Za apostola Šimuna zna se da je bio vatreni rodoljub. Luka ga naziva Revniteljem. Da je bilo po njegovu početnom raspoloženju, Isus bi poveo narod u oružani otpor tuđinskom okupatoru, Rimljanima. Ali bilo je vremena da shvati kako Isus ne pokreće krvavu revoluciju, nego dubinsku promjenu čovjeka i zajednice - spreman i sebe žrtvovati.
Juda Tadej, kojega danas također štujemo, bio se začudio kad Isus reče da ga svijet uskoro neće vidjeti jer ide k Ocu - ali oni će ga ipak vidjeti. On pita: “Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?” Isus jednostavno kaže da će ga na svoj način vidjeti, stalno uskrslog doživljavati samo oni koji ga ljube (Lk 6, 12 do 16). Tu se ističe da je ljubav najviši i najizravniji način spoznaje. Tko istinski trijezno ljubi - drugog mu dokaza ne treba. A Isus je našao načina trajno biti nazočan u zajednici koja živi od njegove Riječi, i Kruha. I od trajne uzajamne ljubavi koja ljude dubinski mijenja.
Zajednica koja ne živi pa ne može ni svjedočiti ljubav - nesposobna je za navještanje Isusove Radosne vijesti. I tu je sva tajna razmjernog neuspjeha širenja Isusova nauka i njegove vjere. Uzaludne su sve teorije i metode o uspješnijoj evangelizaciji novih naroda i kultura ako nas ti ljudi odmah ne prepoznaju po izvanrednom čovjekoljublju, ako iz našega nastupa ne shvate da nam skup propisa i istina nije važniji od čovjekoljublja - da su nam istina i ljubav jedno te isto.
Treba li se žalosno sjećati da ubrzo nakon prvih stoljeća kršćanstva u novim narodima nije Crkva baš tako nastupala? Prečesto su misionari dolazili zajedno s okupatorima. Tko se strancu pokorio - taj se, barem naizgled, i obratio. I tu se krug zatvarao. Jesmo li napokon na početku drugačijeg navještanja Isusove poruke?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....