Vijest da je Olli Rehn obećao Srbiji da bi već 2008. godine mogla postati kandidat za članstvo u Europskoj Uniji prošla je u Beogradu gotovo nezapaženo. Dok se 70 posto građana u istraživanjima izjašnjava za EU, u stvarnosti na to malo tko računa. - Ljudi su već oguglali - rekao je Miloš Vasić, novinar nezavisnog tjednika Vreme. To je samo još jedno obećanje u koje više nitko ne vjeruje.
Prije toga, naime, treba ispuniti previše uvjeta, a Srbija nema ni onaj prvi: vladu koja funkcionira. Izbori su održani 21. siječnja, a pregovori o koalicijama tek su počeli. Nitko nije siguran hoće li koalicija biti složena do roka koji je 15. svibnja, nakon čega se moraju raspisati novi izbori. - Taj problem histerizira političku javnost, zato je Rehnova izjava ostala neprimijećena - objasnila je Vida Ognjenović, poznata književnica, dramatičarka i jedna od potpredsjednica Demokratske stranke srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića.
Uvjerena je da je i u Srbiji Europska Unija pitanje svih pitanja te da bi danas, da se kojim slučajem raspiše referendum o ulasku Srbije u EU, on prošao s velikom većinom glasova. No, Srbija je još daleko od toga da bi joj Europska Unija postala bitno pitanje.
- Dok nema vlade, sve je privremeno, ljudi se osjećaju loše od tog čekanja, a Kosovo kuca na vrata - upozorila je Vida Ognjenović.
Četiri godine nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića Srbija još nije sigurna je li njezina budućnost u Europi ili nije. Ubojstvom Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. na najdramatičniji je način prekinut ubrzani reformski put Srbije nakon rušenja režima Slobodana Miloševića 5. listopada 2000. godine. Reforme su ipak nastavljene, posebno one gospodarske, ali bez vidljivih osmišljenih napora.
- To su reforme bez reformatora - smatra bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula. Prema njegovu mišljenju, Đinđić je bio personifikacija Srbije koja se odlučila mijenjati. Njegovo mjesto još nitko nije zauzeo. - Đinđićevo ubojstvo ukočilo je Srbiju. Dolaskom Vojislava Koštunice na čelo izvršne vlasti revidirano je dosta toga što je Đinđić počeo - ocijenio je Picula, slično opozicijskim političarima i novinarima u Srbiji.
A Đinđićeva Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije dosadašnjeg premijera Koštunice, s temeljito posvađanim vodstvima, trebale bi biti glavni partneri u budućoj koalicijskoj vladi. - Srbiji je u to vrijeme očajnički trebao premijer kao što je Đinđić. Hrvatska je mogla sporije krenuti u promjene, a Srbija jednostavno nije imala vremena. Miloševićevo naslijeđe bilo je mnogo gore i teže - istaknuo je Picula.
Nakon sankcija, goleme inflacije i potpune kriminalizacije države, Milošević je novoj vlasti ostavio ruševine. - Zoran Đinđić morao je brinuti i o tome hoćemo li imati struje. Mnogo se toga moralo zakrpati da bi država uopće mogla funkcionirati - istaknula je Vesna Pešić, bivša predsjednica Građanskog saveza Srbije, koja je s Đinđićem rušila Miloševića.
Prisjećajući se vremena Đinđićeva dolaska na vlast, tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova rekao je kako je u Zagrebu bez euforije dočekana vijest 5. listopada 2000. kad je Milošević uhićen.
- No, kad su Đinđić i Čeda Jovanović nakon nekoliko mjeseci izručili Miloševića Haagu, to je dalo zamah našim odnosima i pokazalo ozbiljnost Đinđićevih političkih namjera - napomenuo je Picula. I to je vjerojatno zapečatilo njegovu sudbinu.
- Đinđić je počeo tranzicijske reforme, privatizaciju i donošenje zakona kojima se konačno počeo mijenjati društveni sustav, što su druge bivše socijalističke države počele desetak godina prije. I nakon njega nastavljene su ekonomske reforme, i pod vladom Vojislava Koštunice na sve strane se gradi i popravlja, a plaće rastu. Znači, nije razlika u reformama - objasnila je Vesna Pešić.
Ključna je razlika u viziji, odnosno u sustavu vrijednosti, kako to naziva nekadašnji prvi Đinđićev suradnik Čeda Jovanović. - Zoran Đinđić je s velikom energijom i entuzijazmom definirao Srbiju kao modernu europsku državu. Njegovom smrću izgubili smo taj identitet i ponovno pali na tradicionalizam, nacionalizam i srpstvo Koštunice. Đinđić ne samo što je vidio i želio modernu Srbiju, nego je i sam bio moderan čovjek. Ovo nisu moderni ljudi, oni žive u prošlosti, sa starim 'zavjetnim' mislima o teritorijalnom širenju srednjovjekovne države - ustvrdila je Vesna Pešić. Riječ je o idejama poput one "Karlobag će biti naš kad se Rusija ponovno digne na noge".
Poput Picule, i ona tvrdi da se Koštunica uopće nije bavio reformama jer ga one zapravo ne zanimaju. Sve što je Đinđić htio, Koštuničin DSS je saplitao. Reforme se događaju, ali mimo njega. - Tako je i socijalizam uzimao tehnička dostignuća Zapada, i nije mu smetalo da koristi mašinu za rublje, ali ne i vrijednosti Zapada. Ovdje je prisutna ideja da Europa nama ne misli dobro, da bi zapadni kapitalizam uništio srpstvo - napomenula je Vesna Pešić te istaknula da su Đinđića takvi i ubili kad su vidjeli da hoće Srbiju brzo uvesti u EU: izručio je Miloševića, obračunat će se brzo i s tom zavjetnom idejom. I tu se Srbija podijelila.
- Da može, Koštunica bi napravio pravoslavnu državu - ustvrdila je Aija Kuge, dugogodišnja beogradska dopisnica ruske redakcije Radija Slobodne Europe. - Bitnija mu je ta prošlost i povijest, nego bilo kakva budućnost. On stalno ponavlja da želi vidjeti Srbiju u EU, ali ja u to ne vjerujem jer sve što radi, suprotno je od toga - izjavila je novinarka te podsjetila da premijer Srbije nikad nije javno pozvao na uhićenje generala Ratka Mladića, nego je samo govorio o njegovoj dobrovoljnoj predaji. Od toga, naravno, nema ništa.
Zato svi u Beogradu sliježu ramenima na pitanje kakve se reforme mogu očekivati od vjerojatne nove vlade DS-a i DSS-a. - Malo što se može očekivati. Međusobno se više mrze, nego što vole vlast - rekao je Miloš Vasić.
Potpredsjednica DS-a, Vida Ognjenović, smatra poput onih u Bruxellesu da između DS-a i DSS-a ipak nema krucijalne razlike. - Ne zanima me ideološka uravnilovka, stalno slaganje u svemu. Sve razlike u društvu koje ne vode ratu, nisu uzaludne - napomenula je Vida Ognjenović, poručivši da se demokracija ne postiže jednim klikom na miša, nego dugotrajnim složenim nastojanjima.
Dok pregovori dviju stranaka tek počinju, na suđenju Miloradu Ulemeku Legiji i pripadnicima Crvenih beretki za ubojstvo Zorana Đinđića, koje se nakon više od tri godine polako i mučno privodi kraju, za političkog pokrovitelja ubojstva optužen je sam Koštunica. Odvjetnik Đinđićeve obitelji, Srđa Popović, zatražio je proširenje istrage i saslušanje samoga premijera Koštunice kako bi se objasnili i politički motivi ubojstva koje je promijenilo povijest Srbije.
- Srđa Popović je dosad najizravnije povezao Legiju i izvršitelje ubojstva s Koštunicom. Posložio je poznate i manje poznate činjenice te ih stavio u kontekst, no, začudo, reakcija gotovo i nema - naglasio je novinar Miloš Vasić, autor knjige "Atentat na Zorana".
Vasić ističe da Đinđić sigurno nije ubijen zbog svojih veza s kriminalom, kako se to zlurado tumači, nego zato što je bio donio odluku da se obračuna s kriminalcima i podivljalim frakcijama tajnih službi i antihaaškim lobijem.
- Ubojstvo je rezultat panike jer je za dan ili dva poslije bilo planirano masovno uhićenje u sklopu akcije 'Svjedok'. Zato su ih tako brzo i pohvatali u akciji 'Sablja' jer se ona pripremala sedam ili osam mjeseci, uz veliku pomoć britanskih, njemačkih, američkih i francuskih tajnih službi - ustvrdio je Vasić.
Bruxelles inzistira na što skorijem formiranju vlade Đinđićeva DS-a i Koštuničina DSS-a, u strahu da konačno rješenje statusa Kosova ne dovede na vlast radikale Vojislava Šešelja. - EU se boji velikog potresa oko Kosova, da ne dođe do koalicije Koštunice i radikala, pa žele što prije vidjeti vladu DS-a i DSS-a. A pitanje Kosova objektivno vodi radikalizaciji - objasnila je Vesna Pešić.
Sadašnju situaciju u Srbiji usporedila je s onim što je Hrvatska već prošla. - Za Hrvatsku je prijelomna točka bila kad je raskrstila s Bosnom i Hercegovinom. Kad uspiješ izaći iz tog mentaliteta da bi dijelio Bosnu i priključivao tuđe teritorije, tada možeš početi uređivati zemlju iznutra. No, ako i dalje živiš u nacionalnim mitovima, onda su sva ostala pitanja drugorazredna - rekla je Vesna Pešić.
Kosovo je za Srbiju objektivno veliki nacionalni problem. - Odcjepljenje Kosova jest nepravda, ali bez toga se ništa ne može riješiti. Tek kad otpadnu te 'sudbinske' nacionalne priče, onda više nema ni sudbinske politike kakvu je, na primjer, vodio Tuđman, i tada se na sceni može pojaviti jedan Sanader. No, Srbiji je ostalo još Kosovo. Čekamo da to prođe, pa tko živ, tko mrtav - zaključila je Vesna Pešić.
Čeda Jovanović, nekadašnji prvi suradnik Zorana Đinđića, i nakon odlaska iz Demokratske stranke svoj politički nastup formira oko lika i djela ubijenog premijera Srbije. Na čelu koalicije LDP-a, GSS-a Nataše Mičić, SDU-a Željka Koraća i LSV-a Nenada Čanka, na izborima u siječnju osvojio je 15 mandata u Skupštini Srbije.
• Kako bi Srbija danas izgledala da Đinđić nije ubijen?
- Da je Zoran živ, sigurno je da bi Srbija u 2007. bila lišena svih onih dilema pred kojima danas posrće, prije svega zato što je današnji sistem vrijednosti posljedica Koštuničina inzistiranja na diskontinuitetu s onim što je radio Đinđić i faktičkom kontinuitetu sa Slobodanom Miloševićem. Ubijen je u trenutku kad je njegov politički projekt bio na korak od cilja.
Samo je taj cilj, da je ostvaren, mogao demantirati sve napade kojima je bio izložen zbog svoje politike modernizacije društva i stvaranja drugačijeg sistema vrijednosti. Srbija bi danas bila mnogo drugačija i zbog toga što smo bili uvjereni da je naš prioritet upravo promjena deformiranog karaktera društva.
Zbog toga su nam mnogi prigovarali da smo nestrpljivi i prebrzi, ali prema mojem mišljenju, nije bilo izbora. Ako smo željeli promijeniti Srbiju, onda smo morali promijeniti politički karakter, kulturni identitet, socijalnu strukturu, dati odgovor na njezine strahove i pronaći motive koji će pokrenuti rezervoare pozitivne energije.
• Je li Đinđić ubijen zbog prebrzih reformi?
- Ne. Ubijen je u trenutku kad je bio na korak od cilja. Ubijen je da bi Koštunica danas bio premijer, a suština njegova ubojstva prepoznatljiva je i u načinu na koji je ubijen, na stepenicama svoje vlade hicem koji je ispalio državni činovnik. Na taj je način potvrđen stav te paralelne strukture moći, koja i danas postoji: političari se mogu mijenjati, ali se ne može mijenjati sistem vrijednosti na kojem ta politika počiva. Zbog toga je Srbija tako lako podnijela gubitak Miloševića: može se sve promijeniti, ali se ne može promijeniti sistem vrijednosti. Tako smo umjesto starog Miloševića dobili novog u Koštunici, umjesto jednih neprijatelja dobili smo druge i svaki je novi sukob dobar kao paravan za očuvanje sustava vrijednosti, koji je ostao nepromijenjen od početka 20. stoljeća.
Zoran nije ubijen zbog toga što je bio prebrz - sve je išlo puno sporije nego što je on htio - nego je ubijen zato što je došao na korak od cilja, od rezultata od kojih bi društvo imalo opipljive koristi. Da smo imali snage i energije ostvariti cilj još 2001., siguran sam da ne bi bio ubijen, ali sve su usporili otpori s kojima smo se suočavali zbog toga što je Koštunica počeo postavljati prepreke umjesto Miloševića kojeg smo savladali. Do te mjere da je 2003. sazrelo uvjerenje da će se likvidacijom Zorana Đinđića zaustaviti proces reformi modernizacije i suštinske transformacije našeg društva.
• U kojem smislu smatrate Koštunicu odgovornim za ubojstvo Đinđića?
- Njegova je smrt posljedica dvogodišnjeg opsesivnog Koštuničina nastojanja da ga ukloni ne birajući sredstva. Ubojice je usmjerio Koštuničin sistem vrijednosti i njegova država koja se raspadala u tom trenutku. SRJ postaje SCG, Koštunica odlazi s mjesta predsjednika države u trenutku kad je on posljednje utočište snagama koje su se pred nama povlačile od rušenja Miloševića 5. listopada. Ratni generali, ratni biznismeni, popovi, akademici, radikali, socijalisti, svi su našli utočište u njegovoj politici. Obračun koji je on počeo s nama završila je Legija drugim sredstvima. Budući da nas nije mogao pobijediti u parlamentu, na izborima, posegnuo je za zločinom.
Ubojstvom Zorana Đinđića Europska je Unija izgubila jednog od najvažnijih partnera u pokušajima za europeizaciju Srbije kao države od posebne važnosti u regiji. To su naveli gotovo svi europski lideri u prvim izjavama nakon njegove smrti, ali oni koji rade sa Srbijom, to ponavljaju i danas.
Đinđić je imao posebnu ulogu u Srbiji, i to prvo u slamanju Miloševićeva režima, a zatim i u nastojanjima da se Miloševića uhiti i izruči Haaškom sudu. Iako je Miloševića na mjestu predsjednika Srbije zamijenio Vojislav Koštunica, Đinđićeva je uloga u tom procesu bila glavna.
- Koštunica nam se nekako nametnuo kao izbor. Đinđića su mnogi u Srbiji smatrali izdajnikom jer je stalno bio na strani Zapada. Zato je tadašnja Demokratska opozicija Srbije odlučila Koštunicu, kao nacionalista, suprotstaviti Miloševiću kao kandidata oporbe jer njega nisu mogli optužiti kao izdajnika - izjavio je jedan europski diplomat.
Dodao je da je Đinđić tada bio pragmatičan te je pristao na to jer je glavni cilj bilo rušenje Slobodana Miloševića.
No, nakon pada Miloševića i dolaska DOS-a na vlast - a Srbija je jedina država na svijetu gdje se vlast nazivala Oporba - proces demokratizacije odvijao se sporije nego što se očekivalo. Europska Unija i NATO danas imaju razumijevanja za to. Sada shvaćaju kako je ta oporba zapravo bila toliko fragmentirana unutar sebe da je i to što su postigli bilo previše. Koštunica se od saveznika još tada pretvorio u uteg Đinđiću i njegovoj prozapadnoj politici. Dok je Đinđić zagovarao punu suradnju s Haaškim sudom, Koštunica je bio jasno i javno protiv toga. Đinđić je imao snažnu europsku orijentaciju i mnogo osobnih kontakata s brojnim važnim europskim političarima. Često je dolazio u Bruxelles držati predavanja o europskoj budućnosti Srbije te pokazivao za to vrijeme velik pragmatizam i kad je riječ o procesima u regiji. Iako nije išao toliko daleko da prizna glavnu ulogu Srbije u ratovima i zločinima na području bivše Jugoslavije, kroz pokušaje uhićenja onih koje je optužio Haaški sud dokazivao je da želi distancirati tu novu Srbiju od Miloševićeva režima. Znao je čak i njegove kontakte s Radovanom Karadžićem opravdavati time što su "i zapadni političari surađivali s Karadžićem".
Među prvima se zauzimao za pragmatično rješenje pitanja izbjeglica. U jednom razgovoru za Jutarnji list, vođenom u Bruxellesu u predstavništvu njemačke fondacije Konrad Adenauer, Đinđić je rekao kako treba riješiti sudbinu srpskih izbjeglica iz Hrvatske, koji su u Srbiji. - Oni ne znaju na čemu su. Moramo se s Hrvatskom dogovoriti i omogućiti tim ljudima da se najprije izjasne gdje žele živjeti. Ako se žele vratiti u Hrvatsku, onda im Hrvatska to mora omogućiti. Ako se ne žele vratiti, onda im mi u Srbiji moramo dati državljanstvo i inzistirati da im Hrvatska jamči povratak vlasništva koje su tamo imali - govorio je tada Đinđić.
Zauzimao se i za razgovore s kosovskim Albancima o rješenju statusa Kosova. Iako se protivio neovisnosti, u privatnim je razgovorima još tada govorio kako sve ide u smjeru stvaranja kosovske države.
Nakon Đinđićeva ubojstva Koštunica je toliko ojačao da je bez njega bilo nemoguće bilo što učiniti sa Srbijom. Europska Unija i zapadna politika općenito stale su na stranu Borisa Tadića, Đinđićeva nasljednika na čelu njegove stranke. No, cijelo je vrijeme bilo očito da Tadić nema ni karizmu, ni hrabrost, ni pragmatizam, a pogotovo ne moć koju je imao Đinđić. Zato potpora Europske Unije Tadiću nije bila tako očita i snažna kao ona izražena Đinđiću.
Na upit zašto toliki značaj pridaju Koštunici kada ih premijer Srbije tako odbija i obmanjuje, dok premalo rade s Tadićem, jedan visoki diplomat EU odgovorio je: - Tadića volimo i njemu vjerujemo, ali moramo raditi s Koštunicom jer jedino on može nešto napraviti.
Takva je situacija i danas kada EU želi vjerovati da je Koštunica zapravo ono što nije. Zato su mnogi potezi europskih diplomata oko Srbije često reakcija na Koštuničine postupke. Sada pokušavaju spriječiti da Koštunica u Srbiji stvori vlast s radikalima kojima je bliži nego Đinđićevim nasljednicima. U EU vjeruju da su pomogli Tadiću, što pokazuje i porast potpore njemu i njegovoj stranci. No, vjerovali su da će Tadićev DS izaći kao prva stranka na izborima te da će razlika između njega i Koštunice biti mnogo veća. U sadašnjim okolnostima opet će EU prihvatiti Koštunicu kao šefa srbijanske vlade, s nadom da će u toj vladi glavnu riječ imati Tadićeva stranka. Samo takva vlada moći će biti proeuropska, ali i u stanju reformirati sigurnosne strukture u Srbiji. - Sada još jednom vidimo koliko Srbiji nedostaje političar Đinđićeva kalibra - komentirao je jedan diplomat EU.
Iz Beograda Snježana Pavić
Prije toga, naime, treba ispuniti previše uvjeta, a Srbija nema ni onaj prvi: vladu koja funkcionira. Izbori su održani 21. siječnja, a pregovori o koalicijama tek su počeli. Nitko nije siguran hoće li koalicija biti složena do roka koji je 15. svibnja, nakon čega se moraju raspisati novi izbori. - Taj problem histerizira političku javnost, zato je Rehnova izjava ostala neprimijećena - objasnila je Vida Ognjenović, poznata književnica, dramatičarka i jedna od potpredsjednica Demokratske stranke srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića.
Uvjerena je da je i u Srbiji Europska Unija pitanje svih pitanja te da bi danas, da se kojim slučajem raspiše referendum o ulasku Srbije u EU, on prošao s velikom većinom glasova. No, Srbija je još daleko od toga da bi joj Europska Unija postala bitno pitanje.
- Dok nema vlade, sve je privremeno, ljudi se osjećaju loše od tog čekanja, a Kosovo kuca na vrata - upozorila je Vida Ognjenović.
Četiri godine nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića Srbija još nije sigurna je li njezina budućnost u Europi ili nije. Ubojstvom Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. na najdramatičniji je način prekinut ubrzani reformski put Srbije nakon rušenja režima Slobodana Miloševića 5. listopada 2000. godine. Reforme su ipak nastavljene, posebno one gospodarske, ali bez vidljivih osmišljenih napora.
- To su reforme bez reformatora - smatra bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula. Prema njegovu mišljenju, Đinđić je bio personifikacija Srbije koja se odlučila mijenjati. Njegovo mjesto još nitko nije zauzeo. - Đinđićevo ubojstvo ukočilo je Srbiju. Dolaskom Vojislava Koštunice na čelo izvršne vlasti revidirano je dosta toga što je Đinđić počeo - ocijenio je Picula, slično opozicijskim političarima i novinarima u Srbiji.
A Đinđićeva Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije dosadašnjeg premijera Koštunice, s temeljito posvađanim vodstvima, trebale bi biti glavni partneri u budućoj koalicijskoj vladi. - Srbiji je u to vrijeme očajnički trebao premijer kao što je Đinđić. Hrvatska je mogla sporije krenuti u promjene, a Srbija jednostavno nije imala vremena. Miloševićevo naslijeđe bilo je mnogo gore i teže - istaknuo je Picula.
Nakon sankcija, goleme inflacije i potpune kriminalizacije države, Milošević je novoj vlasti ostavio ruševine. - Zoran Đinđić morao je brinuti i o tome hoćemo li imati struje. Mnogo se toga moralo zakrpati da bi država uopće mogla funkcionirati - istaknula je Vesna Pešić, bivša predsjednica Građanskog saveza Srbije, koja je s Đinđićem rušila Miloševića.
Prisjećajući se vremena Đinđićeva dolaska na vlast, tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova rekao je kako je u Zagrebu bez euforije dočekana vijest 5. listopada 2000. kad je Milošević uhićen.
- No, kad su Đinđić i Čeda Jovanović nakon nekoliko mjeseci izručili Miloševića Haagu, to je dalo zamah našim odnosima i pokazalo ozbiljnost Đinđićevih političkih namjera - napomenuo je Picula. I to je vjerojatno zapečatilo njegovu sudbinu.
- Đinđić je počeo tranzicijske reforme, privatizaciju i donošenje zakona kojima se konačno počeo mijenjati društveni sustav, što su druge bivše socijalističke države počele desetak godina prije. I nakon njega nastavljene su ekonomske reforme, i pod vladom Vojislava Koštunice na sve strane se gradi i popravlja, a plaće rastu. Znači, nije razlika u reformama - objasnila je Vesna Pešić.
Ključna je razlika u viziji, odnosno u sustavu vrijednosti, kako to naziva nekadašnji prvi Đinđićev suradnik Čeda Jovanović. - Zoran Đinđić je s velikom energijom i entuzijazmom definirao Srbiju kao modernu europsku državu. Njegovom smrću izgubili smo taj identitet i ponovno pali na tradicionalizam, nacionalizam i srpstvo Koštunice. Đinđić ne samo što je vidio i želio modernu Srbiju, nego je i sam bio moderan čovjek. Ovo nisu moderni ljudi, oni žive u prošlosti, sa starim 'zavjetnim' mislima o teritorijalnom širenju srednjovjekovne države - ustvrdila je Vesna Pešić. Riječ je o idejama poput one "Karlobag će biti naš kad se Rusija ponovno digne na noge".
Poput Picule, i ona tvrdi da se Koštunica uopće nije bavio reformama jer ga one zapravo ne zanimaju. Sve što je Đinđić htio, Koštuničin DSS je saplitao. Reforme se događaju, ali mimo njega. - Tako je i socijalizam uzimao tehnička dostignuća Zapada, i nije mu smetalo da koristi mašinu za rublje, ali ne i vrijednosti Zapada. Ovdje je prisutna ideja da Europa nama ne misli dobro, da bi zapadni kapitalizam uništio srpstvo - napomenula je Vesna Pešić te istaknula da su Đinđića takvi i ubili kad su vidjeli da hoće Srbiju brzo uvesti u EU: izručio je Miloševića, obračunat će se brzo i s tom zavjetnom idejom. I tu se Srbija podijelila.
- Da može, Koštunica bi napravio pravoslavnu državu - ustvrdila je Aija Kuge, dugogodišnja beogradska dopisnica ruske redakcije Radija Slobodne Europe. - Bitnija mu je ta prošlost i povijest, nego bilo kakva budućnost. On stalno ponavlja da želi vidjeti Srbiju u EU, ali ja u to ne vjerujem jer sve što radi, suprotno je od toga - izjavila je novinarka te podsjetila da premijer Srbije nikad nije javno pozvao na uhićenje generala Ratka Mladića, nego je samo govorio o njegovoj dobrovoljnoj predaji. Od toga, naravno, nema ništa.
 |
|
Zato svi u Beogradu sliježu ramenima na pitanje kakve se reforme mogu očekivati od vjerojatne nove vlade DS-a i DSS-a. - Malo što se može očekivati. Međusobno se više mrze, nego što vole vlast - rekao je Miloš Vasić.
Potpredsjednica DS-a, Vida Ognjenović, smatra poput onih u Bruxellesu da između DS-a i DSS-a ipak nema krucijalne razlike. - Ne zanima me ideološka uravnilovka, stalno slaganje u svemu. Sve razlike u društvu koje ne vode ratu, nisu uzaludne - napomenula je Vida Ognjenović, poručivši da se demokracija ne postiže jednim klikom na miša, nego dugotrajnim složenim nastojanjima.
Dok pregovori dviju stranaka tek počinju, na suđenju Miloradu Ulemeku Legiji i pripadnicima Crvenih beretki za ubojstvo Zorana Đinđića, koje se nakon više od tri godine polako i mučno privodi kraju, za političkog pokrovitelja ubojstva optužen je sam Koštunica. Odvjetnik Đinđićeve obitelji, Srđa Popović, zatražio je proširenje istrage i saslušanje samoga premijera Koštunice kako bi se objasnili i politički motivi ubojstva koje je promijenilo povijest Srbije.
- Srđa Popović je dosad najizravnije povezao Legiju i izvršitelje ubojstva s Koštunicom. Posložio je poznate i manje poznate činjenice te ih stavio u kontekst, no, začudo, reakcija gotovo i nema - naglasio je novinar Miloš Vasić, autor knjige "Atentat na Zorana".
Vasić ističe da Đinđić sigurno nije ubijen zbog svojih veza s kriminalom, kako se to zlurado tumači, nego zato što je bio donio odluku da se obračuna s kriminalcima i podivljalim frakcijama tajnih službi i antihaaškim lobijem.
- Ubojstvo je rezultat panike jer je za dan ili dva poslije bilo planirano masovno uhićenje u sklopu akcije 'Svjedok'. Zato su ih tako brzo i pohvatali u akciji 'Sablja' jer se ona pripremala sedam ili osam mjeseci, uz veliku pomoć britanskih, njemačkih, američkih i francuskih tajnih službi - ustvrdio je Vasić.
|
|
Bruxelles inzistira na što skorijem formiranju vlade Đinđićeva DS-a i Koštuničina DSS-a, u strahu da konačno rješenje statusa Kosova ne dovede na vlast radikale Vojislava Šešelja. - EU se boji velikog potresa oko Kosova, da ne dođe do koalicije Koštunice i radikala, pa žele što prije vidjeti vladu DS-a i DSS-a. A pitanje Kosova objektivno vodi radikalizaciji - objasnila je Vesna Pešić.
Sadašnju situaciju u Srbiji usporedila je s onim što je Hrvatska već prošla. - Za Hrvatsku je prijelomna točka bila kad je raskrstila s Bosnom i Hercegovinom. Kad uspiješ izaći iz tog mentaliteta da bi dijelio Bosnu i priključivao tuđe teritorije, tada možeš početi uređivati zemlju iznutra. No, ako i dalje živiš u nacionalnim mitovima, onda su sva ostala pitanja drugorazredna - rekla je Vesna Pešić.
Kosovo je za Srbiju objektivno veliki nacionalni problem. - Odcjepljenje Kosova jest nepravda, ali bez toga se ništa ne može riješiti. Tek kad otpadnu te 'sudbinske' nacionalne priče, onda više nema ni sudbinske politike kakvu je, na primjer, vodio Tuđman, i tada se na sceni može pojaviti jedan Sanader. No, Srbiji je ostalo još Kosovo. Čekamo da to prođe, pa tko živ, tko mrtav - zaključila je Vesna Pešić.
Čeda Jovanović, nekadašnji prvi suradnik Zorana Đinđića, i nakon odlaska iz Demokratske stranke svoj politički nastup formira oko lika i djela ubijenog premijera Srbije. Na čelu koalicije LDP-a, GSS-a Nataše Mičić, SDU-a Željka Koraća i LSV-a Nenada Čanka, na izborima u siječnju osvojio je 15 mandata u Skupštini Srbije.
• Kako bi Srbija danas izgledala da Đinđić nije ubijen?
- Da je Zoran živ, sigurno je da bi Srbija u 2007. bila lišena svih onih dilema pred kojima danas posrće, prije svega zato što je današnji sistem vrijednosti posljedica Koštuničina inzistiranja na diskontinuitetu s onim što je radio Đinđić i faktičkom kontinuitetu sa Slobodanom Miloševićem. Ubijen je u trenutku kad je njegov politički projekt bio na korak od cilja.
Samo je taj cilj, da je ostvaren, mogao demantirati sve napade kojima je bio izložen zbog svoje politike modernizacije društva i stvaranja drugačijeg sistema vrijednosti. Srbija bi danas bila mnogo drugačija i zbog toga što smo bili uvjereni da je naš prioritet upravo promjena deformiranog karaktera društva.
Zbog toga su nam mnogi prigovarali da smo nestrpljivi i prebrzi, ali prema mojem mišljenju, nije bilo izbora. Ako smo željeli promijeniti Srbiju, onda smo morali promijeniti politički karakter, kulturni identitet, socijalnu strukturu, dati odgovor na njezine strahove i pronaći motive koji će pokrenuti rezervoare pozitivne energije.
• Je li Đinđić ubijen zbog prebrzih reformi?
- Ne. Ubijen je u trenutku kad je bio na korak od cilja. Ubijen je da bi Koštunica danas bio premijer, a suština njegova ubojstva prepoznatljiva je i u načinu na koji je ubijen, na stepenicama svoje vlade hicem koji je ispalio državni činovnik. Na taj je način potvrđen stav te paralelne strukture moći, koja i danas postoji: političari se mogu mijenjati, ali se ne može mijenjati sistem vrijednosti na kojem ta politika počiva. Zbog toga je Srbija tako lako podnijela gubitak Miloševića: može se sve promijeniti, ali se ne može promijeniti sistem vrijednosti. Tako smo umjesto starog Miloševića dobili novog u Koštunici, umjesto jednih neprijatelja dobili smo druge i svaki je novi sukob dobar kao paravan za očuvanje sustava vrijednosti, koji je ostao nepromijenjen od početka 20. stoljeća.
Zoran nije ubijen zbog toga što je bio prebrz - sve je išlo puno sporije nego što je on htio - nego je ubijen zato što je došao na korak od cilja, od rezultata od kojih bi društvo imalo opipljive koristi. Da smo imali snage i energije ostvariti cilj još 2001., siguran sam da ne bi bio ubijen, ali sve su usporili otpori s kojima smo se suočavali zbog toga što je Koštunica počeo postavljati prepreke umjesto Miloševića kojeg smo savladali. Do te mjere da je 2003. sazrelo uvjerenje da će se likvidacijom Zorana Đinđića zaustaviti proces reformi modernizacije i suštinske transformacije našeg društva.
• U kojem smislu smatrate Koštunicu odgovornim za ubojstvo Đinđića?
- Njegova je smrt posljedica dvogodišnjeg opsesivnog Koštuničina nastojanja da ga ukloni ne birajući sredstva. Ubojice je usmjerio Koštuničin sistem vrijednosti i njegova država koja se raspadala u tom trenutku. SRJ postaje SCG, Koštunica odlazi s mjesta predsjednika države u trenutku kad je on posljednje utočište snagama koje su se pred nama povlačile od rušenja Miloševića 5. listopada. Ratni generali, ratni biznismeni, popovi, akademici, radikali, socijalisti, svi su našli utočište u njegovoj politici. Obračun koji je on počeo s nama završila je Legija drugim sredstvima. Budući da nas nije mogao pobijediti u parlamentu, na izborima, posegnuo je za zločinom.
Čeda Jovanović: 'Đinđić je ubijen da bi Koštunica bio premijer'
|
Ubojstvom Zorana Đinđića Europska je Unija izgubila jednog od najvažnijih partnera u pokušajima za europeizaciju Srbije kao države od posebne važnosti u regiji. To su naveli gotovo svi europski lideri u prvim izjavama nakon njegove smrti, ali oni koji rade sa Srbijom, to ponavljaju i danas.
Đinđić je imao posebnu ulogu u Srbiji, i to prvo u slamanju Miloševićeva režima, a zatim i u nastojanjima da se Miloševića uhiti i izruči Haaškom sudu. Iako je Miloševića na mjestu predsjednika Srbije zamijenio Vojislav Koštunica, Đinđićeva je uloga u tom procesu bila glavna.
- Koštunica nam se nekako nametnuo kao izbor. Đinđića su mnogi u Srbiji smatrali izdajnikom jer je stalno bio na strani Zapada. Zato je tadašnja Demokratska opozicija Srbije odlučila Koštunicu, kao nacionalista, suprotstaviti Miloševiću kao kandidata oporbe jer njega nisu mogli optužiti kao izdajnika - izjavio je jedan europski diplomat.
Dodao je da je Đinđić tada bio pragmatičan te je pristao na to jer je glavni cilj bilo rušenje Slobodana Miloševića.
No, nakon pada Miloševića i dolaska DOS-a na vlast - a Srbija je jedina država na svijetu gdje se vlast nazivala Oporba - proces demokratizacije odvijao se sporije nego što se očekivalo. Europska Unija i NATO danas imaju razumijevanja za to. Sada shvaćaju kako je ta oporba zapravo bila toliko fragmentirana unutar sebe da je i to što su postigli bilo previše. Koštunica se od saveznika još tada pretvorio u uteg Đinđiću i njegovoj prozapadnoj politici. Dok je Đinđić zagovarao punu suradnju s Haaškim sudom, Koštunica je bio jasno i javno protiv toga. Đinđić je imao snažnu europsku orijentaciju i mnogo osobnih kontakata s brojnim važnim europskim političarima. Često je dolazio u Bruxelles držati predavanja o europskoj budućnosti Srbije te pokazivao za to vrijeme velik pragmatizam i kad je riječ o procesima u regiji. Iako nije išao toliko daleko da prizna glavnu ulogu Srbije u ratovima i zločinima na području bivše Jugoslavije, kroz pokušaje uhićenja onih koje je optužio Haaški sud dokazivao je da želi distancirati tu novu Srbiju od Miloševićeva režima. Znao je čak i njegove kontakte s Radovanom Karadžićem opravdavati time što su "i zapadni političari surađivali s Karadžićem".
Među prvima se zauzimao za pragmatično rješenje pitanja izbjeglica. U jednom razgovoru za Jutarnji list, vođenom u Bruxellesu u predstavništvu njemačke fondacije Konrad Adenauer, Đinđić je rekao kako treba riješiti sudbinu srpskih izbjeglica iz Hrvatske, koji su u Srbiji. - Oni ne znaju na čemu su. Moramo se s Hrvatskom dogovoriti i omogućiti tim ljudima da se najprije izjasne gdje žele živjeti. Ako se žele vratiti u Hrvatsku, onda im Hrvatska to mora omogućiti. Ako se ne žele vratiti, onda im mi u Srbiji moramo dati državljanstvo i inzistirati da im Hrvatska jamči povratak vlasništva koje su tamo imali - govorio je tada Đinđić.
Zauzimao se i za razgovore s kosovskim Albancima o rješenju statusa Kosova. Iako se protivio neovisnosti, u privatnim je razgovorima još tada govorio kako sve ide u smjeru stvaranja kosovske države.
Nakon Đinđićeva ubojstva Koštunica je toliko ojačao da je bez njega bilo nemoguće bilo što učiniti sa Srbijom. Europska Unija i zapadna politika općenito stale su na stranu Borisa Tadića, Đinđićeva nasljednika na čelu njegove stranke. No, cijelo je vrijeme bilo očito da Tadić nema ni karizmu, ni hrabrost, ni pragmatizam, a pogotovo ne moć koju je imao Đinđić. Zato potpora Europske Unije Tadiću nije bila tako očita i snažna kao ona izražena Đinđiću.
Na upit zašto toliki značaj pridaju Koštunici kada ih premijer Srbije tako odbija i obmanjuje, dok premalo rade s Tadićem, jedan visoki diplomat EU odgovorio je: - Tadića volimo i njemu vjerujemo, ali moramo raditi s Koštunicom jer jedino on može nešto napraviti.
Takva je situacija i danas kada EU želi vjerovati da je Koštunica zapravo ono što nije. Zato su mnogi potezi europskih diplomata oko Srbije često reakcija na Koštuničine postupke. Sada pokušavaju spriječiti da Koštunica u Srbiji stvori vlast s radikalima kojima je bliži nego Đinđićevim nasljednicima. U EU vjeruju da su pomogli Tadiću, što pokazuje i porast potpore njemu i njegovoj stranci. No, vjerovali su da će Tadićev DS izaći kao prva stranka na izborima te da će razlika između njega i Koštunice biti mnogo veća. U sadašnjim okolnostima opet će EU prihvatiti Koštunicu kao šefa srbijanske vlade, s nadom da će u toj vladi glavnu riječ imati Tadićeva stranka. Samo takva vlada moći će biti proeuropska, ali i u stanju reformirati sigurnosne strukture u Srbiji. - Sada još jednom vidimo koliko Srbiji nedostaje političar Đinđićeva kalibra - komentirao je jedan diplomat EU.
EU: od velikih očekivanja ostao samo nemoćni TadićI z Bruxellesa Augustin Palokaj |
Iz Beograda Snježana Pavić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....