, ali joj je to brzo dosadilo, te kako zapravo nema od čega živjeti i dužna je državi porez na tantijeme. Christiane nikad u životu nije ozbiljno radila, osim ako se kao rad ne računaju povremeni izleti u glazbene i filmske vode, koji su redom završavali fijaskom. Početkom 80-ih je s tadašnjim dečkom Alexanderom Hackeom snimila nekoliko pjesama, a pojavila se i u njemačkom filmu “Decoder”. Potom je par godina živjela u Americi i Grčkoj, da bi se 1993. godine opet vratila u Njemačku. I dalje je bila ovisna, pa se 1994. uključila u metadonski program odvikavanja. Christiane je, navodno, prije što nego je u ponedjeljak njenog sina odvela socijalna služba okruga Postdam-Mittelmark, gdje se Christiane preselila 1995. iz Berlina, bila čista punih 13 godina. Horst Rieck, koji je ostao s njom u kontaktu, posljedni se put s njom čuo prije 14 dana i djelovala je “vrlo napeto”. Usprkos tome, Rieck je uvjeren kako Christiane “ima šanse”.
“U mnogim je slučajevima dijete ovisniku dalo novi smisao u životu. Pitanje je što će se dogoditi sada kad su joj oduzeli dijete. Koliko sam mogao opaziti , ona je vrlo pouzdana, a prema sinu je postupala brižno i s ljubavlju”, izjavio je. No socijalni radnici smatraju kako se Christiane nije u stanju brinuti za sina pa ispituju postoji li mogućnost da o njemu brine baka. Ako ona pristane, Christiane će moći posjećivati sina, što će za nju barem dijelom biti spas. Christiane se, naime, panično boji samoće. I vlakova. “Pa, bojim se vlakova. Nekako se bojim da ću kad umrem, umrijeti ispod nekog vlaka."
 |
 |
| Prizor iz šokantnog filma snimljenog prema knjizi ‘Mi djeca s kolodvora Zoo’. Na snimanju filma bila je savjetnica |
Njezina ispovijest poslužila je i za serijal priča i knjigu koju je 1979. objavio njemački Stern
|
Tanja Tolić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....