Znate li koji je najbolji način da upoznate samoću?

HDZ će još dugo pobjeđivati - napisao je prekjučer Tomislav Karamarko na fejsu, i u to nema nikakve sumnje. HDZ naša je najveća politička organizacija, na svim izborima, za sve razine vlasti, od kotarskih vijeća do Sabora, bezbrojni su još trijumfi pred njom, ali ne razumijem zašto se Tomislav Karamarko veseli.

Jer on u tome više, sva je prilika, neće sudjelovati.

On je svoj pobjednički šampanjac popio i teško da će mu ponovno natočiti. Ako je vjerovati glasinama, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici sve je otvoreniji sukob predsjednika Karamarka s drugim čovjekom, glavnim tajnikom Milijanom Brkićem, i svima je potpuno jasno kako će to završiti. Nitko se ne bi okladio na predsjednika. Stanje u stranci moglo bi se opisati preradom jedne stare crnohumorne šale.

Pozvao Brkić Karamarka da pođu kratko prošetati u gluho doba noći preko groblja, a Karamarko se složio. Međutim nešto kasnije, hodajući pustom stazom i slušajući žalobno glasanje ćuka negdje iz crnih čempresa, nešto ga zazeblo oko srca te se požalio dugogodišnjem odanom suradniku:

“Milijane, prijatelju”, šapnuo je Karamarko, “ja ti se ovoga malo bojim”.

“A šta misliš kako je tek meni, Tomo dragi”, odgovorio mu je Brkić prestravljeno. “Ja ću se morat sam vraćat.”

Karamarko je, kažu politički analitičari, uskoro bivši, a njegove stranačke kolege u ovim su prilikama, kao što znamo, izrazito nesentimentalna čeljad.

U HDZ-u je već gotovo došla tradicija da za šefa na odlasku nema uredske zabave sa zdravicom, pjesmom, cvijećem i kićenom zahvalom na poleđini zlatnog sata. Nijedan se tu nije povukao dostojanstveno, ponosnog srca, kao zaslužni stranački veteran. HDZ-ov šef na odlasku može se smatrati sretnikom ako ga ne isprate s nogom u stražnjicu.

Dosad je u tome smislu najbolje prošao prvi predsjednik i osnivač, a on je umro.

Nekadašnji zadarski gradonačelnik i ministar prometa Božidar Kalmeta mogao bi vam najbolje opisati kako to ide. Mnogo je dobrih ljudi taj gledao kako se uspinju i padaju u HDZ-u, još otprije petnaestak godina kad je na unutarstranačkim izborima bio čvrsta uzdanica Ivića Pašalića protiv Ive Sanadera.

“Božidare, ti si stijena na kojoj ću sagraditi svoju stranku”, rekao mu je Pašalić tada, a Kalmeta je sav protrnuo kako je to bilo uzvišeno i svečano i divno. No, koji mjesec kasnije, Pašalić je zgranuto gledao kako mu Kalmeta sramežljivo maše izvirujući iza Sanaderovog ramena.

“Božidare, ti si...” počeo je tih dana Sanader jednom.

“Ivo, ne moraš mi ništa dalje reći”, zaustavio ga je Kalmeta odlučno, na što su se dvojica muškaraca potreseno zagrlili. Zapečatili su svoj sveti savez sve do kraja svijeta, kad će se anđeo Gospodnji s trubljom uspraviti na nebesima i mrtvi ustati iz grobova, ali on im je trajao samo koju godinu, dok Jadranka Kosor nije zamijenila Sanadera.

“Jadranka, ja sam stijena na kojoj ćeš sagraditi svoju stranku”, obećao je Kalmeta naustrašivo, a Kosor se ganuto rasplakala. No, za samo godinu, godinu i po, kad su se iznad nje nagomilali crni, teški oblaci, i kad je pokušala nazvati vjernog Božidara, ravnodušni joj je ženski glas opetovano poručivao: “Pretplatnik je privremeno zauzet, molimo nazovite kasnije”.

Odustala je od telefoniranja istom kad je jednom u restoranu slučajno opazila Kalmetu da uslužno reže Karamarkov odrezak na male komadiće.

I evo nas napokon u današnjem vremenu, kada je Karamarko na izlasku s političke scene, a jedan politički tjednik nabraja Brkićevu odanu jedinicu za njegovo rušenje: Ivana Šukera, Josipu Rimac, Andriju Mikulića, Franju Lucića, Anđelka Strička, Tomislava Tolušića, Ivanu Maletić, Gorana Pauka i... zar ste uopće sumnjali, Božidara Kalmetu.

“Milijane, ja sam stijena...” zavjetovao je ovaj i po peti put.

Ako je Kalmeta zaista tu, stvar je gotova. Kalmetin instinkt za preživljavanje još nijednom nije pogriješio. Karamarko će uskoro biti nezavisni zastupnik i samcat objedovati žilavi bečki i uvele pržene krumpiriće na kraju praznog stola u saborskom restoranu.

Nitko mu od straha neće prilaziti s tacnom u rukama da upita je li slobodno. Uvijek će biti mnogo mjesta oko njega. Mnoštvo će se razmicati pred njim kao Crveno more pred Mojsijem.

Ako se sjetite, jednoga od ovih dana mogli biste nazvati lokalnu radiostanicu da Tomislava Karamarka pozdravite starom pjesmom Arsena Dedića:

A tko stoji iza mene,

I tko će takvom pomoći?

Kad se okrenem nikog

Osim duge sjene

Na cesti poslije ponoći.

Ako bi u jednoj rečenici valjalo opisati ovaj fenomen, rečenica bi mogla glasiti: “Upoznajte samoću, upišite se u HDZ”. Iskustvo bivših predsjednika najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka potpuno je jedinstveno. Želite li zbog nekog nastranog razloga iskusiti gorko razočaranje u ljudski rod, nema za to boljeg mjesta od HDZ-a. Kad hadezeovci nekoga odbace, učine to tako temeljito da se nevoljniku više ni žena ni ljubavnica ne javljaju. Rođena djeca ga se odreknu. Čak i pas ga ostavi.

“Džeri! Džeri, prijatelju, dođi”, zove umiljato smijenjeni predsjednik Hrvatske demokratske zajednice svoga malog maltezera, a Džeri, kurva, dolje na tepihu mirno liže sebi jaja i pravi se da ga ne čuje.

Rijetko tko ima toliko slobodnog vremena kao bivši predsjednici HDZ-a, i na ribolov, i na košarku, i na reiki, i na origami, i na tečaj lončarstva, na sve hobije stignu. Kad pročitaju sve novine i portale, i riješe sve križaljke, i sudoku, i osmosmjerke i anagrame, nazovu jedinog čovjeka koji im se još javlja na telefon, a ovaj im s druge strane odbrusi:

“Jesi ti normalan, idiote? Ja ti nisam prijatelj, nego odvjetnik. A osim toga je šest ujutro.”

Rijetko što, naposljetku, neugodnije svjedoči o moralnim vrlinama našeg naroda kao odnos hadezeovaca prema dojučerašnjim šefovima. Mora vas zabrinuti kako se sve to brzo u nas događa, kakva je divlja, bezglava trka između obožavanja i mržnje. Uobičajeno je misliti da hadezeovci ne vole Srbe, ili muslimane, ili pedere, da im, generalno, nisu dragi oni što su drugačiji od njih, ali prava je istina da ni oni svoje, ni sebi slične zapravo ne podnose. Hrvati ni inače ne drže do prijateljstva.