ETA, baskijska oslobodilačka organizacija (pun joj je naziv: Euskadi ta Askatasuna, tj. Baskija i sloboda), preko posrednika je francuskim vlastima dostavila popis svih tajnih skladišta na teritoriju Baskijske Zemlje unutar francuskih granica u kojima je držala eksploziv i oružje dugih i kratkih cijevi.
ETA smatra da je time završena posljednja faza oružane borbe za osamostaljenje Baskije, koje ostaje politički cilj, ali koji treba biti izboren političkim sredstvima. Španjolska vlada to smatra pretposljednjim činom, smatra da će posljednji čin biti kada se ETA raspusti. I, naravno, Rajoyeva vlada Španjolsku smatra nedjeljivom (s tog stanovišta podržava i Srbiju protiv samostalnosti Kosova).
Među Baskima, drevnim praiberskim narodom koji je Gaskonju, Biskaju i druge zemlje kojima je dao naziv, nastavao prije negoli su se Indoevropljani uopće pomolili na vratima Evrope, mnogi smatraju da i oni imaju pravo na nacionalnu državu. Posljednju su izgubili kada su Francuska i Španjolska podijelile Kraljevinu Navaru.
Baski nisu bili poznati po blagosti i suptilnosti. Njihov sunarodnjak Trajan, kada je postao rimskim carem, proveo je genocid Dačana, tako da se njihova nekadašnja zemlja i dalje zove Rimskom (Romania, tj. Rumunjska), kao i jezik potomaka naseljenika. Njihov sunarodnjak Lojolaki (španjolski: Loyola) zamijenio je vojnu odoru svećeničkom i ustrojio red koji kombinira vojnu stegu i intelektualnu slobodu. Baskijskog su porijekla bili i Ibn Marzuq, Frantzisko Xabierkoa ("Ksaverski"), Simón Bolívar, Dolores Ibárruri, "Che" Guevara, Augusto Pinochet, "Pepe" Mujica - raznih nazora, slične energičnosti.
ETA je osnovana 1959. Optužuju je da je skrivila oko 800 smrtnih žrtava u terorističkim atentatima.
Ne treba ipak zaboraviti da Baski nisu prvi počeli terorističkim akcijama. Terorom su svoju premoć osigurali nacionalistički pobunjenici protiv Republike, a terorističko bombardiranje tradicionalnoga baskijskoga glavnoga grada Guernice 1937, pri kojemu je njemačka Luftwaffe uvježbavala razorno bombardiranje sistemom "tepiha", isključivo po civilnim žrtvama, ušlo je duboko u kolektivni imaginarij (Pablo Picasso je pokolj ovjekovječio svojom "Guernicom", a njena tapiserijska reprodukcija je pred ulazom u Sigurnosno vijeće Ujedinjenih naroda, kao antiratni memento članicama).
Frankistički režim provodio je teror nad Baskima, počev od nijekanja prava na jezik, ime i zastavu, a nakon pada diktature Baske su progonili, mučili i ubijali teroristički odredi, među kojima je najpoznatiji bio GAL.
Među atentatima koje je ETA poduzela najspektakularnija je 1973 bila likvidacija tadašnjeg predsjednika vlade, admirala Luisa Carrera Blanca: bomba je bila (namjerno ili slučajno) postavljena iznad plinovoda, pa je eksplozija bila toliko jaka da je automobil bačen iznad krova crkve iz koje je admiral malo ranije izišao. Otvoreno je pitanje je li taj čin dopustivo uvrstiti u terorizam, makar i individualni. ETA je polazila tada od teze da je Španjolska okupacijska sila, a atentat na visokog (i uz to vojnog) dužnosnika okupatora obično pripada u arsenal oslobodilačkih akcija, baš kao i likvidacija Heydricha u Pragu (a tada češki pokret otpora nitko osim nacista i njihovih saveznika nije nazvao terorističkim) itd. Hrvatski sabor je 1992 rehabilitirao dužnosnika osuđenoga 1946 što je udomio ustaškog pukovnika kad je došao gerilskim akcijama rušiti poredak, jamačno ne zato što bi u načelu odobravao terorizam, nego što je Sabor, u skladu sa stavom koji i danas prevladava, ustašku akciju implicitno smatrao oslobodilačkom nakon ponovnog uspostavljanja Jugoslavije.
ETA nije poražena silom, ali je njezin tip borbe gubio smisao utoliko što je postfrankistička Španjolska priznala pravo na narodnost i jezik, dala svojim Baskima autonomiju koju Baski u Francuskoj nemaju, uključivši i djelomičnu poreznu autonomiju (zanijekanu Kataloncima koji nisu imali oružanu organizaciju). Španjolska konstituirana kao konfederacija (osim u poreznom pogledu), koja je osamdesetih ponudila i amnestiju, nije mogla više biti poimana kao okupator u punom smislu te riječi. ETA se zato dijelila, sve više ih se odricalo oružane borbe. Oni koji su ostali odrekli su se oružane borbe 2010. Sada su se odrekli i oružja.
Osamostaljenja se nisu odrekli, a ni ujedinjenja s francuskom Baskijom. Zasad uzalud čekaju da Evropska unija utvrdi kriterije prava na samostalnost. Problem je u tome što nismo Unija građana, čak ni nacija, nego državâ. Što je praktičnije ali ne jamči slobodu.