Hrvojeva majka tvrdi da njezin sin nikada ne bi oteo nečije dijete jer bi ga u tom slučaju sama likvidirala te priznaje da shvaća da bi to i on mogao učiniti jer se ubiti, kaže, 'može u bijesu i jadu'.
Tako bi vjerojatno izgledalo sprovođenje Ante Gotovine, da kojim slučajem hrvatske vlasti nisu bile dovoljno lukave da ga uhite na Tenerifima i pošalju ravno u Haag. U utorak navečer, na putu iz Remetinca prema Zračnoj luci Zagreb, vladalo je opsadno stanje, kao da zaista u zemlju dolazi državni neprijatelj broj jedan. Na svakih je sto metara stajao po jedan policajac ili marica, a policajci su dobili zadatak i takozvano "dubinsko osiguranje," što znači da su se skrivali čak i u okolnim poljima kukuruza.
ŠTO HRVOJE PETRAČ JOŠ NIJE OBJASNIO HRVATSKOM PRAVOSUĐU
Pred ulazom u zatvor i na sporednom izlazu iz zračne luke skupine novinara i fotoreportera s teleobjektivima stajale su u nadi da će uspjeti uloviti Hrvoja Petrača na povratku s još jednog poduljeg izbivanja iz Hrvatske, kojim je želio izbjeći pravosudnom sustavu koji već godinama protiv njega ne uspijeva pokrenuti ozbiljniji proces. Na prvom katu zračne luke, u već zatvorenom restoranu "Faust Vrančić", uz desetak fotografa koji su po inerciji okidali svojim aparatima čim bi se neki avion približio pisti, u crnoj je majici i izbrijane glave sjedio Petračev sin Nikola. Njemu taj aerodrom sigurno nije ostao u najboljem sjećanju otkako ga je policija prošle godine spriječila da se na let za Zürich ukrca s pištoljem. Drugog sina, Roka, međutim, rijetko je tko prepoznao jer je on već godinama na studiju u Švicarskoj.
Za Hrvoja Petrača ovaj je put situacija ozbiljnija nego ikada prije jer u zemlju dolazi nakon što mu je zatvorska kazna već izrečena i potvrđena na Vrhovnom sudu.
Sada još ne želim ništa govoriti o cijelom slučaju, a imala bih što reći. Čekam da sve ovo završi, a onda krećem u boj za istinu, kaže Zlata Petrač koja je provela svoju istragu
Prvi je put, otkako se početkom devedesetih odlučio za karijeru utjecajnog hrvatskog tajkuna, uvijek između društva polusvijeta i visokih državnih dužnosnika (nekada oboje u istoj osobi) i nekako odviše samouvjeren u svoju nedodirljivost, pravomoćno osuđen. Sudsko vijeće zagrebačkog Županijskog suda na čelu s Ivanom Turudićem osudio ga je na šest godina zatvora jer je imao odlučujuću ulogu u otmici sina generala Vladimira Zagorca. U presudi, među ostalim, stoji da je Petrač "raspolagao upravljačkom voljom" te da je "dao doprinos počinjenju kaznenog djela."
Da ironija bude veća, Zagorac, zbog kojeg je Petrač "pao", njegov je dugogodišnji prijatelj, za kojeg neki smatraju da mu je, pomaganjem u dobivanju poslova s Ministarstvom obrane, pomogao u stvaranju poslovnog carstva.
Petrač je osuđen ponajprije na temelju iskaza suučesnika u otmici. Tako je, primjerice, Siniša Ježovita u izjavi pred policijom "Starog" prozvao glavnim nalogodavcem akcije iz veljače 2004., čiji je cilj bio iznuditi od Zagorca 1,5 milijuna eura - iznos koji bi poslije nezajažljivi pripadnici zagrebačkog podzemlja međusobno podijelili tako da dio koji za Zagorca prikupi Petrač - oko 500 tisuća eura - njemu bude vraćen, dok bi oko 70 posto preostalog iznosa dobio Ico Mateković, a 30 posto "manje ribe", među kojima i sam Ježovita. Na kraju bi Zagorac ostao Petraču dužan posuđenih 500 tisuća, ne znajući da je ovaj svoj novac već dobio.
Nije samo Petrač bio blizak sa Zagorcem. I njegov je sin Novica dobro poznavao obitelj pa je u akciji poslužio da otmičarima da podroban opis Tomislava Zagorca, kako valjda ne bi oteli pogrešno dijete. Otmičari su, štoviše, bili sigurni i da će nakon što Zagorčeva sina sprovedu u "sigurnu kuću" u Vrbovcu, kontrolirati situaciju jer će, pretpostavljali su, general u nevolji prvo nazvati bliskog prijatelja Petrača. Mislili su da će, kad shvati da je on u inozemstvu, sljedeći na listi njegovih povjerenika biti Ico Mateković, čiji mu je brat Libero ionako bio osobni čuvar. Plan se, međutim, izjalovio. Tek što su stavili šape na prvu polovicu plijena i pustili Zagorčeva sina (za kojeg u iskazima naglašavaju da mu ionako nisu namjeravali nanijeti zlo), policija je počela uhićivati pripadnike organizacije. Locirana je i kuća u kojoj je bio zatočen Zagorac mlađi, a samo tjedan dana nakon otmice uhićen je Novica Petrač. Kad je, dva tjedna poslije, policija objavila da traga za Hrvojem Petračem, njega više u Hrvatskoj nije bilo. Ili, kako je u prvim komentarima rekao njegov odvjetnik, "otišao je na davno prije dogovoren službeni put".
Nakon konsternacije koja je u hrvatskoj javnosti izazvana čim je policija imenovala Petrače kao moguće sudionike otmice, odmah se postavilo i pitanje motiva, koje će se, nikad u potpunosti razjašnjeno, provlačiti i kroz kasnije suđenje. Naime, što iznos od nekih 500 tisuća eura treba značiti poduzetniku koji je početkom devedesetih, kada se pod okriljem rata i domoljubnih aktivnosti u Hrvatskoj okretalo najviše novca, bio poslovni ortak sina pokojnog predsjednika Tuđmana, Dejana Košutića, u Kaptol banci? Svi Petračevi portreti navode da je već za prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj bio u stanju u samo nekoliko dana prikupiti 900 tisuća njemačkih maraka sponzorstva.
Prema izjavama Petračeve supruge i majke, bogatstvo Hrvoja Petrača logičan je nastavak njegove uspješne poduzetničke karijere iz 80-ih, kada je imao radionicu za preradu i konfekcioniranje lima. Posao je, objašnjava supruga Alica, bio unosan, a na ruku im je išla i inflacija. Početkom devedesetih, raspadom Jugoslavije, izgubili su dobavljače i kupce i otvorili privatnu tvrtku za trgovinu, preko koje su se počeli baviti kupnjom i prodajom ugljena, a kako je tvrtka rasla, dobili su i zastupstva za prestižan švedski automobil Volvo, motore Ducati i Cagivu, otvorili su prve lokale i počeli se baviti ugostiteljstvom.
Drugi unosan posao kojim se Hrvoje Petrač bavio početkom devedesetih je - šverc jugoslavenskih dinara. Odnosno, kako bi to radije definirala Alica Petrač, "zamjena jugodinara za konvertibilnu valutu".
- Hrvoje je jedan od mnogih koji je radio taj posao. Ni u čemu nije bio povlašten. Taj je posao odobravala hrvatska država i nije bio nelegalan. To nije bio početak stjecanja našeg kapitala - govori.
Petrač je bio i suvlasnik tvrtke AGM zajedno s Blažom Petrovićem, ekskluzivni zastupnik kave Lavazza za Hrvatsku, vlasnik više kafića i restorana u središtu grada, poput Downtowna, a s obitelji je živio u kući koja je, navodno, procijenjena na 900 tisuća eura, a koja glasi na njegovu majku. Petrač je i vlasnik vinarije u Krapinskim Toplicama. Mnogi su ugledni zagrebački restorani do prije nekoliko godina na svojim vinskim listama imali njegova vina, baš kao što su i bolji kafići nudili tursko pivo Efes Pilsen, čiji je bio uvoznik. Petrač nije štedio ni na svojim automobilima pa su novinari tako zabilježili da je u svom voznom parku imao Ferrari 550 Maranello, nekoliko džipova te Mercedes Benz 600 SL.
Krijumčarenje cigareta
No, ako je vjerovati obavještajnim izvještajima, sve je to samo vrh sante leda jer su podzemne Petračeve aktivnosti navodno toliko razgranate da ih i špijuni moraju klasificirati prema kategorijama. Tako se u jednom dokumentu, koji je rezultat trogodišnjeg policijskog nadzora kodnog imena Operativna akcija Dekada, koja je vođena od 1999. do 2001., Petrača opisivalo kao "jednu od glavnih karika na vrhu piramide organiziranog kriminaliteta na području RH".
Ondje je navedeno da je Petrač uključen u međunarodni krijumčarski lanac cigaretama, u koji je "uključen velik broj osoba iz inozemstva, a i pojedine vlade određenih zemalja". Nadalje, navodi se da uspješno održava kontakte s ljudima iz bivše (HDZ-ove) i tadašnje (koalicijske) vlasti, među kojima je niz političara, pripadnika državne uprave, novinara, odvjetnika, poduzetnika, članova upravnih i nadzornih odbora. Spomenuto je i da trguje vojnom opremom, u kojoj mu pomaže prijateljstvo s generalom Zagorcem, i zbog čega su mu dostupni "relevantni podaci, saznanja i informacije" vezane uz procesuiranje njegovih djelatnosti.
Pod ljupkom točkom "ostalo", obavještajci su naveli da sumnjaju kako Petrač ima pod sobom ljude koji u njegovo ime lihvare, iznuđuju novac i naplaćuju protupravne naplate. Transkripti, koji su u medijima objavljeni kao rezultat tajnog praćenja telefonskih razgovora Hrvoja Petrača iz 1999. i 2000. godine, pokazali su da za navedene tvrdnje postoje čvrsta uporišta. U njima, među ostalim, Petrač svojem sinu Novici u veljači 2000. godine javlja kako su im tri kontejnera pala, iz čega se logično može zaključiti da se govori o švercu cigareta preko granice. Transkripti su, međutim, ostali otvoreno poglavlje u Petračevoj biografiji jer su nakon smjene vlasti 2000. godine ljudi iz zagrebačke kriminalističke policije, koji su bili nositelji kriminalističke obrade u slučaju tzv. zločinačke organizacije, u međuvremenu rasformirani. Odgovor na pitanje zašto bi Petrač, koji, ako je sve što mu se stavlja na teret istina, zarađuje basnoslovne iznose na kriminalnim djelatnostima, krenuo u otmicu sina generala Zagorca, ponudio je u svojem svjedočenju Siniša Ježovita. On tvrdi da se Petrač, naizgled dobrohotnim posuđivanjem novca za oslobađanje Zagorčeva sina, zapravo namjeravao domoći njegove tvrtke. Navodilo se i to da je general "Starog" prevario u nekim prijašnjim poslovima.
Na službenom putu
"Službeni" je Petračev put potrajao pune dvije i pol godine, a uključivao je niz zemalja. Prema obavještajnim podacima, putovao je po Izraelu, Turskoj i Grčkoj, a kada se brodom uputio prema Italiji, odakle se, kako je poslije rekao, namjeravao vratiti u Hrvatsku, s prijateljima Stjepanom Juričkom i Stjepanom Hucikom uhitili su ga grčki policajci temeljem međunarodne tjeralice zagrebačkog Županijskog suda. Petračevim uhićenjem u prvi je plan došla njegova supruga Alica, koja je preuzela ulogu pronalaženja odvjetnika i koordinirala akciju spašavanja Hrvoja Petrača iz zatvora u grčkoj Ionannini.
- Odvjetnika Alexisa Kougiasa smo našli preko Rokova prijatelja, ali ga je poslije zamijenio Alfantakis Spirosa. Zahtjev za politički azil tražili su grčki odvjetnici, ali je trebalo vremena da uđu u cijeli slučaj. Hrvoje je na kraju ipak povukao zahtjev i tražio izručenje jer zna da mora proći kroz sudski proces i želi skinuti ljagu sa sebe - kazala je Alica Petrač, koja je supruga u posljednjih godinu dana redovito posjećivala u zatvoru.
Godine Petračeva izbivanja iz Hrvatske, kaže, odrazile su se na njihovo imovinsko stanje. Petrači su, primjerice, izgubili licencu za Volvo, u zagrebačkim restoranima više se ne nude Petračeva vina, a čileansko je veleposlanstvo, navodno, otkazalo najam njihove vile u Jurjevskoj ulici.
- Posljedice smo, dakako, osjetili, i to u vidu sumnjičavosti poslovnih ljudi. Teže smo dobivali kredite, a kontrole USKOK-a i Porezne uprave bile su neprestane. No, razvojem poslovanja sam svejedno zadovoljna. Prodaja kave, primjerice, bilježi godišnji trend rasta od 20 do 25 posto - priča A. Petrač. O troškovima Petračeve obrane nije, pak, željela govoriti, a na pitanje ima li istine u tome da je njezin suprug pomagao u financiranju bijega generala Ante Gotovine, odgovara niječno.
- Financiranja nije bilo. Inspekcije su pregledale više puta naše poslovanje i nema traga koji bi na to upućivao - kaže.
Kada je policija napokon locirala i uhitila Petrača u Grčkoj, prije godinu dana, on je u svojim izjavama novinarima odmah dao do znanja da ga u bijegu nije napustila drskost i samouvjerenost. Reporterima koji su čekali da izađe iz sudnice putem grčkih policajaca poručio je da "ako su iz Hrvatske, znaju tko je unutra", a premijeru Sanaderu da je njegovim uhićenjem počinio svoje političko samoubojstvo. I da, nazvao ga je "Smranaderom," a to je uvreda koju premijer, koji toliko drži do svojeg ugleda, sigurno neće skoro zaboraviti.
Stoga je možda razumljiva šutnja kojom je Petrač ovog tjedna dočekan u Hrvatskoj. Ne samo da nije bilo političkih izjava, nego su zašutjeli i oni koji bi o Hrvoju Petraču imali što reći, samo kad ih ne bi bilo strah. Njegov bivši poslovni partner, sin pokojnog predsjednika Tuđmana, Dejan Košutić, kojeg smo pronašli u Zagrebu, javio nam se na telefon, ali čim je čuo koja je tema razgovora, zahvalio nam je na pozivu i - prekinuo razgovor. Pomoćnik ravnatelja policije Jakob Bukvić, koji je nakon privođenja Nikice Jelavića i tzv. dečki s Knežije 1999. godine, zacijelo očekivao da će daljnja policijska istraga rezultirati povezivanjem Petrača s tom skupinom, također nije želio s nama govoriti. Rekao je samo kako je očigledno da se kreće u ponovljeni postupak te da bi bilo kakav njegov komentar vezan uz taj predmet mogao kompromitirati sudski postupak.
Kako nam je objasio jedan umirovljeni policajac, koji je želio ostati anoniman, trenutačno nitko u Hrvatskoj nema razloga Petračevo ime spominjati u novinama: ako kažete nešto njemu u korist, zamjerit ćete se političkoj vrhuški, a ako ga pak napadnete, opet niste na sigurnom jer - tko zna što će donijeti ponovljeno suđenje.
- Sad ne postoji osoba koja će se staviti na jednu stranu. U ovom su trenutku oni na Petračevoj strani slabiji od države jer su se zamjerili premijeru, ali ništa nije gotovo - rekao je.
Među osobama koje bi o Petraču, po logici stvari, imale što reći bivši je glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski, koji ipak nije otišao prije no što je u govoru pred Saborom na proljeće 2002. prozvao koalicijsku vlast zbog potpadanja pod utjecaj kriminalnih organizacija.
Ortynski je radio na tome da načme Petračevu nedodirljivost, i to nije osobito tajio. U javnom istupu na televiziji, govoreći o problemima vezanima uz istragu o ubojstvu Vjeke Sliška, 2001. je kazao da je policiji odmah rekao da je "potrebno obraditi gospodina Petrača, izvršiti pretrage kod njega, pribaviti ispise telefona i vidjeti što se dešavalo". Petrač mu je odgovorio tužbom za klevetu u kojoj je od njega zatražio odštetu od gotovo 100 milijuna kuna.
- Što ja imam govoriti o Petraču - rekao nam je u kratkom razgovoru Ortynski. - Vidite kakav pravosudni sustav imate, vidite što se događa s postupcima. Ja sam na burzi rada, nemam nikakvu zaštitu i od bilo kakvih javnih istupa imam samo probleme, nikakve koristi. Da netko želi da se nešto riješi, imao bih zašto pričati - dodao je.
Petračeva umiješanost u ubojstvo Sliška nikad nije dokazana, ali nema nikakve sumnje da su njih dvojica bili u sukobu. U razdoblju prije nego što je Sliško ubijen novinari su izvještavali o njihovim okršajima na javnim mjestima. U incidentu iz siječnja 2000. u restoranu Hipodrome, bivšeg šefa SIS-a Žarka Peše, Sliško je navodno Petrača nazvao mafijašem, Bagarićevim prijateljem i osobom koja stoji iza naručenih atentata na njega.
U intervjuu koji je Sliško u ožujku 2001. dao Globusu, samo nekoliko sati prije no što će ga usred bijela dana nadomak Cvjetnog trga ustrijeliti James Cappiau, pokojni se "kralj poker automata" stalno iznova vraćao na svoj problematičan odnos s Petračem, kojeg je posprdno zvao "kvalificiranim montažerom centralnog grijanja." Novinaru je rekao da je nakon četvrtog neuspješnog atentata na sebe odlučio pozvati Petrača na sastanak, koji će, u godinama koje će slijediti, poprimiti status urbane legende jer su mjesto sastanka - Cvjetni trg ispred pizzerije Zadar - navodno snajperima s krovova osiguravali Sliškovi ljudi.
"Imao sam indicija da se spremaju izvjesni daljnji pokušaji atentata na mene", govorio je Sliško novinaru, predskazujući ono što će mu se dogoditi ni punih 24 sata poslije. "Nisam bio siguran stoji li iza toga Petrač, ali je s obzirom na svoj rejting mogao imati utjecaja u tom krugu ljudi. Međutim, odmah sam shvatio da kvalificirani montažer centralnog grijanja ne želi iskren razgovor. Konstantno sam ga lovio u neistinama i lažima pa sam brzo priveo razgovor kraju. Rekao sam Petraču: 'Znam da ti ne čučiš u žbunju i ne pucaš, ali prestani podržavati one koji to čine! Ostavi me na miru'," prepričao je Sliško sadržaj svojeg razgovora s Petračem.
Mama je sve istražila
Zanimljivo je što Sliškova udovica Danijela, koja se nakon ubojstva preudala za najboljeg prijatelja svojeg supruga, Dražena Golemovića, danas veoma pažljivo govori o Petraču.
- Iako ne poznajem dobro gospodina Hrvoja Petrača, moj je dojam da je njegova slika u medijima pogrešna jer su mi njegovo ponašanje te način komuniciranja i poslovanja ostavili drugačiji dojam. O sukobu između mog pokojnog supruga i njega ja doista ne znam ništa jer su to bile muške stvari, ali mi nikada nije rekao da mu gospodin Petrač prijeti ili radi o glavi - rekla je Danijela Golemović, dodajući kako o tome nerado priča.
Jedna od rijetkih osoba koje su ovih dana pristale, makar telefonski, razgovarati s novinarima Jutarnjeg lista Petračeva je majka Zlata, koja nam je, stilom koji jasno pokazuje od koga je Hrvoje naslijedi bahatost i agresivnost, rekla da je cijeli slučaj zbog kojeg je osuđen istražila sama.
Uvjerena je, dakako, da je nevin.
- Da je oteo dijete?! Da je to točno - rekla je Petrač, oštro naglašavajući svaku riječ. - Da je to točno, ja bih ga, kao njegova mater, sama likvidirala. Da je možda ubio čovjeka, to bih i mogla razumjeti. To se može dogoditi u bijesu i jadu. Ali oteti dijete?! Nema gore od toga. Vjerujte mi kad vam kažem da bih ga sama likvidirala da je to istina.
Da nam dokaže koliko su njezine istražne veze jake, opisuje svoju neformalnu mrežu utjecajnih poznanika sastavljenu, začudo, od muškaraca čije je supruge svojedobno porodio njezin suprug liječnik.
- Mojem je pokojnom suprugu jednom u bolnicu na porod došla bivša logorašica. U bolnici se sprijateljila s mojim suprugom jer je on prema njoj bio vrlo ljubazan. E, pa njezin je suprug danas general i jedan od šefova strane tajne službe, a takvih slučajeva ima koliko god hoćete - govori Z. Petrač. Kaže da uredno bilježi tko je od novinara dosad što napisao o njezinu sinu, i taj popis čuva.
- Sada još ne želim ništa govoriti o cijelom slučaju, a imala bih što reći. Čekam da sve ovo završi, a onda krećem u boj za istinu - kaže. Do daljnjeg s novinarima, kaže, više neće razgovarati.
Orlanda Obad;Hrvoje Appelt
Tako bi vjerojatno izgledalo sprovođenje Ante Gotovine, da kojim slučajem hrvatske vlasti nisu bile dovoljno lukave da ga uhite na Tenerifima i pošalju ravno u Haag. U utorak navečer, na putu iz Remetinca prema Zračnoj luci Zagreb, vladalo je opsadno stanje, kao da zaista u zemlju dolazi državni neprijatelj broj jedan. Na svakih je sto metara stajao po jedan policajac ili marica, a policajci su dobili zadatak i takozvano "dubinsko osiguranje," što znači da su se skrivali čak i u okolnim poljima kukuruza.
ŠTO HRVOJE PETRAČ JOŠ NIJE OBJASNIO HRVATSKOM PRAVOSUĐU
Pred ulazom u zatvor i na sporednom izlazu iz zračne luke skupine novinara i fotoreportera s teleobjektivima stajale su u nadi da će uspjeti uloviti Hrvoja Petrača na povratku s još jednog poduljeg izbivanja iz Hrvatske, kojim je želio izbjeći pravosudnom sustavu koji već godinama protiv njega ne uspijeva pokrenuti ozbiljniji proces. Na prvom katu zračne luke, u već zatvorenom restoranu "Faust Vrančić", uz desetak fotografa koji su po inerciji okidali svojim aparatima čim bi se neki avion približio pisti, u crnoj je majici i izbrijane glave sjedio Petračev sin Nikola. Njemu taj aerodrom sigurno nije ostao u najboljem sjećanju otkako ga je policija prošle godine spriječila da se na let za Zürich ukrca s pištoljem. Drugog sina, Roka, međutim, rijetko je tko prepoznao jer je on već godinama na studiju u Švicarskoj.
Za Hrvoja Petrača ovaj je put situacija ozbiljnija nego ikada prije jer u zemlju dolazi nakon što mu je zatvorska kazna već izrečena i potvrđena na Vrhovnom sudu.
Sada još ne želim ništa govoriti o cijelom slučaju, a imala bih što reći. Čekam da sve ovo završi, a onda krećem u boj za istinu, kaže Zlata Petrač koja je provela svoju istragu
|
|
Da ironija bude veća, Zagorac, zbog kojeg je Petrač "pao", njegov je dugogodišnji prijatelj, za kojeg neki smatraju da mu je, pomaganjem u dobivanju poslova s Ministarstvom obrane, pomogao u stvaranju poslovnog carstva.
Petrač je osuđen ponajprije na temelju iskaza suučesnika u otmici. Tako je, primjerice, Siniša Ježovita u izjavi pred policijom "Starog" prozvao glavnim nalogodavcem akcije iz veljače 2004., čiji je cilj bio iznuditi od Zagorca 1,5 milijuna eura - iznos koji bi poslije nezajažljivi pripadnici zagrebačkog podzemlja međusobno podijelili tako da dio koji za Zagorca prikupi Petrač - oko 500 tisuća eura - njemu bude vraćen, dok bi oko 70 posto preostalog iznosa dobio Ico Mateković, a 30 posto "manje ribe", među kojima i sam Ježovita. Na kraju bi Zagorac ostao Petraču dužan posuđenih 500 tisuća, ne znajući da je ovaj svoj novac već dobio.
Nije samo Petrač bio blizak sa Zagorcem. I njegov je sin Novica dobro poznavao obitelj pa je u akciji poslužio da otmičarima da podroban opis Tomislava Zagorca, kako valjda ne bi oteli pogrešno dijete. Otmičari su, štoviše, bili sigurni i da će nakon što Zagorčeva sina sprovedu u "sigurnu kuću" u Vrbovcu, kontrolirati situaciju jer će, pretpostavljali su, general u nevolji prvo nazvati bliskog prijatelja Petrača. Mislili su da će, kad shvati da je on u inozemstvu, sljedeći na listi njegovih povjerenika biti Ico Mateković, čiji mu je brat Libero ionako bio osobni čuvar. Plan se, međutim, izjalovio. Tek što su stavili šape na prvu polovicu plijena i pustili Zagorčeva sina (za kojeg u iskazima naglašavaju da mu ionako nisu namjeravali nanijeti zlo), policija je počela uhićivati pripadnike organizacije. Locirana je i kuća u kojoj je bio zatočen Zagorac mlađi, a samo tjedan dana nakon otmice uhićen je Novica Petrač. Kad je, dva tjedna poslije, policija objavila da traga za Hrvojem Petračem, njega više u Hrvatskoj nije bilo. Ili, kako je u prvim komentarima rekao njegov odvjetnik, "otišao je na davno prije dogovoren službeni put".
Nakon konsternacije koja je u hrvatskoj javnosti izazvana čim je policija imenovala Petrače kao moguće sudionike otmice, odmah se postavilo i pitanje motiva, koje će se, nikad u potpunosti razjašnjeno, provlačiti i kroz kasnije suđenje. Naime, što iznos od nekih 500 tisuća eura treba značiti poduzetniku koji je početkom devedesetih, kada se pod okriljem rata i domoljubnih aktivnosti u Hrvatskoj okretalo najviše novca, bio poslovni ortak sina pokojnog predsjednika Tuđmana, Dejana Košutića, u Kaptol banci? Svi Petračevi portreti navode da je već za prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj bio u stanju u samo nekoliko dana prikupiti 900 tisuća njemačkih maraka sponzorstva.
Prema izjavama Petračeve supruge i majke, bogatstvo Hrvoja Petrača logičan je nastavak njegove uspješne poduzetničke karijere iz 80-ih, kada je imao radionicu za preradu i konfekcioniranje lima. Posao je, objašnjava supruga Alica, bio unosan, a na ruku im je išla i inflacija. Početkom devedesetih, raspadom Jugoslavije, izgubili su dobavljače i kupce i otvorili privatnu tvrtku za trgovinu, preko koje su se počeli baviti kupnjom i prodajom ugljena, a kako je tvrtka rasla, dobili su i zastupstva za prestižan švedski automobil Volvo, motore Ducati i Cagivu, otvorili su prve lokale i počeli se baviti ugostiteljstvom.
Drugi unosan posao kojim se Hrvoje Petrač bavio početkom devedesetih je - šverc jugoslavenskih dinara. Odnosno, kako bi to radije definirala Alica Petrač, "zamjena jugodinara za konvertibilnu valutu".
- Hrvoje je jedan od mnogih koji je radio taj posao. Ni u čemu nije bio povlašten. Taj je posao odobravala hrvatska država i nije bio nelegalan. To nije bio početak stjecanja našeg kapitala - govori.
Petrač je bio i suvlasnik tvrtke AGM zajedno s Blažom Petrovićem, ekskluzivni zastupnik kave Lavazza za Hrvatsku, vlasnik više kafića i restorana u središtu grada, poput Downtowna, a s obitelji je živio u kući koja je, navodno, procijenjena na 900 tisuća eura, a koja glasi na njegovu majku. Petrač je i vlasnik vinarije u Krapinskim Toplicama. Mnogi su ugledni zagrebački restorani do prije nekoliko godina na svojim vinskim listama imali njegova vina, baš kao što su i bolji kafići nudili tursko pivo Efes Pilsen, čiji je bio uvoznik. Petrač nije štedio ni na svojim automobilima pa su novinari tako zabilježili da je u svom voznom parku imao Ferrari 550 Maranello, nekoliko džipova te Mercedes Benz 600 SL.
Krijumčarenje cigareta
No, ako je vjerovati obavještajnim izvještajima, sve je to samo vrh sante leda jer su podzemne Petračeve aktivnosti navodno toliko razgranate da ih i špijuni moraju klasificirati prema kategorijama. Tako se u jednom dokumentu, koji je rezultat trogodišnjeg policijskog nadzora kodnog imena Operativna akcija Dekada, koja je vođena od 1999. do 2001., Petrača opisivalo kao "jednu od glavnih karika na vrhu piramide organiziranog kriminaliteta na području RH".
Ondje je navedeno da je Petrač uključen u međunarodni krijumčarski lanac cigaretama, u koji je "uključen velik broj osoba iz inozemstva, a i pojedine vlade određenih zemalja". Nadalje, navodi se da uspješno održava kontakte s ljudima iz bivše (HDZ-ove) i tadašnje (koalicijske) vlasti, među kojima je niz političara, pripadnika državne uprave, novinara, odvjetnika, poduzetnika, članova upravnih i nadzornih odbora. Spomenuto je i da trguje vojnom opremom, u kojoj mu pomaže prijateljstvo s generalom Zagorcem, i zbog čega su mu dostupni "relevantni podaci, saznanja i informacije" vezane uz procesuiranje njegovih djelatnosti.
Pod ljupkom točkom "ostalo", obavještajci su naveli da sumnjaju kako Petrač ima pod sobom ljude koji u njegovo ime lihvare, iznuđuju novac i naplaćuju protupravne naplate. Transkripti, koji su u medijima objavljeni kao rezultat tajnog praćenja telefonskih razgovora Hrvoja Petrača iz 1999. i 2000. godine, pokazali su da za navedene tvrdnje postoje čvrsta uporišta. U njima, među ostalim, Petrač svojem sinu Novici u veljači 2000. godine javlja kako su im tri kontejnera pala, iz čega se logično može zaključiti da se govori o švercu cigareta preko granice. Transkripti su, međutim, ostali otvoreno poglavlje u Petračevoj biografiji jer su nakon smjene vlasti 2000. godine ljudi iz zagrebačke kriminalističke policije, koji su bili nositelji kriminalističke obrade u slučaju tzv. zločinačke organizacije, u međuvremenu rasformirani. Odgovor na pitanje zašto bi Petrač, koji, ako je sve što mu se stavlja na teret istina, zarađuje basnoslovne iznose na kriminalnim djelatnostima, krenuo u otmicu sina generala Zagorca, ponudio je u svojem svjedočenju Siniša Ježovita. On tvrdi da se Petrač, naizgled dobrohotnim posuđivanjem novca za oslobađanje Zagorčeva sina, zapravo namjeravao domoći njegove tvrtke. Navodilo se i to da je general "Starog" prevario u nekim prijašnjim poslovima.
Na službenom putu
"Službeni" je Petračev put potrajao pune dvije i pol godine, a uključivao je niz zemalja. Prema obavještajnim podacima, putovao je po Izraelu, Turskoj i Grčkoj, a kada se brodom uputio prema Italiji, odakle se, kako je poslije rekao, namjeravao vratiti u Hrvatsku, s prijateljima Stjepanom Juričkom i Stjepanom Hucikom uhitili su ga grčki policajci temeljem međunarodne tjeralice zagrebačkog Županijskog suda. Petračevim uhićenjem u prvi je plan došla njegova supruga Alica, koja je preuzela ulogu pronalaženja odvjetnika i koordinirala akciju spašavanja Hrvoja Petrača iz zatvora u grčkoj Ionannini.
|
|
|
|
Godine Petračeva izbivanja iz Hrvatske, kaže, odrazile su se na njihovo imovinsko stanje. Petrači su, primjerice, izgubili licencu za Volvo, u zagrebačkim restoranima više se ne nude Petračeva vina, a čileansko je veleposlanstvo, navodno, otkazalo najam njihove vile u Jurjevskoj ulici.
- Posljedice smo, dakako, osjetili, i to u vidu sumnjičavosti poslovnih ljudi. Teže smo dobivali kredite, a kontrole USKOK-a i Porezne uprave bile su neprestane. No, razvojem poslovanja sam svejedno zadovoljna. Prodaja kave, primjerice, bilježi godišnji trend rasta od 20 do 25 posto - priča A. Petrač. O troškovima Petračeve obrane nije, pak, željela govoriti, a na pitanje ima li istine u tome da je njezin suprug pomagao u financiranju bijega generala Ante Gotovine, odgovara niječno.
- Financiranja nije bilo. Inspekcije su pregledale više puta naše poslovanje i nema traga koji bi na to upućivao - kaže.
Kada je policija napokon locirala i uhitila Petrača u Grčkoj, prije godinu dana, on je u svojim izjavama novinarima odmah dao do znanja da ga u bijegu nije napustila drskost i samouvjerenost. Reporterima koji su čekali da izađe iz sudnice putem grčkih policajaca poručio je da "ako su iz Hrvatske, znaju tko je unutra", a premijeru Sanaderu da je njegovim uhićenjem počinio svoje političko samoubojstvo. I da, nazvao ga je "Smranaderom," a to je uvreda koju premijer, koji toliko drži do svojeg ugleda, sigurno neće skoro zaboraviti.
Stoga je možda razumljiva šutnja kojom je Petrač ovog tjedna dočekan u Hrvatskoj. Ne samo da nije bilo političkih izjava, nego su zašutjeli i oni koji bi o Hrvoju Petraču imali što reći, samo kad ih ne bi bilo strah. Njegov bivši poslovni partner, sin pokojnog predsjednika Tuđmana, Dejan Košutić, kojeg smo pronašli u Zagrebu, javio nam se na telefon, ali čim je čuo koja je tema razgovora, zahvalio nam je na pozivu i - prekinuo razgovor. Pomoćnik ravnatelja policije Jakob Bukvić, koji je nakon privođenja Nikice Jelavića i tzv. dečki s Knežije 1999. godine, zacijelo očekivao da će daljnja policijska istraga rezultirati povezivanjem Petrača s tom skupinom, također nije želio s nama govoriti. Rekao je samo kako je očigledno da se kreće u ponovljeni postupak te da bi bilo kakav njegov komentar vezan uz taj predmet mogao kompromitirati sudski postupak.
Kako nam je objasio jedan umirovljeni policajac, koji je želio ostati anoniman, trenutačno nitko u Hrvatskoj nema razloga Petračevo ime spominjati u novinama: ako kažete nešto njemu u korist, zamjerit ćete se političkoj vrhuški, a ako ga pak napadnete, opet niste na sigurnom jer - tko zna što će donijeti ponovljeno suđenje.
- Sad ne postoji osoba koja će se staviti na jednu stranu. U ovom su trenutku oni na Petračevoj strani slabiji od države jer su se zamjerili premijeru, ali ništa nije gotovo - rekao je.
Među osobama koje bi o Petraču, po logici stvari, imale što reći bivši je glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski, koji ipak nije otišao prije no što je u govoru pred Saborom na proljeće 2002. prozvao koalicijsku vlast zbog potpadanja pod utjecaj kriminalnih organizacija.
Ortynski je radio na tome da načme Petračevu nedodirljivost, i to nije osobito tajio. U javnom istupu na televiziji, govoreći o problemima vezanima uz istragu o ubojstvu Vjeke Sliška, 2001. je kazao da je policiji odmah rekao da je "potrebno obraditi gospodina Petrača, izvršiti pretrage kod njega, pribaviti ispise telefona i vidjeti što se dešavalo". Petrač mu je odgovorio tužbom za klevetu u kojoj je od njega zatražio odštetu od gotovo 100 milijuna kuna.
- Što ja imam govoriti o Petraču - rekao nam je u kratkom razgovoru Ortynski. - Vidite kakav pravosudni sustav imate, vidite što se događa s postupcima. Ja sam na burzi rada, nemam nikakvu zaštitu i od bilo kakvih javnih istupa imam samo probleme, nikakve koristi. Da netko želi da se nešto riješi, imao bih zašto pričati - dodao je.
Petračeva umiješanost u ubojstvo Sliška nikad nije dokazana, ali nema nikakve sumnje da su njih dvojica bili u sukobu. U razdoblju prije nego što je Sliško ubijen novinari su izvještavali o njihovim okršajima na javnim mjestima. U incidentu iz siječnja 2000. u restoranu Hipodrome, bivšeg šefa SIS-a Žarka Peše, Sliško je navodno Petrača nazvao mafijašem, Bagarićevim prijateljem i osobom koja stoji iza naručenih atentata na njega.
U intervjuu koji je Sliško u ožujku 2001. dao Globusu, samo nekoliko sati prije no što će ga usred bijela dana nadomak Cvjetnog trga ustrijeliti James Cappiau, pokojni se "kralj poker automata" stalno iznova vraćao na svoj problematičan odnos s Petračem, kojeg je posprdno zvao "kvalificiranim montažerom centralnog grijanja." Novinaru je rekao da je nakon četvrtog neuspješnog atentata na sebe odlučio pozvati Petrača na sastanak, koji će, u godinama koje će slijediti, poprimiti status urbane legende jer su mjesto sastanka - Cvjetni trg ispred pizzerije Zadar - navodno snajperima s krovova osiguravali Sliškovi ljudi.
"Imao sam indicija da se spremaju izvjesni daljnji pokušaji atentata na mene", govorio je Sliško novinaru, predskazujući ono što će mu se dogoditi ni punih 24 sata poslije. "Nisam bio siguran stoji li iza toga Petrač, ali je s obzirom na svoj rejting mogao imati utjecaja u tom krugu ljudi. Međutim, odmah sam shvatio da kvalificirani montažer centralnog grijanja ne želi iskren razgovor. Konstantno sam ga lovio u neistinama i lažima pa sam brzo priveo razgovor kraju. Rekao sam Petraču: 'Znam da ti ne čučiš u žbunju i ne pucaš, ali prestani podržavati one koji to čine! Ostavi me na miru'," prepričao je Sliško sadržaj svojeg razgovora s Petračem.
Mama je sve istražila
Zanimljivo je što Sliškova udovica Danijela, koja se nakon ubojstva preudala za najboljeg prijatelja svojeg supruga, Dražena Golemovića, danas veoma pažljivo govori o Petraču.
- Iako ne poznajem dobro gospodina Hrvoja Petrača, moj je dojam da je njegova slika u medijima pogrešna jer su mi njegovo ponašanje te način komuniciranja i poslovanja ostavili drugačiji dojam. O sukobu između mog pokojnog supruga i njega ja doista ne znam ništa jer su to bile muške stvari, ali mi nikada nije rekao da mu gospodin Petrač prijeti ili radi o glavi - rekla je Danijela Golemović, dodajući kako o tome nerado priča.
Jedna od rijetkih osoba koje su ovih dana pristale, makar telefonski, razgovarati s novinarima Jutarnjeg lista Petračeva je majka Zlata, koja nam je, stilom koji jasno pokazuje od koga je Hrvoje naslijedi bahatost i agresivnost, rekla da je cijeli slučaj zbog kojeg je osuđen istražila sama.
Uvjerena je, dakako, da je nevin.
- Da je oteo dijete?! Da je to točno - rekla je Petrač, oštro naglašavajući svaku riječ. - Da je to točno, ja bih ga, kao njegova mater, sama likvidirala. Da je možda ubio čovjeka, to bih i mogla razumjeti. To se može dogoditi u bijesu i jadu. Ali oteti dijete?! Nema gore od toga. Vjerujte mi kad vam kažem da bih ga sama likvidirala da je to istina.
Da nam dokaže koliko su njezine istražne veze jake, opisuje svoju neformalnu mrežu utjecajnih poznanika sastavljenu, začudo, od muškaraca čije je supruge svojedobno porodio njezin suprug liječnik.
- Mojem je pokojnom suprugu jednom u bolnicu na porod došla bivša logorašica. U bolnici se sprijateljila s mojim suprugom jer je on prema njoj bio vrlo ljubazan. E, pa njezin je suprug danas general i jedan od šefova strane tajne službe, a takvih slučajeva ima koliko god hoćete - govori Z. Petrač. Kaže da uredno bilježi tko je od novinara dosad što napisao o njezinu sinu, i taj popis čuva.
- Sada još ne želim ništa govoriti o cijelom slučaju, a imala bih što reći. Čekam da sve ovo završi, a onda krećem u boj za istinu - kaže. Do daljnjeg s novinarima, kaže, više neće razgovarati.
Orlanda Obad;Hrvoje Appelt
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....