BEOGRAD - Večeras se u Zagrebu filmom “Deveti krug”, koji je 1960. napravio Slovenac
France Štiglic za Jadran film prema scenariju
Zore Dirnbach, s
Dušicom Žegarac i
Borisom Dvornikom u glavnim ulogama, otvara međunarodni filmski festival Magen Magen, na kojem će biti prikazano 35 filmova na židovsku tematiku (25 igranih i 15 dugometražnih dokumentaraca).
Među petero izbornika bila je i Dušica Žegarac, koja će, dakako, gostovati u Zagrebu i pratiti festival, koji će potom krenuti na put oko svijeta. Kvizovsko pitanje mlađem čitateljstvu: “Znate li tko je Dušica Žegarac?” a starijem: “Sjećate li se Dušice Žegarac?”
Iz školske klupe na film
Šezdesete godine prošlog stoljeća; tada šesnaestogodišnja beogradska srednjoškolka postala je najpopularnija i medijski najeksponiranija djevojka na tlu ondašnje države. Široko otvorene plahe oči kao u srne gledale su s brojnih naslovnica, novinari su stajali u redovima da dočekaju razgovor, a svako njezino pojavljivanje na javnome mjestu izazivalo je gužvu.
U paru sa šest godina starijim splitskim studentom glume Borisom Dvornikom, jednako blistavim filmskim početnikom, pridonijela je da “Deveti krug” - melodrama o tragičnome kraju Židovke Rut i momka Ive, čija je obitelj skrivala prestravljenu djevojku da je spasi od logora i upriličila njihovo vjenčanje - sruši rekorde po broju kinogledatelja.
Ljetna praizvedba pred 12.000 ushićenih gledatelja na tada prestižnome festivalu u pulskoj Areni donijela joj je kao najmlađoj dobitnici u povijesti Zlatnu arenu jednoglasnom odlukom sedmeročlanog žirija (u njemu su sjedili i pjesnik Jure Kaštelan, te režiser Rudolf Sremec).
Zvijezda preko noći
Kritičari i novinski izvjestitelji ovjenčalii su je Zlatnim perom za najbolju žensku ulogu 1960., čemu su se s pravom nadale i vrsne glumice poput Olivere Marković, Marije Kohn, Milene Dravić i drugih. Dvojac Dušica i Boris vrtoglavo je uletio u žrvanj slave i bez stanke jurio iz uloge u ulogu. “Deveti krug” sljedećega svibnja ‘61. ušao je među filmove koji se natječu za Zlatnu palmu na canneskom festivalu.
Saznalo se da su Dušicu Žegarac do posljednjega trena smatrali slavodobitnicom, no na kraju, poslije pritiska direktora festivala koji nije želio da Zlatnu palmu dobije tinejdžerica, glavna ženska nagrada otišla je u ruke slavne
Simone Signoret.
Prošlo je dvadeset godina kako Dušica nije bila u Zagrebu:
- Posljednji put, spominjem se, bila sam u Zagrebu 1988., kad smo dosnimavali ‘Alohu’ Lordana Zafranovića. Vrijeme je učas prohujalo. Nije samo uljudna fraza upućena onima koji su me pozvali i gradu koji će me ugostiti: s prevelikim uzbuđenjem očekujem susret sa Zagrebom.
U njemu mi se život okrenuo naglavačke, posve suprotno onome što je u glavici smišljala razigrana petnaestogodišnjakinja. Nakon pokusnoga snimanja u proljeće 1959., kad su me izabrali da upravo ja budem Rut, i potom tromjesečnoga snimanja ‘Devetog kruga’, rasplinula su se adolescentska maštanja o karijeri pijanistice. Najslučajniji slučaj odredio je da uđem u svijet glume. Ipak, po onoj ‘Možda jednog dana’, za prvi honorar, koji je bio doista vrlo visok, pogotovu za mene koja sam imala samo sitni roditeljski džeparac, kupila sam koncertni glasovir.
Krešo Golik u tajnoj misiji
Čovjek koji je skrenuo životnu putanju Dušice Žegarac zvao se Krešo Golik, tada još obilježen time što je surađivao u nekim filmskim projektima i pisao u novinama Nezavisne Države Hrvatske. Nakon što je izvjesno vrijeme odrobijao, počeo je dobivati poslove, ali u debeloj sjeni, najprije organizatora, onda asistenta, ali nikako redatelja. Tek mnogo kasnije nastupit će njegova era, silno uspješni filmovi “Imam dvije mame i dva tate”, “Tko pjeva, zlo ne misli” te serija “Gruntovčani”.
Dakle, poznavajući Krešine vrline, redatelji su ga rado pozivali da s njima surađuje. To je učinio i France Štiglic, koji ga je uzeo za pomoćnika i zadužio ga da njegovo oko kao u jastreba pronađe djevojku koja će udahnuti dušu složenom liku zagrebačke Židovke Rut. Krešo je krenuo u obilazak i iskopao u Beogradu nebrušeni dragulj. Uostalom, evo što je o tome u svojim sjećanjima zapisala Dušica Žegarac:
“Zima 1959. godine. Subota ili nedjelja. Podne. Štimam svoj instrument (harmoniku) na povratku kući poslije probe. U Pionirskome parku zaustavlja me sredovječni čovjek. Možda i nije bio sredovječan, ali su petnaestogodišnjoj šiparici svi stariji od dvadeset pete izgledali sredovječno. Simpatično lice, tople tužne oči kao u koker španijela. Bez obzira na ugodan i pristojan pristup, Crvenkapica se uplašila.
Tko zna, možda se iza obrazine dobroćudne bake krije Vuk? A onda Vuk izgovori najčudniju rečenicu na svijetu: - Bi li voljela igrati u jednome filmu? Bi li došla na pokusno snimanje u Zagreb? - O Zagrebu sam, naravno, znala iz geografskoga atlasa i povijesti; filmove sam gledala nedjeljom, obiteljski, uz kolače iz mamine kuhinje, ali nisam ni sanjala da to ima neke veze sa svakodnevnim životom. Najpametnije što sam mogla smisliti bilo je da ja o tome ništa ne znam i neka on to lijepo pita mamu i tatu. I pitao je. Odgovor je bio da Crvenkapica može putovati u Zagreb.
Snovi o glazbi i književnosti
U to vrijeme glava mi je bila puna sjajnih ideja i snova o budućnosti. Tu je bila glazba, moja prva ljubav, pa knjige, čudesni svijet šarenih slika i priča, crtala sam i šarala po čemu god sam stigla, ali da će čarolija pokretnih slika zatvorenih u tamni vilajet kinodvorane biti moj život - to doista nisam sanjala.
I tako se Crvenkapica, sa svojom košaricom i svojim velikim tatom, ukrcala u autobus za daleki i uzbudljivi Zagreb, gdje ju je čekao Vuk, koji se zvao Krešo Golik; France Štiglic, redatelj toga čuda koje se trebalo dogoditi; Zora Dirnbach, pisac scenarija, markantna, kratko ostrigana dama posebnoga magnetizma i naboja. Dali su mi nekoliko stranica teksta, odvezli nas u hotel i ja sam se konačno našla nasamo (u kupaonici) sa scenom koju je sutradan trebalo odraditi za pokusno snimanje.
Iskreno govoreći, to što će se sutra događati nije me mnogo brinulo, ono što me žarko zanimalo bila je priča koju sam držala u ruci. Sam Bog zna što sam sve izmaštala dok smo se truckali u sipljivome autobusu od Beograda do Zagreba. I tako sam se sita isplakala nad tužnom sudbinom djevojčice Rut i dobroga momka Ive.”
Dušica nastavlja opisivati prijelomni događaj svog žviota:
“Filmski studio Jadran filma. Hodnici, mnoštvo vrata. Užurbani ljudi se dovikuju, smiju, cirkuliraju. Naizgled, zbrka i kaos. U šminkernici buljuk živahnih, nervozno razgalamljenih pozvanih djevojaka. Bože, kako su mi izgledale lijepe! Sigurno je pogreška. Osjećala sam da na meni ništa nije kako bi trebalo biti. Ružno pače među labudicama. Jedna od labudica bila je i Beba Lončar, kasnije zaštitni znak Beograda šezdesetih.
Onog Beograda vespi, konjskih repova, baletanki, kišnih ogrtača i lutaka iz Trsta... Posljednja uputstva, tehnička proba, i konačno, kad je sve bilo spremno, kamera je zazujala i palo je ono povijesno: - Akcija! Čarobni krug je oživio. I čarolija se dogodila. Tu gdje sam sjedila držeći za ruke Ivu (šarmantnoga, veselog momka Borisa Dvornika), zagledana u njegove oči u kojima sam tražila spas, zbivao se u realnom vremenu filmski prizor kojim je kulminirala životna drama djevojčice Rut.
Šarmantni, duhoviti Boris
Vratili smo se (otac i ja) u Beograd. Poslije izvjesnoga vremena iz Zagreba su javili da je izbor za ulogu Rut pao na mene. Dobila sam blagoslov direktora gimnazije i profesora, majka i sestra su me spakirale i ispratile na vlak i ja sam kao u bunilu krenula put Zagreba.
Boris Dvornik, šarmantni, duhoviti Dalmoš, u cijelu je priču unosio vedrinu i šmek mediteranski širokog plavetnila. Tu su još bili glumci Beba Lončar,
Mihailo Kostić Pljaka,
Branko Tatić,
Ervina Dragman, mladi negativac
Dragan Milivojević i bal je mogao početi!”
Poslije “Devetog kruga” Dušica Žegarac igrala je u još 50 filmova, koje su, između ostalih, režirali velikani filmske industrije: Žika Pavlović, Puriša Đorđević, Žika Mitrović, Mirza Idrizović, Matjaž Klopčič, Franco Rossi, Miša Radivojević, Veljko Bulajić, Antun Vrdoljak, Lordan Zafranović, Miki Stamenković, Goran Paskaljević, Miša Radivojević, Goran Marković i ostali. Posljednji, “Ljubav i drugi zločini” mladoga Stefana Arsenijevića iz prošle godine, višestruko je nagrađivan na nizu međunarodnih festivala.
Osvojila je pregršt vrijednih nagrada, još dvije pulske Zlatne arene (1971. za film “Oklada” i 1980. za “Posebni tretman”), a 2007. postala je dobitnica plakete Jugoslavenske kinoteke za izuzetni doprinos razvoju filma. Prije osam godina Splićanin Ranko Munitić, povjesničar filma koji živi i radi u Beogradu, napravio joj je hommage s monografijom “Dušica Žegarac ili crna dama sa zvjezdanom sjenkom”.
Dušica je sa svojim filmovima obišla brojne festivale i svečane premijere, a izvan Europe bila je na festivalu u Rio de Janeiru. Ispričala je sjećanje na premijeru “Devetog kruga” u Varšavi koncem 1961. godine:
- Upoznala sam poljsku filmsku i kazališnu kremu, počevši od Andzeja Wajde. Tu je bio i Zbigniew Cybulski, najsjajnije filmsko ime koje je Poljska imala. Nakon sedam dana, na varšavskome kolodvoru, kad je vlak već kretao, ugledala sam na peronu Zbigniewa i mahnula mu. Potrčao je i uskočio u vlak. Predao mi je buket ruža i dva drvena kipića: nosoroga i srnu. Rekao je: ‘Ovo sam ja! A srna si ti!’ Stisnuo mi je ruku i iskočio iz jurećeg vlaka. Nisam imala ni 17 godina, ali kad danas vratim prizor unatrag, uvijek pomislim: je li među nama ostalo nešto nedorečeno? Život se zna tako ružno narugati s nama.
Poslije mnogo godina saznala sam da je Cybulski poginuo snimajući opasnu scenu: iz vlaka koji je upravo kretao, pao je pod tračnice!
Početkom sedamdesetih Dušica je u Beogradu upoznala je Portugalca Pedra Massana de Amorima, potomka drevne plemenitaške obitelji, koji je kao stipendist studirao filozofiju u Beogradu. Poslije trogodišnje veze udala se i dobila dvoje djece. Francisco, rođen u Beogradu, danas je informatičar na Floridi, u SAD-u, a Tatiana, koja je došla na svijet u Lisabonu, živi u Madridu. Dušica je sa suprugom često dulje boravila u Lisabonu i to je uzrok što popis njezinih filmova nije duži, no tečno je progovorila portugalski. Nakon smrti muža živi sama u Beogradu. - Lijepo smo živjeli - kaže sjetno Dušica i dodaje kako i poslije Pedrove smrti vrlo često posjećuje njegovu obitelj u Lisabonu.
Pero Zlatar
Među petero izbornika bila je i Dušica Žegarac, koja će, dakako, gostovati u Zagrebu i pratiti festival, koji će potom krenuti na put oko svijeta. Kvizovsko pitanje mlađem čitateljstvu: “Znate li tko je Dušica Žegarac?” a starijem: “Sjećate li se Dušice Žegarac?”
Iz školske klupe na film
Šezdesete godine prošlog stoljeća; tada šesnaestogodišnja beogradska srednjoškolka postala je najpopularnija i medijski najeksponiranija djevojka na tlu ondašnje države. Široko otvorene plahe oči kao u srne gledale su s brojnih naslovnica, novinari su stajali u redovima da dočekaju razgovor, a svako njezino pojavljivanje na javnome mjestu izazivalo je gužvu.
U paru sa šest godina starijim splitskim studentom glume Borisom Dvornikom, jednako blistavim filmskim početnikom, pridonijela je da “Deveti krug” - melodrama o tragičnome kraju Židovke Rut i momka Ive, čija je obitelj skrivala prestravljenu djevojku da je spasi od logora i upriličila njihovo vjenčanje - sruši rekorde po broju kinogledatelja.
Ljetna praizvedba pred 12.000 ushićenih gledatelja na tada prestižnome festivalu u pulskoj Areni donijela joj je kao najmlađoj dobitnici u povijesti Zlatnu arenu jednoglasnom odlukom sedmeročlanog žirija (u njemu su sjedili i pjesnik Jure Kaštelan, te režiser Rudolf Sremec).
Zvijezda preko noći
Kritičari i novinski izvjestitelji ovjenčalii su je Zlatnim perom za najbolju žensku ulogu 1960., čemu su se s pravom nadale i vrsne glumice poput Olivere Marković, Marije Kohn, Milene Dravić i drugih. Dvojac Dušica i Boris vrtoglavo je uletio u žrvanj slave i bez stanke jurio iz uloge u ulogu. “Deveti krug” sljedećega svibnja ‘61. ušao je među filmove koji se natječu za Zlatnu palmu na canneskom festivalu.
Saznalo se da su Dušicu Žegarac do posljednjega trena smatrali slavodobitnicom, no na kraju, poslije pritiska direktora festivala koji nije želio da Zlatnu palmu dobije tinejdžerica, glavna ženska nagrada otišla je u ruke slavne
Simone Signoret.
Prošlo je dvadeset godina kako Dušica nije bila u Zagrebu:
- Posljednji put, spominjem se, bila sam u Zagrebu 1988., kad smo dosnimavali ‘Alohu’ Lordana Zafranovića. Vrijeme je učas prohujalo. Nije samo uljudna fraza upućena onima koji su me pozvali i gradu koji će me ugostiti: s prevelikim uzbuđenjem očekujem susret sa Zagrebom.
U njemu mi se život okrenuo naglavačke, posve suprotno onome što je u glavici smišljala razigrana petnaestogodišnjakinja. Nakon pokusnoga snimanja u proljeće 1959., kad su me izabrali da upravo ja budem Rut, i potom tromjesečnoga snimanja ‘Devetog kruga’, rasplinula su se adolescentska maštanja o karijeri pijanistice. Najslučajniji slučaj odredio je da uđem u svijet glume. Ipak, po onoj ‘Možda jednog dana’, za prvi honorar, koji je bio doista vrlo visok, pogotovu za mene koja sam imala samo sitni roditeljski džeparac, kupila sam koncertni glasovir.
Krešo Golik u tajnoj misiji
Čovjek koji je skrenuo životnu putanju Dušice Žegarac zvao se Krešo Golik, tada još obilježen time što je surađivao u nekim filmskim projektima i pisao u novinama Nezavisne Države Hrvatske. Nakon što je izvjesno vrijeme odrobijao, počeo je dobivati poslove, ali u debeloj sjeni, najprije organizatora, onda asistenta, ali nikako redatelja. Tek mnogo kasnije nastupit će njegova era, silno uspješni filmovi “Imam dvije mame i dva tate”, “Tko pjeva, zlo ne misli” te serija “Gruntovčani”.
Dakle, poznavajući Krešine vrline, redatelji su ga rado pozivali da s njima surađuje. To je učinio i France Štiglic, koji ga je uzeo za pomoćnika i zadužio ga da njegovo oko kao u jastreba pronađe djevojku koja će udahnuti dušu složenom liku zagrebačke Židovke Rut. Krešo je krenuo u obilazak i iskopao u Beogradu nebrušeni dragulj. Uostalom, evo što je o tome u svojim sjećanjima zapisala Dušica Žegarac:
“Zima 1959. godine. Subota ili nedjelja. Podne. Štimam svoj instrument (harmoniku) na povratku kući poslije probe. U Pionirskome parku zaustavlja me sredovječni čovjek. Možda i nije bio sredovječan, ali su petnaestogodišnjoj šiparici svi stariji od dvadeset pete izgledali sredovječno. Simpatično lice, tople tužne oči kao u koker španijela. Bez obzira na ugodan i pristojan pristup, Crvenkapica se uplašila.
Tko zna, možda se iza obrazine dobroćudne bake krije Vuk? A onda Vuk izgovori najčudniju rečenicu na svijetu: - Bi li voljela igrati u jednome filmu? Bi li došla na pokusno snimanje u Zagreb? - O Zagrebu sam, naravno, znala iz geografskoga atlasa i povijesti; filmove sam gledala nedjeljom, obiteljski, uz kolače iz mamine kuhinje, ali nisam ni sanjala da to ima neke veze sa svakodnevnim životom. Najpametnije što sam mogla smisliti bilo je da ja o tome ništa ne znam i neka on to lijepo pita mamu i tatu. I pitao je. Odgovor je bio da Crvenkapica može putovati u Zagreb.
Snovi o glazbi i književnosti
U to vrijeme glava mi je bila puna sjajnih ideja i snova o budućnosti. Tu je bila glazba, moja prva ljubav, pa knjige, čudesni svijet šarenih slika i priča, crtala sam i šarala po čemu god sam stigla, ali da će čarolija pokretnih slika zatvorenih u tamni vilajet kinodvorane biti moj život - to doista nisam sanjala.
I tako se Crvenkapica, sa svojom košaricom i svojim velikim tatom, ukrcala u autobus za daleki i uzbudljivi Zagreb, gdje ju je čekao Vuk, koji se zvao Krešo Golik; France Štiglic, redatelj toga čuda koje se trebalo dogoditi; Zora Dirnbach, pisac scenarija, markantna, kratko ostrigana dama posebnoga magnetizma i naboja. Dali su mi nekoliko stranica teksta, odvezli nas u hotel i ja sam se konačno našla nasamo (u kupaonici) sa scenom koju je sutradan trebalo odraditi za pokusno snimanje.
Iskreno govoreći, to što će se sutra događati nije me mnogo brinulo, ono što me žarko zanimalo bila je priča koju sam držala u ruci. Sam Bog zna što sam sve izmaštala dok smo se truckali u sipljivome autobusu od Beograda do Zagreba. I tako sam se sita isplakala nad tužnom sudbinom djevojčice Rut i dobroga momka Ive.”
Dušica nastavlja opisivati prijelomni događaj svog žviota:
“Filmski studio Jadran filma. Hodnici, mnoštvo vrata. Užurbani ljudi se dovikuju, smiju, cirkuliraju. Naizgled, zbrka i kaos. U šminkernici buljuk živahnih, nervozno razgalamljenih pozvanih djevojaka. Bože, kako su mi izgledale lijepe! Sigurno je pogreška. Osjećala sam da na meni ništa nije kako bi trebalo biti. Ružno pače među labudicama. Jedna od labudica bila je i Beba Lončar, kasnije zaštitni znak Beograda šezdesetih.
Onog Beograda vespi, konjskih repova, baletanki, kišnih ogrtača i lutaka iz Trsta... Posljednja uputstva, tehnička proba, i konačno, kad je sve bilo spremno, kamera je zazujala i palo je ono povijesno: - Akcija! Čarobni krug je oživio. I čarolija se dogodila. Tu gdje sam sjedila držeći za ruke Ivu (šarmantnoga, veselog momka Borisa Dvornika), zagledana u njegove oči u kojima sam tražila spas, zbivao se u realnom vremenu filmski prizor kojim je kulminirala životna drama djevojčice Rut.
Šarmantni, duhoviti Boris
Vratili smo se (otac i ja) u Beograd. Poslije izvjesnoga vremena iz Zagreba su javili da je izbor za ulogu Rut pao na mene. Dobila sam blagoslov direktora gimnazije i profesora, majka i sestra su me spakirale i ispratile na vlak i ja sam kao u bunilu krenula put Zagreba.
Boris Dvornik, šarmantni, duhoviti Dalmoš, u cijelu je priču unosio vedrinu i šmek mediteranski širokog plavetnila. Tu su još bili glumci Beba Lončar,
Mihailo Kostić Pljaka,
Branko Tatić,
Ervina Dragman, mladi negativac
Dragan Milivojević i bal je mogao početi!”
Poslije “Devetog kruga” Dušica Žegarac igrala je u još 50 filmova, koje su, između ostalih, režirali velikani filmske industrije: Žika Pavlović, Puriša Đorđević, Žika Mitrović, Mirza Idrizović, Matjaž Klopčič, Franco Rossi, Miša Radivojević, Veljko Bulajić, Antun Vrdoljak, Lordan Zafranović, Miki Stamenković, Goran Paskaljević, Miša Radivojević, Goran Marković i ostali. Posljednji, “Ljubav i drugi zločini” mladoga Stefana Arsenijevića iz prošle godine, višestruko je nagrađivan na nizu međunarodnih festivala.
Osvojila je pregršt vrijednih nagrada, još dvije pulske Zlatne arene (1971. za film “Oklada” i 1980. za “Posebni tretman”), a 2007. postala je dobitnica plakete Jugoslavenske kinoteke za izuzetni doprinos razvoju filma. Prije osam godina Splićanin Ranko Munitić, povjesničar filma koji živi i radi u Beogradu, napravio joj je hommage s monografijom “Dušica Žegarac ili crna dama sa zvjezdanom sjenkom”.
Dušica je sa svojim filmovima obišla brojne festivale i svečane premijere, a izvan Europe bila je na festivalu u Rio de Janeiru. Ispričala je sjećanje na premijeru “Devetog kruga” u Varšavi koncem 1961. godine:
- Upoznala sam poljsku filmsku i kazališnu kremu, počevši od Andzeja Wajde. Tu je bio i Zbigniew Cybulski, najsjajnije filmsko ime koje je Poljska imala. Nakon sedam dana, na varšavskome kolodvoru, kad je vlak već kretao, ugledala sam na peronu Zbigniewa i mahnula mu. Potrčao je i uskočio u vlak. Predao mi je buket ruža i dva drvena kipića: nosoroga i srnu. Rekao je: ‘Ovo sam ja! A srna si ti!’ Stisnuo mi je ruku i iskočio iz jurećeg vlaka. Nisam imala ni 17 godina, ali kad danas vratim prizor unatrag, uvijek pomislim: je li među nama ostalo nešto nedorečeno? Život se zna tako ružno narugati s nama.
Poslije mnogo godina saznala sam da je Cybulski poginuo snimajući opasnu scenu: iz vlaka koji je upravo kretao, pao je pod tračnice!
|
Cybulski i Dušica: je li to bila ljubav?
|
Početkom sedamdesetih Dušica je u Beogradu upoznala je Portugalca Pedra Massana de Amorima, potomka drevne plemenitaške obitelji, koji je kao stipendist studirao filozofiju u Beogradu. Poslije trogodišnje veze udala se i dobila dvoje djece. Francisco, rođen u Beogradu, danas je informatičar na Floridi, u SAD-u, a Tatiana, koja je došla na svijet u Lisabonu, živi u Madridu. Dušica je sa suprugom često dulje boravila u Lisabonu i to je uzrok što popis njezinih filmova nije duži, no tečno je progovorila portugalski. Nakon smrti muža živi sama u Beogradu. - Lijepo smo živjeli - kaže sjetno Dušica i dodaje kako i poslije Pedrove smrti vrlo često posjećuje njegovu obitelj u Lisabonu.
|
Brak s Portugalcem Pedrom Massanom
|
Pero Zlatar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....