Znak neplodne smokve

Isus se zacijelo nije osvetio smokvi što nije imala ploda kad tome nije bilo vrijeme. Niti bi evanđelist baš tu zgodu zabilježio da dokaže Isusovu vlast nad prirodom. Tu je neplodna smokva postala znak zločestoga naroda i vlasti koja nije prihvatila Božju riječ ni urodila dobrim plodom.

Ako za smokvu ima isprike - za vlast u narodu isprike nema (Mk 11, 11-25). U hramu je Isus zatekao trgovce koji su predavali narodu što je trebalo za žrtve. Isus je primijetio da to nije samo usluga vjernicima, nego također prilika za unosno trgovanje, iskorištavanje vjerničkih osjećaja za bolju zaradu - i prigoda za prijevare. Isus to ne podnosi. Postupio je oštro, nasilno. “Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načiniste pećinu razbojničku!”

Bio je to još jedan Isusov javni udar na ondašnji poredak - posebno na vjerske poglavare. Puštali su da ljudi zlorabe osjećaje i potrebe vjernika. Duhovna zajednica postala je unosni posao, donosila profite koji nisu bili u korist vjerovanja. Posebno je važno Isusovo upozorenje da je Dom molitve namijenjen za sve narode, a oni koji se zovu izabranima kao da su vjeru sebi prisvojili. Odgovorni takve napadaje ne opraštaju.

U takvu raspoloženju primjer sa smokvom imao je smisla. Isus uvjerava svoje sljedbenike da će im Bog uvijek biti na pomoći - i kad bude očito da nemaju izgleda. Važno je vjerovati, iz vjere djelovati. I - posebno je važno da onaj koji očekuje Božju pomoć ne bude lažac.

Ne smije nikome zlo željeti, nikoga osuđivati, svakome opraštati. To je osnovni stav koji čovjeka čini sličnim Bogu. Tko ne oprašta uvrede, ne može računati na Božju pomoć, osobito na izvanredne Božje zahvate. Razumije se da ni najsavršeniji neće izbjeći mnoge nevolje - kao što ni Isus nije izbjegao smrt. Tko je spreman opraštati, spreman je i žrtvovati se.