Zlatko Sudac će svaku zabranu poslušno izdržati

O svećeniku krčke biskupije Zlatku Sudcu pisalo se i opet se piše - sa sve manje točnih podataka. On sam očito nije željan senzacije. Premda je se - po svemu sudeći - ne može riješiti. Sad kao da nije sasvim poznato njegovo pravo stanje u odnosu na biskupiju kojoj pripada ni na biskupa koji mu je kao svećeniku nadležan. Ali prije zalaženja u te odnose, o kojima nam ne može biti sve poznato, treba šire pogledati tko je zapravo taj svećenik.

Zlatko Sudac je zaista neobični svećenik - i s tim treba računati. Zakonito je i valjano zaređen u Krčkoj biskupiji i više je godina uredno obavljao povjerene mu zadatke - u župama i zatim u duhovnim obnovama. Govorio je jednostavno, sržno i privlačno i mnoge okupljao.

Bio je redovito poslušan svome biskupu, što je u Crkvi - kao, uostalom, u svakom poduzeću odnosno organiziranoj zajednici - normalno.

Onda se počelo događati nešto neobično, što je i u zajednici Crkve prava rijetkost. Sudcu su se po tijelu same od sebe otvorile rane slične ranama raspetoga Isusa. Takve se rane zovu stigme. On je, dakle, postao stigmatiziran.

Rane su se pojavile na rukama - na zapešću gdje je Krist bio na križu prikovan. Zatim je došao kod stigmatičara rijedak krvavi znak križa na čelu - koliko se zna i po tijelu poput Isusovih rana. To je pojava koja je objektivna, otvoreno vidljiva i podložna promatranju. Sudac je od toga ostao - koliko smo mogli primijetiti - dijelom zbunjen, a dijelom potaknut.

Proživljavanje muke

On to, razumije se, pripisuje Bogu kao posebni dar. Ali zna se da crkvena vlast takve pojave ne smatra čudom - makar ih ne znala protumačiti.

Svakako su znak da ta osoba duboko proživljava Isusovu muku, pa se to i na njezinu tijelu u takvim ranama izrazuje. Te su rane određeno prepoznatljive jer se same pojavljuju, ne zacijeljuju niti se mogu zatrovati. Sudac je bio u Rimu, u poznatoj bolnici u kojoj se liječio i Ivan Pavao Drugi i gdje je djelovala Hrvatica specijalistkinja, žena pokojnog pjesnika Gotovca. Sve je provjereno i utvrđeno na najvišoj znanstvenoj razini.

Stigmatizirani obično u neke dane u tjednu, redovito u doba Isusove muke, ima jače krvarenje i odgovarajuće bolove. Zacijelo je tu i glavni povod što su se vjernici počeli oko njega okupljati i slušati njegove propovijedi.

Jednostavni govor

Uvijek je govorio evanđeoski i ljudski jednostavno, a slušatelji to doživljavaju kao neodoljivo privlačno. U teološkom pogledu govor mu je jednostavan, poziva na obraćenje i pokoru. Kad čujemo one koji su ga slušali i na koje je tako djelovao, dojam je, rekao bih, jači nego kad mi svećenici izravno njega slušamo.

Opet treba istaknuti da znakovi Isusovih rana po tijelu nisu u Crkvi prihvaćeni kao čudo. Kad sam ga u jednom od prvih susreta izravno pitao je li to teogeno ili psihogeno - je li izravno od Boga ili od stanja njegova duha - slegnuo je ramenima.

Istodobno su se sve više pokazivale njegove umjetničke - slikarske i kiparske sposobnosti. Ima vrlo zanimljivih slika koje je slikao krvlju koja bi mu izbila tom prilikom na vrhovima prstiju. Svjedoci su bili vrlo pozorni i kritički - sumnje nema.

Nema - očito - ni tumačenja - što ne dovodi u pitanje činjenice: slike koje su ostale i koje se mogu dalje proučavati.

S tim je na svoj način u vezi i njegov najnoviji pothvat da načini veliko raspelo koje bi se postavilo ispod mora, na mjestu dragom podvodnim ribolovcima i roniocima. To može nekome biti čudno, ali zapravo je sasvim u granicama uobičajenih neobičnosti.

Zašto onda o Zlatku Sudcu posebno sada pišemo? Čuje se i piše da je u nekom nesporazumu s crkvenim vlastima, odnosno da mu biskup ograničava neka nastupanja po crkvama.

Priznajem da do određenog službenog odgovora nisam došao, ali je očito da Sudac sada ne drži uobičajene skupove. Nije lako do njega ni telefonski doći.

Čuje se da su se hrvatski biskupi dogovorili i da je to njegov krčki biskup prihvatio - da Sudac ne propovijeda izvan svoje biskupije. Razlozi se ne iznose - ali Sudac će kao vjernik to podnijeti.

Poslušnost Bozaniću

Zapravo nije u redu što se osobito u naslovima ističe uloga nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića. On nije Zlatku Sudcu nikako nadležan. Mogao je o tome na sjednici Biskupske konferencije - kojoj odavno nije predsjednik - iznijeti svoje mišljenje, jer je nekad kao krčki biskup Sudca izravno poznavao, ali sam o tome nije mogao ništa odlučiti ni drugima odluku nametnuti.

Je li i ovo prilika upozoriti kolege novinare da od Bozanića ne prave lidera hrvatskoga katolištva - kad je on ipak samo zagrebački nadbiskup.

Svojedobno mi je Sudac ponavljao da će kao katolički svećenik uvijek biti poslušan svome biskupu. Kad bi drugačije postupio, pridružio bi se neposlušnima koji se uglavnom zaboravljaju.

Osobno sam uvjeren da će on u poslušnosti izdržati i da će mu to biti veća zasluga od stigmi koje su ga zatekle bez njegove zasluge.

Ipak se treba sjetiti izreke “Nemo ante mortem beatus” - nitko nije prije smrti ni blažen ni svet. Iznenađenja su uvijek moguća - ne da se sablaznimo ni čudimo, nego da o svakom i o svemu trijezno mislimo. Treba li se čuditi ili se barem smijeno pitati zašto su Sudca stigla ta ograničenja u kretanju i nastupanju. Čuje se da su biskupi to zaključili - o čemu priopćenja nismo vidjeli. Ali čemu se čuditi da se i neki biskupi čudno ponašaju kad je o navodnom ili stvarnom čudu riječ?

To je - vrijedi istaknuti - ipak unutarcrkveno pitanje. Nije li čudno ako navodnog čudotvorca brane neki koji ni u čudo ni u Boga ne vjeruju?

Može činiti što hoće

Sudac je, naime, kao čovjek sasvim slobodan. Može ići kamo hoće i poduzimati što želi. Crkvena vlast ga ni na što ne prisiljava niti će ga prisiljavati. Za senzacionalne istupe našao bi - ne daj Bože! - i izvore prihoda.

Ništa mu se ne bi dogodilo, kao ni jednom svećeniku koji ne želi više slušati biskupa. Ali - zaista sam uvjeren - to se Zlatku Sudcu neće dogoditi. Ako sad vjerojatno i prolazi kroz krize - time je sve sličniji Isusu u njegovoj smrtnoj borbi.

Ostaje pitanje zašto taj slučaj toliko uzbuđuje javnost. Da li zbog čudesnih Isusovih rana na Zlatkovu tijelu? O tome se jedva nešto govori i piše, ali to je u temelju cijele njegove osobnosti. Novinarima je, po svemu sudeći, važniji navodni spor i sukob u Crkvi nego stvarni, nimalo jasni slučaj Zlatka Sudca kao čovjeka, svećenika, stigmatiziranog karizmatika i samoukog, ali vrlo sposobnog umjetnika.

Hoće li jednom biti moguće mirno i bez uznemirenja pisati što taj čovjek radi - ili ne radi - više nego istraživati što njegov biskup zajedno s drugim biskupima o njemu misli? Jer - zaista - nije ugrožena ni biskupova vlast ni Sudčeva osobna sloboda.