Zico: Najviše se pribojavam Srne

Legendarni brazilski nogometni reprezentativac (52 pogotka u 72 utakmice) Arthur Antunes Coimbra, poznatiji kao Zico, blistavu je igračku karijeru završio 1994. godine u ruralnom japanskom klubu Kashima Antlers. Ostao je u Kashimi kao tehnički direktor, a 2002. godine postao izbornikom japanske nogometne reprezentacije.



Četrdesetak dana prije Svjetskog prvenstva u Njemačkoj (od 9. lipnja do 9. srpnja), sa Zicom smo, ekskluzivno za Jutarnji list, gotovo 60 minuta razgovarali u jednom od luksuznih hotela u četvrti Shibuya, u središtu Tokija. Kao i obično, bio je vrlo ozbiljan, tek bi se povremeno nasmijao, baš kao onda kad bi postigao pogodak na vrhuncu karijere, prije dvadesetak godina.



Do Svjetskog prvenstva ostalo je nešto više od pet tjedana. Je li Japan sprema za nastup?



- Bili bismo spremni i kad bi natjecanje počelo danas. Igrači su spremni i imaju samopouzdanja, u to sam uvjeren. Znaju što treba činiti bez obzira u kojoj formaciji igramo, jer to uvježbavamo i razvijamo već četiri godine. U posljednjih nekoliko utakmica uvježbali smo sve kombinacije koje su nam na raspolaganju, a nema ih malo.



Koliko se momčad Japana promijenila od 2002. godine?



- Rekao bih da je najveći napredak koji smo u prošle četiri godine napravili to što se reprezentativci više ne boje suparnika bez obzira kako se zvao, odakle dolazio i kakvu tradiciju imao. Igrali smo protiv dosta jakih suparnika. Neke smo pobijedili, s nekima remizirali, a u svakoj od tih utakmica dobili smo novi poticaj samopouzdanja. Postali smo iznimno ofenzivna momčad koja se ne predaje do zadnje sekunde, koja zna da nametnuvši svoju igru može pobijediti svakog suparnika.



Kako biste opisali svoju trenersku filozofiju?



- Držim da ništa nije odlučeno sve do posljednjeg trenutka utakmice, to je moja filozofija. Činjenica da smo mnogo puta uspjeli preokrenuti rezultat govori da sam svoju filozofiju uspio prenijeti na momčad. Veliko je pitanje kada riskirati i poći u napad, a istodobno ne napadati s 10 igrača. Ta ravnoteža mora postojati u glavama igrača, ali borbeni duh mora se održati do kraja utakmice. Gubimo li 0-1, naš cilj mora biti izjednačenje. Remi je često odličan rezultat, ali nije dobro baciti sve karte u napad i onda umjesto 0-1 izgubiti sa 0-2. To nam se prije događalo, ali sada sve rjeđe. Na prvom mjestu mora biti snažna želja za pobjedom, a na drugom snažna želja da se ne izgubi. I još nešto, to nije stvar pojedinca, nego harmonije među svim igračima. Ne uspijemo li to postići, svaki snažniji suparnik postići će pogodak više od nas.



Koje će kvalitete japanska reprezentacija pokazati svijetu na SP-u?



- Nećete vidjeti ništa slično Nizozemskoj iz 1974. godine, koja je donijela revoluciju i nešto sasvim novo u nogomet. To ne može ni Japan, ni bilo koja druga današnja reprezentacija. Mi ćemo se predstaviti kako borbena momčad, koja postiže željeni rezultat. Ljudi stalno pričaju o čudesnim preokretima u posljednjim minutama, ali ako se to tako često događa, onda to više nije čudo ili slučajnost. Takav će na SP-u biti Japan.



Od kojih reprezentativaca najviše očekujete u Njemačkoj?



- Prvi je Hidetoshi Nakata, koji je postao simbolom zbog onog što je kao Japanac postigao u svijetu. Potom Shunsuke Nakamura, još jedan simbol japanskog nogometa, dokaz da japanski nogomet može stvoriti igrača koji će ravnopravno igrati u Europi i zadiviti navijače. Treći je Naohiro Takahara, koji igra u njemačkom HSV-u a na posljednjem SP-u nije nastupio zbog ozljede. Mislim da on izgara od želje za dokazivanjem, posebice pred svojim klupskim navijačima.



Što biste smatrali zadovoljavajućim rezultatom na SP-u?



- Za igrače je bitno da u svakom trenutku razmišljaju samo o jednoj utakmici. Počevši od Australije, u svakoj utakmici treba se boriti onim žarom kojeg smo pokazali na Azijskom kupu 2004. godine u Kini. Svaku utakmicu treba prihvatiti kao da je zadnja, kao da je finalna. Naravno, prvi je cilj plasirati se u drugi krug natjecanja, što će biti najteži zadatak. Kasnije je lakše, jer je dovoljno pobijediti u jednoj utakmici za prolaz u sljedeći krug. Mislim da Japan može u osminu finala, ali samo bude li svakoj utakmici prišao kao da je finalna.



Kako biste ocijenili suparnike u skupini, Australiju, Hrvatsku i Brazil?



- Mislim da smo dobili najtežu skupinu. Logika kaže da će Brazil biti prvi u skupini, te da Hrvatska, Australija i Japan imaju podjednake šanse za drugo mjesto. Ali to je tako samo u teoriji, a ono što će se zaista dogoditi ne može predvidjeti nitko. Bit će to velika bitka u kojoj svatko može uspjeti i propasti.



Što znate o Hrvatskoj?



- Hrvatska je zemlja velike nogometne tradicije. Današnji reprezentativci nisu pojedinačno kvalitetni kao njihovi prethodnici, poput Bobana, Šukera i Prosinečkog, ali hrvatska momčad je i dalje vrlo jaka. Posebno su opasni bočni igrači, primjerice Darijo Srna na desnoj strani. Hrvatska ima isti problem kao Japan i Australija, jer su reprezentativci razbacani po raznim ligama, pa ih je teško okupiti. A momčad je sve jača sa svakim okupljanjem. Organizacijski je Hrvatska vrlo opasan suparnika. Mi smo u Brazilu znali govoriti kako Jugoslavija jedina igra brazilski nogomet u Europi. Ta se zemlja raspala i zvijezde su se razišle po novim reprezentacijama, ali mislim da su mnogi mladi nogometaši dobili priliku za napredovanje i dokazivanje na koju bi inače čekali godinama. Ne bih sudio je li raspad Jugoslavije u političkom, društvenom i općeljudskom smislu bio ispravna stvar, ali u nogometnom smislu donio je neke prednosti. Mladi igrači iskoristili su šansu, a rezultat toga je današnja snaga hrvatskog nogometa.



Mislite na mlade igrače poput Nike Kranjčara?     



- On je pravi playmaker, početna točka mnogih napada.



Kako ćete se osjećati sjedeći na japanskoj klupi protiv svog Brazila?



- Znao sam da će se to dogoditi prije ili kasnije, ali nisam se nadao da ću se morati suprotstaviti Brazilu već u prvom krugu Svjetskog prvenstva. Međutim, ja sam profesionalni izbornik Japana i moram pobijediti svakog suparnika. Uostalom, nisam ja prvi brazilski trener koji se našao u takvoj situaciji. Primjerice, Didi je osvojio naslov svjetskog prvaka s Brazilom 1958. i 1962. godine, a onda je vodio Peru protiv Brazila 1970.



Nesportska igra, glumljeni prekršaji i iznuđivanje kaznenih udaraca sve su češća pojava u današnjem nogometu. Prije je toga bilo kudikamo manje?



- Ono što me brine više nego negativnosti koje ste spomenuli je mogućnost njihovog prepoznavanja. Velika je odgovornost na sucu, koji ponekad teško može razlučiti je li bilo prekršaja. Kao nekadašnji napadač vrlo dobro znam kako je lako izgubiti ravnotežu pri najmanjem dodiru u punom trku. Vidio sam puno kartona u situacijama kada igrači nisu bili krivi. A ako igrač namjerno padne u šesnaestercu, treba ga isključiti. Takav je igrač izdao svoje suigrače i navijače.



Kako onda zaustaviti takve pojave?



- Profesionalni nogometaš učinit će sve da postigne svoj cilj. Dakle, bitno je precizno odlučiti što ćemo mu tijekom igre tolerirati. Nekad su česti bili slučajevi da igrači na gol-crti spriječavaju pogotke rukama. Danas toga nema, jer se takvo nešto kažnjava crvenim kartonom. Isto bi trebalo primijeniti kad su u pitanju odglumljeni prekršaji kojima se pokušava iznuditi jedanaesterac. Isto tako, crvenim bih kartonom kažnjavao zadržavanje napadača rukama kad je u poziciji za prodor. Koliko sam puta vidio da napadač bude kažnjen jer se sucu pričinilo da se služi laktovima kako bi se oslobodio pratitelja.

Prijateljske utakmice ne shvaćam ozbiljno

Bili ste u Baselu kada je Hrvatska pobijedila Argentinu 3-2. Je li to bila značajna pobjeda?



- Rezultate prijateljskih utakmica ne uzimam baš ozbiljno jer su bitno drukčije od natjecateljskih utakmica. Dvoboj u Baselu nije ništa promijenio u mojem razmišljanju.