Zidane - bajka s produžecima

Prije dva tjedna, na dan kad se u Kölnu igrala posljednja utakmica G-grupe Svjetskog nogometnog prvenstva između Francuske i Toga, na ovom istom mjestu napisao sam mali, patetičan hommage Zinedineu Zidaneu, jedan od onih hagiografskih tekstova kakvi su se svojedobno pisali o drugu Titu. Nije to bez veze: i dan danas u Bosni - a nije ni to bez veze - za časna i poštena čovjeka, ili nekoga tko je u nečemu jednostavno najbolji, bilo to umijeće nabijanja nogometne lopte u rašlje ili janjca na ražanj, kažu samo: "Ma on je Tito".



Francuska je toga dana morala pobijediti Togo bez pomoći kapetana Zidanea, koji je još prije početka Weltmeisterschafta najavio da se povlači iz nogometa i da će mu utakmice u Njemačkoj biti posljednje: Zizou je, naime, odrađivao kaznu zbog drugog žutog kartona, zarađenog na utakmici protiv Južne Koreje. U slučaju poraza, blijeda bi utakmica protiv Koreje, završena rezultatom 1:1, bila tako upisana kao posljednja utakmica jednog od najvećih igrača u povijesti te igre. Sve je slutilo da će ta priča tako i završiti: Zidane i njegovi legionari odigrali su dvije sive utakmice, te s hipotekom sramotnog ispadanja u prvom krugu prethodnog Mundijala, i prosjekom starosti s kojim se u Hrvatskoj ide u penziju, od svih su nogometologa bili predodređeni za ispadanje.



Napisao sam zato bilo-je-časno-živjeti-sa esej o još jednom - sasvim izuzetnom, ali ipak samo još jednom - velikanu koji nije otišao na vrhuncu, od onih kakvi su bili Muhamed Ali, Michael Jordan ili Diego Maradona; zapravo, svi osim legendarnog Rockyja Marciana. Završio sam onom mitskom utakmicom na Santiago Bernabeu, kad su Puyol, Deco i Ronaldinho sa 3:0 demontirali Real, a Zidane svoju krunu uz smiješak predao brazilskoj desetki, s Jordanovim riječima: "Ostavljam ovu igru u dobrim rukama".



Zajebanu pak okolnost da tekst pišem dan uoči utakmice lukavo sam - bar sam tako mislio - riješio jeftinom doskočicom kako će njen rezultat biti sasvim nevažan za priču o Zinedinu Zidaneu: "Ako Francuska prođe, gledat ćemo ga još jednu-dvije utakmice", napisao sam iskreno vjerujući da će Francuska proći, i iskreno ne vjerujući da stvarni život može ponuditi više od toga: "To, međutim, neće biti važno: on može dati još jedan, može dati još tri pobjedonosna gola lijevim volejom, ali neće zbog toga biti ništa veći nego što već sad jest".



Točan kao smrt




Bio sam, naravno, u krivu. Kao i uvijek kad se pravim pametniji nego što jesam. Tada, međutim, nisam mogao znati da onaj smiješak na kraju utakmice s Barcelonom, one koja je označila simbolički kraj Zidaneove vladavine, znači nešto posve drugo: on je spremao osvetu.



Tog petka Francuska je ipak nekako pobijedila Togo i u osmini finala čekala ju je Španjolska, koja je predvođena mladim genijem Torresom do tada već betonirala status jednog od prvih favorita Mundijala. Gledao sam tu utakmicu na sarajevskoj Čaršiji, u restoranu "Pod lipom". Prije nje gledali smo meč između Brazila i Gane, te uz burek i klepe, kao i svih ostalih tri milijarde najvećih živućih stručnjaka za nogomet, analizirali sastave i predviđali ishode. Prognozirao sam rutinskih 3:0 za Brazil i založio ugled na 2:1 za Francusku, za što mi je živ svjedok vlasnik kafane, jedini trijezni očevidac. Više od svega, međutim, bilo mi je stalo da dvojica koje su svi otpisali - debeli Ronaldo i stari Zidane - zabiju po jedan.



Najprije je Ronaldo odradio svoje. Već u 5. minuti Kaka ga je navođenim projektilom zemlja-zemlja izbacio pred vratara Gane, a debeljko je, kao u najboljim danima, zavrtio pedale na svojoj staroj bicikli, slomio Kingsona na pola i poslao loptu tamo gdje joj je oduvijek i bilo mjesto.



Onda je na travnjak AOL Arene u Hannoveru izašao Zinedine Yazid Zidane, da odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Takva je bila, recimo, ona između Engleske i Argentine 1986., nakon Falklandskog rata, kada smo znali da gledamo povijest i prije nego je Maradona najprije huliganski uvalio gol rukom, a onda na svojoj polovici uzeo loptu pa predriblao cijelu englesku reprezentaciju zajedno s rezervnim igračima, navijačima, britanskom mornaricom, avijacijom, ministrom obrane i premijerkom Margaret Thatcher, pa na kraju preko Shiltona zabio za 2:0. Ova u Hannoveru bila je jedna od takvih, jer svi smo znali da velikog Zizoua gledamo zadnji put. Svi, osim Zinedina Zidanea: njemu to nitko nije javio.



Pet-šest minuta prije kraja, točan kao smrt, pronašao je Vieiru za 2:1, a onda - kao da mu je malo bilo što me zajebao za onaj tekst, nego je još riješio da me zajebe i za okladu - u sudačkoj nadoknadi, poput svog legendarnog zemljaka Noureddinea Mourcelija, na lijevom krilu pretrčao je 1500 metara, uzeo Wiltordovu loptu, okrenuo Puyola i na kraju, kao da puca penal, balun poslao u Bremen, a Cassilasa u Braunschweig. Stup obrane Barcelone i španjolske reprezentacije Carles Puyol još uvijek se vrtio na rubu šesnaesterca, a Zizou se smješkao, kao da kaže: to ti je za onih 3:0.



Penal



Bajka o Zinedineu Zidaneu ušla je tako u produžetke. U četvrtfinalu francusku je reprezentaciju trećeg svijeta čekao Brazil, nuklearna žuta podmornica s Ronaldinhom, Ronaldom, Adrianom i Kakom, jedina momčad u povijesti u kojoj je moguće da Juninho bude rezerva. Peterostruki prvaci svijeta do tada su na Mundijalima nanizali jedanaest pobjeda zaredom i postojale su - kleli su se stručnjaci - samo dvije ekipe koje su je mogle pobijediti: jedna od njih bio je onaj seleçao s Garrinchom, Didijem, Vavom, Peléom i Zagallom. Drugi se, pak, još nije rodio.



Onda je na travnjak FIFA World Cup stadiona u Frankfurtu izašao Zinedine Yazid Zidane, da drugi put odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Ova u Frankfurtu bila je jedna od takvih, jer svi smo znali da velikog Zizoua ovoga puta zaista gledamo zadnji put. Svi, osim Zinedina Zidanea: njemu to nitko nije javio. Protiv možda najjačeg Brazila svih vremena odigrao je možda najbolju partiju svog života, plesao s loptom na centru i slao je suigračima preciznošću za kakvu NASA-i treba deset tisuća ljudi i dvadeset milijardi dolara. U 57. minuti uzeo je tako zalet za slobodni udarac s lijeve strane, izračunao vlažnost zraka, smjer vjetra, Zemljinu gravitaciju, specifičnu težinu lopte i azimut do Thierryja Henryja, koji je stvar završio zakucavši pobjedonosni gol. Na kraju utakmice Zidane je zagrlio maestra Ronaldinha, kralja Brazila i Barcelone, i očinski mu se nasmiješio, kao da kaže: to ti je za onih 3:0.



Bajka o Zinedineu Zidaneu ušla je tako u drugi produžetak. U polufinalu su ga čekala Eusebijeva djeca predvođena čudesnim Cristianom Ronaldom, luzitanskim ljubavnikom Luisom Figom i Zidaneovim dobrim znancem, Andersonom Luizom de Sousom zvanim Deco. Zlatna je generacija poslije četrdeset godina ponovo ugurala Portugal među četiri najbolje na svijetu, časteći Antu Padovanskog, svoga sveca iz Lisabona, što im je iz polufinala izbio njihovu brazilsku koloniju onako kako im je u grupi namjestio sirotu Angolu.



Onda je na travnjak FIFA World Cup stadiona u Münchenu izašao Zinedine Yazid Zidane, da treći put odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Ova u Münchenu bila je jedna od takvih, jer svi smo se bojali da velikog Zizoua ovoga puta možda ipak gledamo zadnji put, i jer smo znali da Portugalci spremaju osvetu za dva europska polufinala - ono iz 1984., koje im je presudio Platini, i ono iz 2000., koje im je iz penala presudio upravo Zizou. Svi smo to znali osim Zinedinea Zidanea: njemu to nitko nije javio.



I kad je u 33. minuti Carvalho zapeo nogu Henryju, svi smo znali da će jedanaesterac pucati Zidane. Kao što smo znali da su kaznene udarce na Mundijalima promašivali svi veliki igrači, od Maradone i Platinija do Baggia i Ševčenka. Bio je samo jedan koji nikad u životu na službenoj utakmici svoje reprezentacije nije promašio penal: zove se Zinedine Zidane. Uzeo je samo dva koraka zaleta, kao na laganom treningu, i loptu snažno odapeo u Ricardov desni kut. Komad originalnog francuskog Art Décoratifa. Onaj drugi A. Deco, Luiz de Sousa, direktor sredine terena portugalske selekcije i Barcelone, u bunilu je gledao proćelavog gospodina kako mu se smješka. Prepoznao ga je - bio je to Zizou Osvetnik: "To ti je za onih 3:0".



Bajka o Zinedineu Zidaneu ušla je u sudačku nadoknadu: u finalu njegov će razuzdani umirovljenički dom čekati strašna Lippijeva Italija, prva talijanska momčad u povijesti koju sam u posljednjih petnaest minuta kod 0:0 vidio s tri napadača. U nedjelju će tako na travnjak Olympia Stadiona u Berlinu izaći Zinedine Yazid Zidane, da četvrti put odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Ova u Berlinu bit će jedna od takvih, jer veliki Zizou će ovoga puta uistinu istrčati posljednji put.



Zidane je Tito



I mogu se ja sada praviti pametniji nego što jesam, mogu jeftino doskočiti zamci pisanja unaprijed i reći kako Zidane u finalu može Buffonu dati prvi gol na prvenstvu, može pogoditi i odlučujući jedanaesterac, ali da neće zbog toga biti ništa veći nego što već sad jest. Kako god, međutim, završila sutrašnja utakmica, ovaj put neće me zajebati: otići će onako kako nikad nijedan veliki nogometaš nije otišao, zamijenit će na kraju utakmice dres s Tottijem i mahnuti publici kao prvi u povijesti koji je otišao na vrhuncu. Zinedine Yazid Zidane, možda ipak najveći. Tito.


Boris Dežulović
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2025 17:02