One nisu bile u ratu. Nisu ležale u rovu dok su im iznad glava fijukali meci, nisu gledale kako im pogibaju suborci. Ali one danas ne mogu spavati, depresivne su, rasplaču se bez razloga, a imaju i niz drugih zdravstvenih problema. One su PTSP zaradile u svojoj kući - "zarazili" su ih njihovi muževi.
Božica Durbić, Hajrija Mesterbašić i Nadica Graneša supruge su hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a koji na osnovi toga imaju i invaliditet. Godine koje su provele uz svoje životne partnere koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja neminovno su ostavile dubok trag i na njihovu psihofizičkom stanju. Izgledaju mnogo starije nego što zaista jesu. Sve što su prošle s bolesnim muževima najbolje se ocrtava na njihovu licu. Izmučene su i iscpljene - i fizički i psihički.
Kako i ne bi, kad više od desetljeća žive uz muževe koji imaju noćne more, sanjaju rat, iz euforije često zapadaju u krize u kojima su nerijetko agresivni prema svojim najbližima, razljuti ih i najmanja sitnica...
Božica je svoga supruga, pripadnika 1. gardijske brigade, upoznala sredinom 1994. tijekom jednog od njegovih dolazaka s terena. Vjenčali su se nakon četiri mjeseca. Robert je bio dobar, zabavan, volio je društvo, bio je pažljiv prema Božici. Dobili su dvoje djece. Imali su sasvim normalan život.
No, iz rata se vratio drugačiji čovjek koji je često imao noćne more, vikao u snu, ali vikao i na Božicu i djecu. Sve se drastično pogoršalo kad je nakon prometne nesreće na motoru 2003. godine slomio vrat i ostao paraliziran.
- Prve dvije godine bile su katrastrofa. Počeo je burno regirati na svaku sitnicu i derati se na mene i djecu kad god bi došao iz toplica. Nije nas tukao, ali su ga se djeca počela bojati jer je bio grub. Sve mi se srušilo kad mi je dijete, na odlasku po muža u toplice, reklo: Kaj ti baš moraš ići po tatu?! - otkriva Božica detalje iz svoje obitelji dok pali tko zna koju cigaretu. Prisjeća se kako je jednom, dok su nakon ugodne večere gledali njegovu omiljenu seriju u potpuno idiličnoj obiteljskoj atmosferi, Robert iz čista mira zdrobio sinovljev autić u tisuću komadića.
Danas je naučila da ga, kad ima krize ostavi na miru, a onda pokuša s njim razgovarati kad je dobre volje. I tada ipak posluša njezine savjete. Istu taktiku primjenjuju i Hajrija i Nadica. Fadil Mesterbašić danas bez svoje žene ne može nikuda jer ima panične napade. Čim nije na poznatom terenu, počne se tresti i znojiti i sav se izobliči.
Zato od završetka rata on i Hajrija nisu bili nigdje izvan Zagreba, pa čak ni izvan poznatih dijelova grada. Najgore je bilo nedavno kad je Fadil dobio rješenje kojim mu se invaliditet na osnovi PTSP-a smanjuje sa 40 na 20 posto.
- Tada je prvi put prijetio samoubojstvom. Htio se baciti s balkona - potpuno je otvorena ta krhka plava žena koja ima tek 34 godine, a prošla je toliko toga.
- Kako mi je bilo? Možete zamisliti kako mi je bilo. Nakon toga ga više ne ostavljam samog. Bojim se. Dosad sam uvijek mislila da, unatoč svemu, nikada ne bi digao ruku na sebe. Sada? Ne znam.
Njezin suprug pije šest različitih tableta dnevno, spava u polusjedećem položaju, često se trese i znoji.
- Rijetko s njim mogu normalno razgovarati. Stalno galami. Ne sjećam se kad je dva dana zaredom bio dobro. Ali zato mu kad se smiri, sve skrešem u lice - priča Hajrija koja ne pamti kada joj je muž rekao: oprosti, a nekad su stalno izlazili, družili se, išli na ples... Danas je njihov najveći izlazak odlazak na kavu u obližnji kafić.
Nadičin muž Darko, s druge strane, ne može biti doma i stalno su, priznaje, "na ratnoj nozi".
- Ubija ga kad je doma.
Srećom, Darkov je odnos s njihovo troje djece dobar.
- Bolji nego sa mnom - govori Nadica. Kod Božice i Hajrije situacija je znatno drugačija. Hajrijin stariji sin nastoji što više izbjegavati oca, a Božica tvrdi da oboje njezine djece ima PTSP.
- Kad ujutro otvore vrata njegove sobe i on im se nasmije, ulaze, poljube ga i razgovaraju s njim. Ali ako ujutro vide da je loše volje, uopće ne ulaze u sobu i cijeli mu se dan ne obraćaju. Po njegovu pogledu znaju - priča Božica.
Sve tri smatraju kako je jedina sreća u svemu što muževi ne dižu ruke na njih ni na djecu, a nisu se pretvorili ni u alkoholičare. Pomirile su se s tim da je njihov PTSP ozbiljna bolest i da se nikada neće potpuno izliječiti nego samo zaliječiti. Sve simptome toga psihičkog poremećaja danas primjećuju i kod sebe.
Istraživanje koje su proveli psihijatri i liječnici Odjela za duševne bolesti bolnice Virovitica pokazuje da su kod 30 posto supruga branitelja koji se liječe od PTSP-a prisutni simptomi toga poremećaja. Istraživanje je bilo provedeno na ukupno 80 žena - 40 čiji muževi imaju PTSP i 40 čiji muževi branitelji nemaju to psihičko oboljenje.
Žene čiji su muževi bolesni depresivnije su i tjeskobnije, češće pokazuju simptome posredne traumatizacije i više pate od kroničnih boli u kojima uobičajena terapija lijekovima ne daje rezultate. Istraživanje je pokazalo kako čak 75 posto supruga branitelja liječenih od PTSP-a pati od depresije, što je dvostruko više nego onih čiji muževi nemaju PTSP.
Slično je i s tjeskobom - njih 77,5 posto koje su udane za branitelja s PTSP-om požalilo se na anksioznost, dok je kod druge grupe taj postotak bio 32,5 posto. Čak 95 posto supruga branitelja oboljelih od PTSP-a pati od kroničnih boli, i to najčešće od glavobolja, boli u leđima, nogama...
PTSP posebno narušava obiteljske odnose. Supruge su u toj situaciji posebno izložene jer su one najčešće te koje nastoje održati dotadašnju obiteljsku ravnotežu. Stoga nije neočekivano što je PTSP veterana Domovinskog rata uzrok psihičkih tegoba kod njihovih supruga. Sve to potvrđuju i naše sugovornice.
- Mi sasvim sigurno imamo dvostruko veći PTSP od onog koji imaju naši muževi - slažu se.
- Nekoliko puta sam od nervoze pala u nesvijest, povišen mi je tlak, a često imam i mučnine. Nedavno sam operirala vratnu kralježnicu zbog slabog dovoda kisika u mozak - nabraja svoje dijagnoze Hajrija. Poduža je i lista Božičinih zdravstvenih problema - nesanica, znojenje, čvorovi na štitnjači, a prije neki dan otkrili su joj i ciste na dojci.
- Kad mi je teško odem u kuhinju i čistim ili se izjadam susjedi - kaže Nadica koja vrlo loše spava u posljednje vrijeme. Otkad je, naime, suprugov brat počinio samoubojstvo, Darkovo se stanje pogoršalo.
- Kad je čuo tu strašnu vijest, od šoka se srušio - priča Nadica.
- Liječnici su mi propisali lijekove za smirenje, ali ja ih ne pijem - priznaje Božica, a isto je i s Hajrijom i Nadicom. Za razliku od svojih muževa, koji redovito idu na psihoterapije, one, unatoč svim tegobama koje imaju i kojih su itekako svjesne, ne odlaze psihijatru.
- Ne smijemo si dozvoliti da se raspadnemo jer bi sve otišlo k vragu - kaže Božica.
- Ne mislimo na sebe jer nemamo vremena - dodaje Hajrija.
Uvjerene su kako bi situacija bila mnogo gora, kad njihovi muževi ne bi znali da imaju njihovu potpunu podršku. Te žene zato trpe u sebi. A kad se previše toga skupi, rasplaču se, izviču. I idu dalje. Utjehu im je pružio i Klub branitelja koji je nadavno prerastao u Udrugu supruga branitelja liječenih od PTSP-a. Tu nalaze i pomoć psihologa, i pomoć drugih supruga s istim problemima.
- Izjadamo se jedna drugoj i odmah je lakše. Znaš da nisi jedina koji ima takve probleme. O svom životu bi po vlastitu priznanju mogle napisati nekoliko romana. Bio bi to, kažu, njihov "Rat i mir".
I predsjednica Udruge Marija Markotić kaže kako joj je to što "godinama guta i skuplja u sebi" moralo negdje udariti.
- Najprije na bubreg, a zatim na kralježnicu, koju sam nedavno operirala. Čeka me još jedna operacija. Suprugova bolest Mariju, Božicu i Hajriju udaljila je i od prijatelja. Uz njih su ostali samo oni pravi koji imaju razumijevanja za zdravstvene tegobe kroz koje u miru prolazi nekadašnji branitelj. Najviše ih smeta to što se, tvrde, pljuje po njihovim muževima i predstavlja ih se kao luđake s pištoljima. - Oni su samo ljudi koji imaju problem, a mi najviše nosimo taj teret.
Božica, Hajrija, Nadica i Marija, priznaju da njihovi muževi nisu one iste osobe za koje su se prije petnaestak godina udale. Izgled je jedino što je ostalo isto.
- Moj Robert samo je fizički ostao isti, no iznutra je potpuno druga osoba - iskreno će Božica, a Hajrija dodaje kako se često pita, kad suprug dođe doma, tko je ta osoba.
Katkad bi najradije otišle. Ako ne zauvijek, onda barem na tjedan dana. Da se odmore od svega. Priznaju kako su razmišljale o rastavi. No, nikada dovoljno ozbiljno da bi to zaista i učinile.
- Mi smo njima i žene i ljubavnice i majke i psiholozi i psihijatri. Oni su radi nas otišli u rat. Pa kako im sada, kad oni nas trebaju, okrenuti leđa i dignuti ruke od njih - pitaju Božica i Marija.
Svjesne su da je i njima rat na neki način oduzeo muževe iako su se vratili živi.
- Kažu da su sretni jer su se s ratišta vratili s rukama i nogama, no mi najbolje znamo kakvi su se vratili. Nisu sve rane vidljive - zaključuju ove hrabre žene.
Udruga supruga branitelja liječenih od PTSP-a osnovana je nedavno i prva je takva udruga u Hrvatskoj. Potekla je iz Kluba branitelja liječenih od PTSP-a Zagreba koji ima više od 500 članova. Kako bi mogli pomoći i suprugama branitelja u ostalim dijelovima Hrvatske osnovali su Udrugu na čijem je čelu Marija Markotić, također supruga branitelja koji ima PTSP. Već su im se javile žene iz Slavonskog Broda, Šibenika, Splita, Karlovca i Osijeka koje žele osnovati podružnice njihove udruge.
Markotić objašnjava da u Udrugu žele "umrežiti" cijelu Hrvatsku kako bi napravili istraživanje koje bi konačno pokazalo kako PTSP utječe na članove obitelji branitelja oboljelih od PTSP-a.
- Od PTSP-a pate svi članovi obitelji koji žive s oboljelim braniteljima. Svima njima potrebna je moralna i stručna pomoć. Primjerice, ima branitelja koji ne žele da bilo tko zna da se oni liječe, ima onih kojima supruge ne daju nikakvu podršku. Trebamo istraživanje koje bi pokazalo kakvo je stanje da bi se svim tim ljudima moglo pomoći. Želimo konačno da psihijatri zauzmu zajednički stav o toj bolesti i ponude rješenje - objašnjava predsjednica Udruge.
Udruga je nastavila s radom koji su imali u Klubu tako da jednom tjedno supruge branitelja imaju susrete s psihijatrom, a jednom tjedno njihovi muževi. Osim toga, imaju i grupe samopomoći, organiziraju izlete, susrete djece i različite radionice.
Što s herojem kad on to više nije?
Psihijatrica dr. Elvira Koić već godinama u Općoj bolnici u Virovitici radi s braniteljima oboljelim od PTSP-a kao i članovima njihovih obitelji. Pokrenula je i osnivanje Kluba hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a Virovitičke županije u kojem se također provodi njihova rehabilitacija, a nositelji svih aktivnosti su sami članovi, uglavnom liječeni bolesnici, obitelj i prijatelji bolesnika.
Kroz ambulantu u Virovici je, objašnjava dr. Koić, prošlo oko 3 tisuće osoba s dijagnozom PTSP. Dolaze, kaže, i supruge, ali mnogo manje - neke s muževima, druge se stide, treće trpe, četvrte odlaze... - Što sa herojem kad on to više nije? Kada dođe kući, a zaustavljen je u vremenu svoje traumatske situacije, zaleđen. Stalno je iznova sanja i živi samo to - priča dr. Koić. Priznaje kako joj je najteže dobiti pismo od neke supruge branitelja u kojem govori kako više nema snage boriti se s tako teškom bolešću.
- Jer njezin suprug više doista nije onaj za kojeg se udala. To je bolesni stranac. Često vrlo opasan, osobito dok prosniva svoju noćnu moru. A ona ga voli jer sliči na njezina supruga. I željela bi mu pomoći. A ne zna i ne može - iskrena je psihijatrica. Poručuje kako treba sve učiniti da se pomogne takvom čovjeku i zbog djece. Prisjeća se mnogih branitelja koji su poginuli i čija je smrt ostavila posljedice na najbliže.
- Jedna je sestra dobila karcinom na dojci nakon što joj je mlađi brat poginuo, a njegova djevojka karcinom maternice. Je li to simbolično? - pita. A toliko ih je preživjelo, dodaje. - Ranjeni, sakati, sa staklenim pogledima pokrenutim u sebe i taj trenutak u kojem su "preživjeli". Često se pitam jesu li doista preživjeli.
Dr. Koić priznaje kako je u nadi da će PTSP proći mnogim mladim ženama savjetovala da ne napuštaju svoje muževe sve dok ne skinu "gipsanu udlagu" svoje duševne rane. U nekim slučajevima, kaže, danas ipak savjetuje rastavu. - Ne razvod nego rastavu. Tako da svi žive u miru.
Suzana Barilar
Božica Durbić, Hajrija Mesterbašić i Nadica Graneša supruge su hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a koji na osnovi toga imaju i invaliditet. Godine koje su provele uz svoje životne partnere koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja neminovno su ostavile dubok trag i na njihovu psihofizičkom stanju. Izgledaju mnogo starije nego što zaista jesu. Sve što su prošle s bolesnim muževima najbolje se ocrtava na njihovu licu. Izmučene su i iscpljene - i fizički i psihički.
Kako i ne bi, kad više od desetljeća žive uz muževe koji imaju noćne more, sanjaju rat, iz euforije često zapadaju u krize u kojima su nerijetko agresivni prema svojim najbližima, razljuti ih i najmanja sitnica...
Božica je svoga supruga, pripadnika 1. gardijske brigade, upoznala sredinom 1994. tijekom jednog od njegovih dolazaka s terena. Vjenčali su se nakon četiri mjeseca. Robert je bio dobar, zabavan, volio je društvo, bio je pažljiv prema Božici. Dobili su dvoje djece. Imali su sasvim normalan život.
No, iz rata se vratio drugačiji čovjek koji je često imao noćne more, vikao u snu, ali vikao i na Božicu i djecu. Sve se drastično pogoršalo kad je nakon prometne nesreće na motoru 2003. godine slomio vrat i ostao paraliziran.
- Prve dvije godine bile su katrastrofa. Počeo je burno regirati na svaku sitnicu i derati se na mene i djecu kad god bi došao iz toplica. Nije nas tukao, ali su ga se djeca počela bojati jer je bio grub. Sve mi se srušilo kad mi je dijete, na odlasku po muža u toplice, reklo: Kaj ti baš moraš ići po tatu?! - otkriva Božica detalje iz svoje obitelji dok pali tko zna koju cigaretu. Prisjeća se kako je jednom, dok su nakon ugodne večere gledali njegovu omiljenu seriju u potpuno idiličnoj obiteljskoj atmosferi, Robert iz čista mira zdrobio sinovljev autić u tisuću komadića.
Danas je naučila da ga, kad ima krize ostavi na miru, a onda pokuša s njim razgovarati kad je dobre volje. I tada ipak posluša njezine savjete. Istu taktiku primjenjuju i Hajrija i Nadica. Fadil Mesterbašić danas bez svoje žene ne može nikuda jer ima panične napade. Čim nije na poznatom terenu, počne se tresti i znojiti i sav se izobliči.
Moj suprug Darko ne može biti doma otkako boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja. Stalno smo 'na ratnoj nozi'. Ubija ga kad je doma. Srećom, njegov je odnos s naše troje djece dobar. Mnogo bolji nego njegov odnos sa mnom. Kad mi je teško, odem u kuhinju i čistim ili se izjadam susjedi. Darkovo se stanje pogoršalo u posljednje vrijeme, otkako mu je brat počinio samoubojstvo. Srušio se od šoka kad je čuo tu strašnu vijest
Robert je bio dobar, zabavan, volio je društvo. Bio je pažljiv prema meni i djeci. Međutim, iz rata se vratio drukčiji čovjek koji je često imao noćne more, vikao u snu, ali vikao i na mene i djecu. Prve dvije godine bile su katastrofa. Počeo je burno reagirati na svaku sitnicu i derati se na mene i djecu. Nije nas tukao, ali su ga se djeca počela bojati. Sve mi se srušilo kad mi je dijete pri odlasku po muža u toplice reklo: Kaj ti baš moraš ići po tatu?
|
|
|
NADICA GRANEŠA
|
BOŽICA DURBIĆ
|
Zato od završetka rata on i Hajrija nisu bili nigdje izvan Zagreba, pa čak ni izvan poznatih dijelova grada. Najgore je bilo nedavno kad je Fadil dobio rješenje kojim mu se invaliditet na osnovi PTSP-a smanjuje sa 40 na 20 posto.
- Tada je prvi put prijetio samoubojstvom. Htio se baciti s balkona - potpuno je otvorena ta krhka plava žena koja ima tek 34 godine, a prošla je toliko toga.
- Kako mi je bilo? Možete zamisliti kako mi je bilo. Nakon toga ga više ne ostavljam samog. Bojim se. Dosad sam uvijek mislila da, unatoč svemu, nikada ne bi digao ruku na sebe. Sada? Ne znam.
Njezin suprug pije šest različitih tableta dnevno, spava u polusjedećem položaju, često se trese i znoji.
- Rijetko s njim mogu normalno razgovarati. Stalno galami. Ne sjećam se kad je dva dana zaredom bio dobro. Ali zato mu kad se smiri, sve skrešem u lice - priča Hajrija koja ne pamti kada joj je muž rekao: oprosti, a nekad su stalno izlazili, družili se, išli na ples... Danas je njihov najveći izlazak odlazak na kavu u obližnji kafić.
Nadičin muž Darko, s druge strane, ne može biti doma i stalno su, priznaje, "na ratnoj nozi".
- Ubija ga kad je doma.
Srećom, Darkov je odnos s njihovo troje djece dobar.
- Bolji nego sa mnom - govori Nadica. Kod Božice i Hajrije situacija je znatno drugačija. Hajrijin stariji sin nastoji što više izbjegavati oca, a Božica tvrdi da oboje njezine djece ima PTSP.
- Kad ujutro otvore vrata njegove sobe i on im se nasmije, ulaze, poljube ga i razgovaraju s njim. Ali ako ujutro vide da je loše volje, uopće ne ulaze u sobu i cijeli mu se dan ne obraćaju. Po njegovu pogledu znaju - priča Božica.
Sve tri smatraju kako je jedina sreća u svemu što muževi ne dižu ruke na njih ni na djecu, a nisu se pretvorili ni u alkoholičare. Pomirile su se s tim da je njihov PTSP ozbiljna bolest i da se nikada neće potpuno izliječiti nego samo zaliječiti. Sve simptome toga psihičkog poremećaja danas primjećuju i kod sebe.
Istraživanje koje su proveli psihijatri i liječnici Odjela za duševne bolesti bolnice Virovitica pokazuje da su kod 30 posto supruga branitelja koji se liječe od PTSP-a prisutni simptomi toga poremećaja. Istraživanje je bilo provedeno na ukupno 80 žena - 40 čiji muževi imaju PTSP i 40 čiji muževi branitelji nemaju to psihičko oboljenje.
Žene čiji su muževi bolesni depresivnije su i tjeskobnije, češće pokazuju simptome posredne traumatizacije i više pate od kroničnih boli u kojima uobičajena terapija lijekovima ne daje rezultate. Istraživanje je pokazalo kako čak 75 posto supruga branitelja liječenih od PTSP-a pati od depresije, što je dvostruko više nego onih čiji muževi nemaju PTSP.
Slično je i s tjeskobom - njih 77,5 posto koje su udane za branitelja s PTSP-om požalilo se na anksioznost, dok je kod druge grupe taj postotak bio 32,5 posto. Čak 95 posto supruga branitelja oboljelih od PTSP-a pati od kroničnih boli, i to najčešće od glavobolja, boli u leđima, nogama...
PTSP posebno narušava obiteljske odnose. Supruge su u toj situaciji posebno izložene jer su one najčešće te koje nastoje održati dotadašnju obiteljsku ravnotežu. Stoga nije neočekivano što je PTSP veterana Domovinskog rata uzrok psihičkih tegoba kod njihovih supruga. Sve to potvrđuju i naše sugovornice.
- Mi sasvim sigurno imamo dvostruko veći PTSP od onog koji imaju naši muževi - slažu se.
- Nekoliko puta sam od nervoze pala u nesvijest, povišen mi je tlak, a često imam i mučnine. Nedavno sam operirala vratnu kralježnicu zbog slabog dovoda kisika u mozak - nabraja svoje dijagnoze Hajrija. Poduža je i lista Božičinih zdravstvenih problema - nesanica, znojenje, čvorovi na štitnjači, a prije neki dan otkrili su joj i ciste na dojci.
- Kad mi je teško odem u kuhinju i čistim ili se izjadam susjedi - kaže Nadica koja vrlo loše spava u posljednje vrijeme. Otkad je, naime, suprugov brat počinio samoubojstvo, Darkovo se stanje pogoršalo.
- Kad je čuo tu strašnu vijest, od šoka se srušio - priča Nadica.
- Liječnici su mi propisali lijekove za smirenje, ali ja ih ne pijem - priznaje Božica, a isto je i s Hajrijom i Nadicom. Za razliku od svojih muževa, koji redovito idu na psihoterapije, one, unatoč svim tegobama koje imaju i kojih su itekako svjesne, ne odlaze psihijatru.
- Ne smijemo si dozvoliti da se raspadnemo jer bi sve otišlo k vragu - kaže Božica.
- Ne mislimo na sebe jer nemamo vremena - dodaje Hajrija.
Uvjerene su kako bi situacija bila mnogo gora, kad njihovi muževi ne bi znali da imaju njihovu potpunu podršku. Te žene zato trpe u sebi. A kad se previše toga skupi, rasplaču se, izviču. I idu dalje. Utjehu im je pružio i Klub branitelja koji je nadavno prerastao u Udrugu supruga branitelja liječenih od PTSP-a. Tu nalaze i pomoć psihologa, i pomoć drugih supruga s istim problemima.
- Izjadamo se jedna drugoj i odmah je lakše. Znaš da nisi jedina koji ima takve probleme. O svom životu bi po vlastitu priznanju mogle napisati nekoliko romana. Bio bi to, kažu, njihov "Rat i mir".
I predsjednica Udruge Marija Markotić kaže kako joj je to što "godinama guta i skuplja u sebi" moralo negdje udariti.
- Najprije na bubreg, a zatim na kralježnicu, koju sam nedavno operirala. Čeka me još jedna operacija. Suprugova bolest Mariju, Božicu i Hajriju udaljila je i od prijatelja. Uz njih su ostali samo oni pravi koji imaju razumijevanja za zdravstvene tegobe kroz koje u miru prolazi nekadašnji branitelj. Najviše ih smeta to što se, tvrde, pljuje po njihovim muževima i predstavlja ih se kao luđake s pištoljima. - Oni su samo ljudi koji imaju problem, a mi najviše nosimo taj teret.
Božica, Hajrija, Nadica i Marija, priznaju da njihovi muževi nisu one iste osobe za koje su se prije petnaestak godina udale. Izgled je jedino što je ostalo isto.
- Moj Robert samo je fizički ostao isti, no iznutra je potpuno druga osoba - iskreno će Božica, a Hajrija dodaje kako se često pita, kad suprug dođe doma, tko je ta osoba.
Katkad bi najradije otišle. Ako ne zauvijek, onda barem na tjedan dana. Da se odmore od svega. Priznaju kako su razmišljale o rastavi. No, nikada dovoljno ozbiljno da bi to zaista i učinile.
- Mi smo njima i žene i ljubavnice i majke i psiholozi i psihijatri. Oni su radi nas otišli u rat. Pa kako im sada, kad oni nas trebaju, okrenuti leđa i dignuti ruke od njih - pitaju Božica i Marija.
Svjesne su da je i njima rat na neki način oduzeo muževe iako su se vratili živi.
- Kažu da su sretni jer su se s ratišta vratili s rukama i nogama, no mi najbolje znamo kakvi su se vratili. Nisu sve rane vidljive - zaključuju ove hrabre žene.
Udruga supruga branitelja liječenih od PTSP-a osnovana je nedavno i prva je takva udruga u Hrvatskoj. Potekla je iz Kluba branitelja liječenih od PTSP-a Zagreba koji ima više od 500 članova. Kako bi mogli pomoći i suprugama branitelja u ostalim dijelovima Hrvatske osnovali su Udrugu na čijem je čelu Marija Markotić, također supruga branitelja koji ima PTSP. Već su im se javile žene iz Slavonskog Broda, Šibenika, Splita, Karlovca i Osijeka koje žele osnovati podružnice njihove udruge.
Markotić objašnjava da u Udrugu žele "umrežiti" cijelu Hrvatsku kako bi napravili istraživanje koje bi konačno pokazalo kako PTSP utječe na članove obitelji branitelja oboljelih od PTSP-a.
- Od PTSP-a pate svi članovi obitelji koji žive s oboljelim braniteljima. Svima njima potrebna je moralna i stručna pomoć. Primjerice, ima branitelja koji ne žele da bilo tko zna da se oni liječe, ima onih kojima supruge ne daju nikakvu podršku. Trebamo istraživanje koje bi pokazalo kakvo je stanje da bi se svim tim ljudima moglo pomoći. Želimo konačno da psihijatri zauzmu zajednički stav o toj bolesti i ponude rješenje - objašnjava predsjednica Udruge.
Udruga je nastavila s radom koji su imali u Klubu tako da jednom tjedno supruge branitelja imaju susrete s psihijatrom, a jednom tjedno njihovi muževi. Osim toga, imaju i grupe samopomoći, organiziraju izlete, susrete djece i različite radionice.
|
Osnovana udruga supruga branitelja
|
Što s herojem kad on to više nije?
Psihijatrica dr. Elvira Koić već godinama u Općoj bolnici u Virovitici radi s braniteljima oboljelim od PTSP-a kao i članovima njihovih obitelji. Pokrenula je i osnivanje Kluba hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a Virovitičke županije u kojem se također provodi njihova rehabilitacija, a nositelji svih aktivnosti su sami članovi, uglavnom liječeni bolesnici, obitelj i prijatelji bolesnika.
Kroz ambulantu u Virovici je, objašnjava dr. Koić, prošlo oko 3 tisuće osoba s dijagnozom PTSP. Dolaze, kaže, i supruge, ali mnogo manje - neke s muževima, druge se stide, treće trpe, četvrte odlaze... - Što sa herojem kad on to više nije? Kada dođe kući, a zaustavljen je u vremenu svoje traumatske situacije, zaleđen. Stalno je iznova sanja i živi samo to - priča dr. Koić. Priznaje kako joj je najteže dobiti pismo od neke supruge branitelja u kojem govori kako više nema snage boriti se s tako teškom bolešću.
- Jer njezin suprug više doista nije onaj za kojeg se udala. To je bolesni stranac. Često vrlo opasan, osobito dok prosniva svoju noćnu moru. A ona ga voli jer sliči na njezina supruga. I željela bi mu pomoći. A ne zna i ne može - iskrena je psihijatrica. Poručuje kako treba sve učiniti da se pomogne takvom čovjeku i zbog djece. Prisjeća se mnogih branitelja koji su poginuli i čija je smrt ostavila posljedice na najbliže.
- Jedna je sestra dobila karcinom na dojci nakon što joj je mlađi brat poginuo, a njegova djevojka karcinom maternice. Je li to simbolično? - pita. A toliko ih je preživjelo, dodaje. - Ranjeni, sakati, sa staklenim pogledima pokrenutim u sebe i taj trenutak u kojem su "preživjeli". Često se pitam jesu li doista preživjeli.
Dr. Koić priznaje kako je u nadi da će PTSP proći mnogim mladim ženama savjetovala da ne napuštaju svoje muževe sve dok ne skinu "gipsanu udlagu" svoje duševne rane. U nekim slučajevima, kaže, danas ipak savjetuje rastavu. - Ne razvod nego rastavu. Tako da svi žive u miru.
|
Mišljenje psihijatra
|
Suzana Barilar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....