Država će i ove godine uložiti oko 180 milijuna kuna u poticajne mjere s ciljem da svaki od oko 50.000 osmaša upiše i završi srednju školu. No, kao i prijašnjih godina, i ovaj je put potpuno zakazala ona savjetodavna strana, jer kod upisa u srednju školu mnogi ne znaju što odabrati. Kada netko ima 14 godina i mora donijeti odluku čime će se baviti cijeli život, to sigurno nije lako.
Roditelji uglavnom smatraju kako je za budućnost njihova djeteta najbolje da upiše neku gimnaziju. Unatoč velikom broju nezaposlenih pravnika i ekonomista sa srednjom stručnom spremom, na cijeni su još uvijek i upravne i ekonomske škole.
S druge strane postoje brojna obrtnička zanimanja pomoću kojih se lako dolazi do posla i na domaćem i na europskom tržištu rada, no malo je onih koje žele postati, primjerice, postolari ili stolari. Smatra se da su to teška i nimalo kreativna zanimanja koja upisuju uglavnom loši i nezainteresirani đaci jer nisu imali drugog izbora.
- To su najobičnije predrasude. I u mojoj su osnovnoj školi učitelji forsirali gimnazije. Govorili su nam da ne upisujemo strukovne škole, da moramo učiti, imati sve pet i upisati se u gimnaziju jer ćemo u protivnome biti nitko i ništa - kaže budući postolar
Edi Mrzljak, učenik 2. razreda Škole za tekstil, kožu i dizajn.
Poput većine svojih vršnjaka, ni Edi kada je završavao 8. razred nije znao koju školu upisati. Odluku je donio preko noći, a u tome mu je najviše pomogao kućni prijatelj njegovih roditelja koji radi kao glavni majstor kod zagrebačkog postolara Valeka koji se specijalizirao za izradu dječjih cipelica.
- Sjećam se, Miljenko je jedne večeri došao kod nas, razgovarali smo tome koju je školu najbolje upisati. Rekao mi je: ‘Ti si kreativan, upiši se u obućare, to ti je super jer ćeš s tim lako naći posao’ - prisjeća se simpatičan Edi. Zbog odluke nikada nije zažalio. Da je u osnovnoj imao sve petice, ponovno bi se, kaže, upisao u obućare. Edi i njegova školska kolegica Ivana Špišić jedini su od troje obućara u svojoj generaciji. I ove godine u cijeloj Hrvatskoj taj je smjer upisalo samo devet učenika.
- Ja sam odmalena znala da želim ovo raditi. Uvijek me zanimalo kako se izrađuju cipele - kaže Ivana. Ivanu profesori hvale kao iznimno vrijednu i talentiranu djevojku, a obrtnik kod kojega obavlja praksu toliko je njome zadovljan da joj je već ponudio i posao.
Ivanu i Edija odveli smo kod Anite Zannotti Štulec, dizajnerice obuće i vlasnice salona “A shoo”. Iza Anite je 16 godina uspješnoga rada, brojne izložbe i priznanja te velik broj zadovoljnih mušterija, među kojima su i Severina i Minea, zatim sportašice Barbara Jelić i Danira Nakić te supruga političara Tonina Picule.
- Danas je teško doći do dobrog radnika. Kad vidim vas dvoje, vraća mi se nada da dolaze neke nove generacije koje su se zažaljele mirisa ljepila - istaknula je Anita dok su joj Ivana i Edi pokazivali cipele koje su oni sami napravili za državno natjecanje.
- Još u osnovnoj školi trebala bi postojati stručna služba koja bi pratila talente i djecu poticala na to da razviju svoju krativnost. Nismo svi rođeni za ministre.
Mora postojati i mali radnik koji će tome ministru skrojiti odijelo i kravatu i napraviti cipele - kaže Anita. Za sebe smatra da je imala sreće jer su njezini roditelji bili ti koji su kod nje potaknuli kreativnost, dijelom i zato što su oboje bili u toj branši.
- Moji su se roditelji upoznali u Tvornici obuće Zagreb. Tata je radio u pogonu, a mama u računovodstvu. Kada su se oženili, tata je promijenio posao, ali je nastavio raditi cipele. Kao mala uvijek sam bila kraj njega i gledala ga kako radi - priča Anita. Priznaje da u početku uopće nije mislila kako će se jednoga dana i sama baviti dizajnom cipela. Prvo je htjela upisati Školu za primijenjenu umjetnost, a potom studij slikarstva, no u zadnji se trenutak predomislila.
- Htjela sam pokazati da se i u dizajnu obuće može ostvariti dobra karijera - kaže Anita. Ivani i Ediju savjetuje da prate svjetske trendove. Već sada se priprema kolekcija za 2009., uči ih Anita koja godišnje barem nekoliko puta odlazi na sajmove u Italiju. Talijane smatra vrhunskim majstorima u dizajnu obuće, a da je tomu tako dokaz su, kaže, brojni Japanci i Kinezi koji dolaze u Italiju i tamo upisuju tečajeve. Jednogodišnji tečaj za dizajnera ili modelara obuće stoji između pet i 10 tisuća eura.
- Iako se u moje vrijeme u školu za obućare upisivalo puno više djece, ove su generacije u prednosti pred mojom jer se mogu nakon završetka srednje škole upisati i na studij, a od lani u Varaždinu postoji studij za dizajnera obuće - kaže Anita te dodaje kako interesa za upis na taj studij ima i među obrtnicima.
- I sama je škola sada odlično opremljena. Imamo sve predispozicije za školovanje odličnih dizajnera obuće. Problem je samo u tome kako mlade što više motivirati da upisuju taj smjer. I sama sam o tome razmišljala i došla na ideju kako bi možda bilo dobro da odem u nekoliko osnovnih škola, već u 6. razrede, i predstavim im to čime se bavim, a one koji pokažu interes dovedem u svoju radionicu - kaže Anite Zannotti Štulec.
Ivana Špišić i Edi Mrzljak bili su prezadovoljni što su imali priliku upoznati mladu talentiranu dizajnericu, a posebno su ih se dojmile njezine specijalno dizajnirane klompe za svačiji ukus, s kojima se Anita predstavila na ovogodišnjem Cro-a-Porteru. I oni, kažu, razmišljaju o tome da upišu studij dizajna, no prvo bi morali završiti četvrti razred za tehničara obuće. Kako država to ne plaća, troškove školarine, koja stoji između 7000 i 8000 kuna, moraju podmiriti njihovi roditelji, a i Ivana i Edi kažu kako ne znaju jesu li njihovi roditelji to u mogućnosti.
O nastavku školovanja razmišlja i Luka Dragojević, učenik Drvodjelske tehničke škole u Zagrebu. Luka se školuje za stolara, a za nekoliko će dana maturirati. No, kada bi imao 10.000 kuna rado bi, kaže, upisao još jednu godinu za restauratora ili dizajnera, a poslije nastavio studij.
Kako svoju budućnost Luka vidi u restauriranju namještaja, odveli smo ga u katedralni antikvarijat Mesarić na zagrebačkom Kaptolu gdje se vraća ljepota starinama te kod gospođe
Vesne Modrić, vlasnice Antikvarijata Modrić. Svoja iskustva s odabirom vrhunskog namještaja s nama je podijelila i
Ivana Ferenčak, vlasnica prvog domaćeg web shopa specijaliziranog za dizajnirane proizvode za dom.
- Arhitektura i dizajn dvije su nepravedno zapostavljene grane i kao obje direktno utječu na kvalitetu života. Čovjek dokazano bolje funkcionira u dobro projektiranoj kući ili stanu, kada radi s dobro dizajniranim stvarima ili se odmara u dobro dizajniranoj ležaljci - kaže Ivana te ističe kako je put od ideje do finalnog proizvoda nezamisliv bez dobrog obrtnika.
- Svatko od nas jako dobro zna kako je teško naći dobroga majstora, pa bio on stolar ili šeširdžija - podsjeća Ivana. I ona smatra da mladi zaziru od obrtničkih zanimanja zbog neinformiranosti, a država, kaže, zapostavlja ovu temu neoprostivo dugo.
- Mnoge su skandinavske zemlje od dizajna napravile brand. Danas taj dobar primjer slijede Nizozemska i mlada Litva koja je skandinavskom mentalitetu i geografski vrlo bliska te je pravo iznenađenje, “svježa krv” na svjetskoj dizajnerskoj sceni. Pri tome se ne zaboravlja na održiv razvoj. Koriste se reciklirani materijali, a šume se iskorištavaju racionalno. Hrvatska se budi, ali sporo. Kod nas šume čine polovicu teritorija i žalosno je da se one loše iskorištavaju. Kod nas postoje entuzijasti i kvalitetni mladi dizajneri, a ono čega nedostaje su kvalitetni obrtnici, a upravo su oni neizostavni dio ove priče - rekla je Ivana Ferenčak.
Posebno dojmljiv za Luku, koji je nedavno osvojio četvrto mjesto na državnom natjecanju iz stolarstva, bio je susret s Ivekom, glavnim majstorom u Katedralnom antikvarijatu. Ivek kod gospodina Mesarića radi već 30 godina, a upravo zahvaljujući njegovu znanju i strpljenju sav je namještaj u zagrebačkoj nadbiskupiji bljesnuo novim sjajem.
- Restaurirali smo sve što se dalo restaurirati; klupe u katedrali, ispovjedaonice, od katedrale do svih kurija, svih stilova, najviše bidermajer, neobarok i barok - otkrio je Luki majstor Ivek. Za ovaj ti posao, savjetovao ga je, treba samo puno strpljenja, a zatim znanja i motivacije.
- Treba dobro poznavati boje i materijale, velika je odgovornost restaurirati nešto tako staro - otkrio je Ivek, dok je Luka upijao svaku njegovu riječ. Pitali smo ga koliko mu treba da restaurira neki komad namještaja. Za jednu bidermajer komodu s tri ladice treba mu, kaže, oko 160 do 200 sati rada.
Vesna Modrić, vlasnica Antikvarijata Modrić, kaže kako se restauriranjem danas bavi svatko, no dobri poznavatelji umjetnina jako dobro znaju procijeniti kada je neki komad namještaja restaurirao vrhunski umjetnik, a kada šarlatan. Gospođa Modrić je završila studij povijesti umjetnosti, a uz to je i sudski vještak za namještaj, pa o tim stvarima može govoriti kompetentno.
- Ako te zanima restauriranje, bilo bi najbolje da završiš studij, iako nije nevažno i početi kao stolar, jer kod namještaja prvo treba dobro upoznati drvo - savjetovala je Luku gospođa Modrić. Istaknula je i kako je to posao od kojega se može solidno živjeti. - U Hrvatskoj na žalost nema pravih kolekcionara namještaja kao vani. Kod nas antikni namještaj kupuju ljudi iz različitih slojeva. Presudni su ljubav prema toj vrsti namještaja i novac, premda je antikni namještaj nerijetko i jeftiniji od modernog - rekla je Vesna Modrić.
- Posao je super, kreativan i zabavan, moglo bi se od njega i pristojno živjeti, ali problem je što mi mladi ne znamo kamo krenuti i kako uspjeti kasnije u životu - kaže Suzana. Ona je od djetinjstva očarana cipelama. Kaže kako je stalno crtala cipele i bojala ih i znala je da se time želi baviti u životu. Nedavno je svoj fakultet predstavljala na Međunarodnom sajmu kože i kožne galanterije u njemačkom gradu Pirmasensu, za koji je sama kreirala osam pari cipela, od kojih neke na sebi imaju barokne motive.
- Radila sam dan i noć. Problem je bio što kod nas nema tvornica koje bi od ideja mogle napraviti gotov proizvod. Potražila sam pomoć u Tvornici obuće Ivančica u Ivancu. Tamo su imali samo dječje kalupe pa su tako i moje cipele zapravo dječje. Dali su mi na raspolaganje materijale, kadrove i strojeve i tako su nastale cipele. Napravljene su od kože, a toliko su im se svidjele da su u Ivančici odlučili neke pustiti i u serijsku proizvodnju - kaže Suzana. Zapažena je bila i na sajmu u Njemačkoj gdje su predstavljena 103 studenta iz osam zemalja.
- Sajmovi su dobar način da te netko zapazi i primijeti ono što radiš i eventualno ponudi posao - smatra Suzana Lencur i dodaje da bi voljela obići što više sajmova i predstaviti svoj rad, a trenutno izrađuje muške cipele s kopčom, ali i cipele gotovo svim svojim prijateljicama.
Njezina mentorica profesorica Marija Bajuttikaže da je pohvalno što se i u Hrvatskoj počelo raditi na dizajnu obuće jer ima kreativnih i sposobnih mladih ljudi koji mogu raditi odlične proizvode, samo ih treba potaknuti i ohrabriti. Do sada je postojala samo tehnička izobrazba kadrova, a dizajna obuće nije bilo. To se učilo u Milanu, Parizu i ostalim modnim središtima. Bitno je, kažu stručnjaci, da upoznaju i druge uspješne ljude koji su uspjeli prodati svoj proizvod. ( Suzana Ciboci)
Ivana Kalogjera Brkić
Roditelji uglavnom smatraju kako je za budućnost njihova djeteta najbolje da upiše neku gimnaziju. Unatoč velikom broju nezaposlenih pravnika i ekonomista sa srednjom stručnom spremom, na cijeni su još uvijek i upravne i ekonomske škole.
S druge strane postoje brojna obrtnička zanimanja pomoću kojih se lako dolazi do posla i na domaćem i na europskom tržištu rada, no malo je onih koje žele postati, primjerice, postolari ili stolari. Smatra se da su to teška i nimalo kreativna zanimanja koja upisuju uglavnom loši i nezainteresirani đaci jer nisu imali drugog izbora.
- To su najobičnije predrasude. I u mojoj su osnovnoj školi učitelji forsirali gimnazije. Govorili su nam da ne upisujemo strukovne škole, da moramo učiti, imati sve pet i upisati se u gimnaziju jer ćemo u protivnome biti nitko i ništa - kaže budući postolar
Edi Mrzljak, učenik 2. razreda Škole za tekstil, kožu i dizajn.
Poput većine svojih vršnjaka, ni Edi kada je završavao 8. razred nije znao koju školu upisati. Odluku je donio preko noći, a u tome mu je najviše pomogao kućni prijatelj njegovih roditelja koji radi kao glavni majstor kod zagrebačkog postolara Valeka koji se specijalizirao za izradu dječjih cipelica.
- Sjećam se, Miljenko je jedne večeri došao kod nas, razgovarali smo tome koju je školu najbolje upisati. Rekao mi je: ‘Ti si kreativan, upiši se u obućare, to ti je super jer ćeš s tim lako naći posao’ - prisjeća se simpatičan Edi. Zbog odluke nikada nije zažalio. Da je u osnovnoj imao sve petice, ponovno bi se, kaže, upisao u obućare. Edi i njegova školska kolegica Ivana Špišić jedini su od troje obućara u svojoj generaciji. I ove godine u cijeloj Hrvatskoj taj je smjer upisalo samo devet učenika.
- Ja sam odmalena znala da želim ovo raditi. Uvijek me zanimalo kako se izrađuju cipele - kaže Ivana. Ivanu profesori hvale kao iznimno vrijednu i talentiranu djevojku, a obrtnik kod kojega obavlja praksu toliko je njome zadovljan da joj je već ponudio i posao.
Ivanu i Edija odveli smo kod Anite Zannotti Štulec, dizajnerice obuće i vlasnice salona “A shoo”. Iza Anite je 16 godina uspješnoga rada, brojne izložbe i priznanja te velik broj zadovoljnih mušterija, među kojima su i Severina i Minea, zatim sportašice Barbara Jelić i Danira Nakić te supruga političara Tonina Picule.
- Danas je teško doći do dobrog radnika. Kad vidim vas dvoje, vraća mi se nada da dolaze neke nove generacije koje su se zažaljele mirisa ljepila - istaknula je Anita dok su joj Ivana i Edi pokazivali cipele koje su oni sami napravili za državno natjecanje.
- Još u osnovnoj školi trebala bi postojati stručna služba koja bi pratila talente i djecu poticala na to da razviju svoju krativnost. Nismo svi rođeni za ministre.
Mora postojati i mali radnik koji će tome ministru skrojiti odijelo i kravatu i napraviti cipele - kaže Anita. Za sebe smatra da je imala sreće jer su njezini roditelji bili ti koji su kod nje potaknuli kreativnost, dijelom i zato što su oboje bili u toj branši.
- Moji su se roditelji upoznali u Tvornici obuće Zagreb. Tata je radio u pogonu, a mama u računovodstvu. Kada su se oženili, tata je promijenio posao, ali je nastavio raditi cipele. Kao mala uvijek sam bila kraj njega i gledala ga kako radi - priča Anita. Priznaje da u početku uopće nije mislila kako će se jednoga dana i sama baviti dizajnom cipela. Prvo je htjela upisati Školu za primijenjenu umjetnost, a potom studij slikarstva, no u zadnji se trenutak predomislila.
- Htjela sam pokazati da se i u dizajnu obuće može ostvariti dobra karijera - kaže Anita. Ivani i Ediju savjetuje da prate svjetske trendove. Već sada se priprema kolekcija za 2009., uči ih Anita koja godišnje barem nekoliko puta odlazi na sajmove u Italiju. Talijane smatra vrhunskim majstorima u dizajnu obuće, a da je tomu tako dokaz su, kaže, brojni Japanci i Kinezi koji dolaze u Italiju i tamo upisuju tečajeve. Jednogodišnji tečaj za dizajnera ili modelara obuće stoji između pet i 10 tisuća eura.
- Iako se u moje vrijeme u školu za obućare upisivalo puno više djece, ove su generacije u prednosti pred mojom jer se mogu nakon završetka srednje škole upisati i na studij, a od lani u Varaždinu postoji studij za dizajnera obuće - kaže Anita te dodaje kako interesa za upis na taj studij ima i među obrtnicima.
- I sama je škola sada odlično opremljena. Imamo sve predispozicije za školovanje odličnih dizajnera obuće. Problem je samo u tome kako mlade što više motivirati da upisuju taj smjer. I sama sam o tome razmišljala i došla na ideju kako bi možda bilo dobro da odem u nekoliko osnovnih škola, već u 6. razrede, i predstavim im to čime se bavim, a one koji pokažu interes dovedem u svoju radionicu - kaže Anite Zannotti Štulec.
Ivana Špišić i Edi Mrzljak bili su prezadovoljni što su imali priliku upoznati mladu talentiranu dizajnericu, a posebno su ih se dojmile njezine specijalno dizajnirane klompe za svačiji ukus, s kojima se Anita predstavila na ovogodišnjem Cro-a-Porteru. I oni, kažu, razmišljaju o tome da upišu studij dizajna, no prvo bi morali završiti četvrti razred za tehničara obuće. Kako država to ne plaća, troškove školarine, koja stoji između 7000 i 8000 kuna, moraju podmiriti njihovi roditelji, a i Ivana i Edi kažu kako ne znaju jesu li njihovi roditelji to u mogućnosti.
O nastavku školovanja razmišlja i Luka Dragojević, učenik Drvodjelske tehničke škole u Zagrebu. Luka se školuje za stolara, a za nekoliko će dana maturirati. No, kada bi imao 10.000 kuna rado bi, kaže, upisao još jednu godinu za restauratora ili dizajnera, a poslije nastavio studij.
Kako svoju budućnost Luka vidi u restauriranju namještaja, odveli smo ga u katedralni antikvarijat Mesarić na zagrebačkom Kaptolu gdje se vraća ljepota starinama te kod gospođe
Vesne Modrić, vlasnice Antikvarijata Modrić. Svoja iskustva s odabirom vrhunskog namještaja s nama je podijelila i
Ivana Ferenčak, vlasnica prvog domaćeg web shopa specijaliziranog za dizajnirane proizvode za dom.
- Arhitektura i dizajn dvije su nepravedno zapostavljene grane i kao obje direktno utječu na kvalitetu života. Čovjek dokazano bolje funkcionira u dobro projektiranoj kući ili stanu, kada radi s dobro dizajniranim stvarima ili se odmara u dobro dizajniranoj ležaljci - kaže Ivana te ističe kako je put od ideje do finalnog proizvoda nezamisliv bez dobrog obrtnika.
- Svatko od nas jako dobro zna kako je teško naći dobroga majstora, pa bio on stolar ili šeširdžija - podsjeća Ivana. I ona smatra da mladi zaziru od obrtničkih zanimanja zbog neinformiranosti, a država, kaže, zapostavlja ovu temu neoprostivo dugo.
- Mnoge su skandinavske zemlje od dizajna napravile brand. Danas taj dobar primjer slijede Nizozemska i mlada Litva koja je skandinavskom mentalitetu i geografski vrlo bliska te je pravo iznenađenje, “svježa krv” na svjetskoj dizajnerskoj sceni. Pri tome se ne zaboravlja na održiv razvoj. Koriste se reciklirani materijali, a šume se iskorištavaju racionalno. Hrvatska se budi, ali sporo. Kod nas šume čine polovicu teritorija i žalosno je da se one loše iskorištavaju. Kod nas postoje entuzijasti i kvalitetni mladi dizajneri, a ono čega nedostaje su kvalitetni obrtnici, a upravo su oni neizostavni dio ove priče - rekla je Ivana Ferenčak.
Posebno dojmljiv za Luku, koji je nedavno osvojio četvrto mjesto na državnom natjecanju iz stolarstva, bio je susret s Ivekom, glavnim majstorom u Katedralnom antikvarijatu. Ivek kod gospodina Mesarića radi već 30 godina, a upravo zahvaljujući njegovu znanju i strpljenju sav je namještaj u zagrebačkoj nadbiskupiji bljesnuo novim sjajem.
- Restaurirali smo sve što se dalo restaurirati; klupe u katedrali, ispovjedaonice, od katedrale do svih kurija, svih stilova, najviše bidermajer, neobarok i barok - otkrio je Luki majstor Ivek. Za ovaj ti posao, savjetovao ga je, treba samo puno strpljenja, a zatim znanja i motivacije.
- Treba dobro poznavati boje i materijale, velika je odgovornost restaurirati nešto tako staro - otkrio je Ivek, dok je Luka upijao svaku njegovu riječ. Pitali smo ga koliko mu treba da restaurira neki komad namještaja. Za jednu bidermajer komodu s tri ladice treba mu, kaže, oko 160 do 200 sati rada.
Vesna Modrić, vlasnica Antikvarijata Modrić, kaže kako se restauriranjem danas bavi svatko, no dobri poznavatelji umjetnina jako dobro znaju procijeniti kada je neki komad namještaja restaurirao vrhunski umjetnik, a kada šarlatan. Gospođa Modrić je završila studij povijesti umjetnosti, a uz to je i sudski vještak za namještaj, pa o tim stvarima može govoriti kompetentno.
- Ako te zanima restauriranje, bilo bi najbolje da završiš studij, iako nije nevažno i početi kao stolar, jer kod namještaja prvo treba dobro upoznati drvo - savjetovala je Luku gospođa Modrić. Istaknula je i kako je to posao od kojega se može solidno živjeti. - U Hrvatskoj na žalost nema pravih kolekcionara namještaja kao vani. Kod nas antikni namještaj kupuju ljudi iz različitih slojeva. Presudni su ljubav prema toj vrsti namještaja i novac, premda je antikni namještaj nerijetko i jeftiniji od modernog - rekla je Vesna Modrić.
- Posao je super, kreativan i zabavan, moglo bi se od njega i pristojno živjeti, ali problem je što mi mladi ne znamo kamo krenuti i kako uspjeti kasnije u životu - kaže Suzana. Ona je od djetinjstva očarana cipelama. Kaže kako je stalno crtala cipele i bojala ih i znala je da se time želi baviti u životu. Nedavno je svoj fakultet predstavljala na Međunarodnom sajmu kože i kožne galanterije u njemačkom gradu Pirmasensu, za koji je sama kreirala osam pari cipela, od kojih neke na sebi imaju barokne motive.
- Radila sam dan i noć. Problem je bio što kod nas nema tvornica koje bi od ideja mogle napraviti gotov proizvod. Potražila sam pomoć u Tvornici obuće Ivančica u Ivancu. Tamo su imali samo dječje kalupe pa su tako i moje cipele zapravo dječje. Dali su mi na raspolaganje materijale, kadrove i strojeve i tako su nastale cipele. Napravljene su od kože, a toliko su im se svidjele da su u Ivančici odlučili neke pustiti i u serijsku proizvodnju - kaže Suzana. Zapažena je bila i na sajmu u Njemačkoj gdje su predstavljena 103 studenta iz osam zemalja.
- Sajmovi su dobar način da te netko zapazi i primijeti ono što radiš i eventualno ponudi posao - smatra Suzana Lencur i dodaje da bi voljela obići što više sajmova i predstaviti svoj rad, a trenutno izrađuje muške cipele s kopčom, ali i cipele gotovo svim svojim prijateljicama.
Njezina mentorica profesorica Marija Bajuttikaže da je pohvalno što se i u Hrvatskoj počelo raditi na dizajnu obuće jer ima kreativnih i sposobnih mladih ljudi koji mogu raditi odlične proizvode, samo ih treba potaknuti i ohrabriti. Do sada je postojala samo tehnička izobrazba kadrova, a dizajna obuće nije bilo. To se učilo u Milanu, Parizu i ostalim modnim središtima. Bitno je, kažu stručnjaci, da upoznaju i druge uspješne ljude koji su uspjeli prodati svoj proizvod. ( Suzana Ciboci)
Tvornica obuće proizvest će moje dječje cipeliceSuzana Lencur je 19-godišnja djevojka koja je nakon srednje strukovne škole upisala upravo stručni studij u Varaždinu za smjer dizajnera obuće. Kaže da je od desetak upisanih studenata njih tek petero redovito na predavanjima. |
Ivana Kalogjera Brkić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....