ZAGREB - Umro je hrvatski pisac
Zlatko Tomičić (r. 1930.), antologijski pjesnik i pokretač Hrvatskog književnog lista (HKL) koji je uređivao 1968.-1969. Iz aktualne perspektive njegova Zajednica samostalnih pisaca TIN, koja je kao izdavač potpisivala HKL, bila je pionirska kako u “tehničkom”, tako i u ideacijskom pogledu.
Sa skupinom tada mlađih intelektualaca, među kojima je bio i Bruno Bušić, Tomičić je posve prevrnuo politički i ideološki mir kojim je Komunistička partija popratila 1968.
Svojim plavim logom i presavinutim stranicama HKL je na kiosku bio pravi dinamit, posve neobično izdanje kako izgledom, tako i sadržajem. Pisao je o stvarima i osobama iz hrvatske povijesti koje tada nije spominjao nitko drugi. Dapače, bilo je poželjno da se o njima šuti, kako o Zrinjskima, tako o Jelačiću i njegovu spomeniku. Taj je list posebice otvarao pitanje hrvatskog jezika idući sasvim nasuprot vladajućih unitarističkih parola o hrvatskom i srpskom jeziku.
HKL je na posredan način bio svojevrsni glasnik zbivanja 1971. poznatih pod imenom Hrvatskog proljeća, iako se dominantno bavio kulturno-povijesnim i jezičnim temama. Za jednu generaciju gimnazijalaca i studenata taj je novinski dvotjednik otvorio prostor nacionalnog osjećaja.
Svoju Zajednicu TIN Tomičić je utemeljio s Berislavom Nikpaljem i Mehmedom Mašićem u svibnju 1965. Njega i HKL kao najslavniji uradak te Zajednice podupirali su Većeslav Holjevac i dr. Franjo Tuđman. “Holjevac je kao stari konspirativac izbjegavao izravne susrete, pa smo komunicirali preko gospođe Spalatin iz Matice hrvatske te održavali tajne sastanke u nekim motelima i sličnim mjestima”, izjavio je Tomičić u jednom intervjuu. Istom prilikom izrazio je svoju razočaranost pozicioniranjem toga lista u novijoj hrvatskoj povijesti: “Nas se sustavno prešućuje i marginalizira”.
Utoliko ovaj njegov uredničko-novinski rad doista ostaje na duši povjesničarima. S druge strane, kao pjesnik Tomičić je “riješen slučaj” pa je doživio antologijski status i priznanja još odavno. Prvim pjesmama javio se u tijeku Drugog svjetskog rata u listovima za mladež, a ozbiljno je zakoračio u književnost 1947. u “Srednjoškolcu” koji je uređivao D . Brozović. Uz njega javili su se Pavletić, Mihalić i M. Mađer.
Odlazeći na onu stranu, za svojim vršnjacima, Tomičić je doživio djelomičnu satisfakciju kao pisac, ali ne i kao urednik odnosno novinar. Zabrane HKL-a i Tomičiću dosuđena tamnica zbog delikta mišljenja još uvijek ostaju između književnosti, politike i društva. U nekoj budućoj kulturnoj povijesti to će se zacijelo promijeniti.
Željko Ivanjek
Sa skupinom tada mlađih intelektualaca, među kojima je bio i Bruno Bušić, Tomičić je posve prevrnuo politički i ideološki mir kojim je Komunistička partija popratila 1968.
Svojim plavim logom i presavinutim stranicama HKL je na kiosku bio pravi dinamit, posve neobično izdanje kako izgledom, tako i sadržajem. Pisao je o stvarima i osobama iz hrvatske povijesti koje tada nije spominjao nitko drugi. Dapače, bilo je poželjno da se o njima šuti, kako o Zrinjskima, tako o Jelačiću i njegovu spomeniku. Taj je list posebice otvarao pitanje hrvatskog jezika idući sasvim nasuprot vladajućih unitarističkih parola o hrvatskom i srpskom jeziku.
HKL je na posredan način bio svojevrsni glasnik zbivanja 1971. poznatih pod imenom Hrvatskog proljeća, iako se dominantno bavio kulturno-povijesnim i jezičnim temama. Za jednu generaciju gimnazijalaca i studenata taj je novinski dvotjednik otvorio prostor nacionalnog osjećaja.
Svoju Zajednicu TIN Tomičić je utemeljio s Berislavom Nikpaljem i Mehmedom Mašićem u svibnju 1965. Njega i HKL kao najslavniji uradak te Zajednice podupirali su Većeslav Holjevac i dr. Franjo Tuđman. “Holjevac je kao stari konspirativac izbjegavao izravne susrete, pa smo komunicirali preko gospođe Spalatin iz Matice hrvatske te održavali tajne sastanke u nekim motelima i sličnim mjestima”, izjavio je Tomičić u jednom intervjuu. Istom prilikom izrazio je svoju razočaranost pozicioniranjem toga lista u novijoj hrvatskoj povijesti: “Nas se sustavno prešućuje i marginalizira”.
Utoliko ovaj njegov uredničko-novinski rad doista ostaje na duši povjesničarima. S druge strane, kao pjesnik Tomičić je “riješen slučaj” pa je doživio antologijski status i priznanja još odavno. Prvim pjesmama javio se u tijeku Drugog svjetskog rata u listovima za mladež, a ozbiljno je zakoračio u književnost 1947. u “Srednjoškolcu” koji je uređivao D . Brozović. Uz njega javili su se Pavletić, Mihalić i M. Mađer.
Odlazeći na onu stranu, za svojim vršnjacima, Tomičić je doživio djelomičnu satisfakciju kao pisac, ali ne i kao urednik odnosno novinar. Zabrane HKL-a i Tomičiću dosuđena tamnica zbog delikta mišljenja još uvijek ostaju između književnosti, politike i društva. U nekoj budućoj kulturnoj povijesti to će se zacijelo promijeniti.
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....