Zoran Tadić: Da film donosi zaradu, ja ne bih bio redatelj

Nazorova za životno djelo: je li to kraj umjetničkog puta ili njegov nastavak? Na to se svodi razgovor s filmskim redateljom Zoranom Tadićem (r. 1941. u Livnu), njenim dobitnikom. Tadić je autor sedam igranih filmova, od kojih je kritika nekoliko proglasila klasicima ("Ritam zločina", "Treći ključ", "Osuđeni", "Orao", "Treća žena", "Čovjek koji je volio sprovode"), autor nagrađivanog dokumentarnog opusa ("Druge", "Pletenice" itd.), pisac knjige znakovita naslova "Sto godina filma i nogometa", redatelj dječje TV serije "Ne daj se, Floki" itd. Od 1991. Tadić je predavač na Akademiji dramske umjetnosti, Odjel filmske režije, na kojoj je danas redoviti profesor.



• ' Nakon Vladekove smrti svi kao da su odrasli. Tužno smo odrasli, u ratu, pateći', zapisali ste u svojoj knjizi. Što hoćete reći?



- Teško pitanje koje ne zahtijeva odgovor, nego esej o jednom prijateljstvu, o jednom vremenu, o usamljeništvu, o prokletstvu vremena.



• Pa, kako ste vi 'ružno odrastali u ratu'?



- Dogodila se tu ne samo smrt prijatelja (kritičara Vladimira Vukovića). Sve vrijeme smo bili okruženi smrću, neizvjesnošću, mogućnošću da nas nema, da sasvim stradamo.



• Jesu li vama 'patetika', 'sentiment' i 'prva lopta' najomraženije riječi?



- Nemam ja ništa protiv patetike, samo patetika mora biti primjerena. Nemam ja ništa protiv jednoga Douglasa Sirka. I čovjek koga držim genijem, John Ford, pun je patetike. Ali, ta patetika ima svoje razloge, koliko u zbivanju, toliko u nekakvom stilskom odmaku od zbilje. Što ima patetičnije od činjenice da se čovjek uvijek, i ovim redoslijedom, rodi, živi pa umre?



• Ne volite prvoloptaška rješenja?



- Njih zaista, ne volim. Puno više volim... Hajde da se prisjetimo, recimo, Hawksa. U njegovu filmu 'Omiljeni sport za muškarce' vidimo u for-planu leđa dviju cura, da ne spominjem sad glumice, i u diskretnom drugom planu - kadar je dosta bliz - lice Rocka Hudsona. Tijekom razgovora počinje padati kiša. A cure imaju na sebi nekakve najlon-košulje, koje postaju sve prozirnije čim padne kiša. Mi, dakle, gledamo kako te košulje postaju sve prozirnije i prozirnije. Nasuprot gledateljima filma i djevojkama, Rock Hudson vidi, može se pretpostaviti, ono što mi ne vidimo (njihove grudi). Ovo rješenje je puno erotičnije, profinjenije i - filmičnije.



• Kako ste nagovorili Oktavijana Miletića da bude snimatelj vašeg kratkog filmskog debija, filma 'Hitch'?



- Kad sam krenuo u taj film, a bio sam svjestan da je riječ o malom filmu, nije bila riječ samo o tome da sam tražio od Oktija pomoć - a jesam - već sam, evo sad male prepotentnosti, u ime nekakve svoje filmske budućnosti poželio da jednom dobrom filmskom redatelju prvi film snima jedan stvarni pionir, klasik hrvatskog filma.







• Je li duh njegova oca, Stjepana, bio u zraku?



- Bio je, itekako je bio. Čak vjerujem u, pod navodnicima, negativnom smislu. Utoliko što se g. Okti neću reći uvijek pomalo sramio što se bavi takvom profanom djelatnošću, kao što je film, dapače. Okti se uvijek strašno ponosio time, ali je uvijek negdje postojao u svim njegovim skromnim javnim nastupima mali zazor onodobnih ili prošlodobnih intelektualaca jedne konzervativne sredine.



• I vi zato pišete da se bavite 'neozbiljnim poslom' ili bi o njemu tako sudio vaš pokojni otac?



- Budući da se filmom nije moglo studentski baviti, jer nije postojala Akademija za film, upisao sam komparativnu književnost i filozofiju. Prekrasno je to da je meni otac dao podršku. Kao maturalni poklon kupio mi je pisaći stroj Remington, na kojem ja i dan-danas pišem. Strašno mi je značilo to uvažavanje - neozbiljnosti.



• Prema filmu ste krenuli kao filmski kritičar?



- Još prije studija uključio sam se u Studentski list. Na prvoj godini već sam počeo pisati filmske kritike. Po logici stvari, čim ti počneš nešto pisati u ono doba, dođe i do suradnje s televizijom. Sjećam se svog prvog nastupa na TV-u, oko 1964., bilo je to u emisiji koju je uređivao Vlado Gotovac.



• Ali, od nastupa pred kamerom do pozicije redatelja velik je korak?



- Postao sam suradnik, kritičar TV-a, kasnije u emisiji koju je radila Zora Korać, a režirao pokojni Angel Miladinov. Ta mi je činjenica skratila asistentske neću reći muke nego periode. Bilo je već normalno, kad se rodila prilika da se počnem baviti režijom, da ne moram više biti dugogodišnji TV asistent.



• Jesu li vaši dokumentarci iz 70-ih ('Druge', 'Pletenice' itd.) imali prethodnicu u zaboravljenom TV filmu 'Seoske učiteljice' iz 1969, prikazanom ove godine na ZagrebDoxu ?



- Da. Te 'Seoske učiteljice', i jedan mali ciklus osobnih filmova koje sam radio za Miladinova koji je imao podnaslov 'Zapisi s putovanja', oni su radikalizirali tu moju želju, odnosno pitanje koje se postavljalo pred mene kao mladog redatelja: da li se valja pokloniti tom životu, tražiti ga, provocirati ga a ne (ili) biti redatelj ili čovjek koji sudi, koji je pametniji od onoga što se događa pred kamerom. Ta silina života prisilila me da postanem čovjek koji je u situaciji skromnog putnika. To sam nastojao utkati i u igrane filmove.







• Kako ste otkrili svoju čarobnu zemlju, Dalmatinsku zagoru?



- Počeo sam raditi na TV-u s Marinom Kuzmićem kao urednikom. Poznavali smo se iz Studentskog lista. I kad je on s iskustvom novinara došao na TV, onda se sjetio svojih kolega s godine, Branka Ivande i mene. Onda je Ivanda napravio za tu emisiju - 'Mladi na ekranu'? - tri filma, ja sam napravio tri ili četiri, od kojih je jedan bio 'Seoske učiteljice'. Tako sam otkrio (Zagoru), i to je bila Marinova ideja. Meni je bilo svejedno što ću snimati, jer sam vjerovao u svoje redateljsko umijeće.



• Kakav je odnos između vaših spremanih projekata i realiziranih filmova?



- Vjerojatno ni četvrtina onoga što je bilo na papiru, ne znam u kojoj fazi dovršenosti, nije realizirana.



• ' Ritam zločina' snimili ste za emisiju '3-2-1 kreni' Nenada Pate. Budžet nije bio veći od cijene koštanja jedne takve TV emisije. Kako je došlo do toga?



- Ključno je bilo zagrijati Patu, čim sam ga zagrijao, a nije trebalo puno, bio sam vrlo dobar s njegovim suradnicima, a i s njim samim, s pokojnim Vladimirom Tomićem, Živoradom Tomićem, Polimcem, Steinerom, sve je bilo lako.



• Osamdesetih ste snimili šest igranih filmova?



- To je fini tempo.

• Što se dogodilo 90-ih? 'Samo' jedan film, 'Treća žena'?



- Čekao sam možda priliku da radim neki igrani film u kojem ću razumjeti ono što se zbiva pred kamerom. Da bi nešto pošteno snimio, da bi zadovoljio svoju dokumentarističku viziju stvari, da bi sve to funkcioniralo kako spada, moraš razumjeti ono što se zbiva pred kamerom. Moraš razumjeti taj život koji je pred tvojom kamerom. Meni se najedanput učinilo da ne razumijem ništa.



• Filmska enciklopedija navodi da se vežete za stalne suradnike. Je li to vaš pobjednički tim?



- Kada smišljaš nekakav film, kada ga režijski oblikuješ, u to je razmišljanje ukalkulirano i umijeće snimatelja kakav je Trbuljak i umijeće glumca. Šovo je bio inspirativan, za njega se isplatilo misliti film. I svijet koji ga okružuje, i partnere, i ambijente itd. Tako se to dogodilo da mene bije glas, da sam ja birao svoje suradnike od te-i-te godine. Ma ne, naprosto, dogodilo se.



• Jeste li zaradili na filmu, kao što mladi pretpostavljaju za filmaše?



- Ma nisam ništa zaradio, shvaćate. Da se na filmu zarađivalo, sigurno ne bih ja radio filmove. U doba kada sam dosta radio, nije se pretjerano zarađivalo. Između dva filma radio bih još nešto da bih sasvim normalno živio. Sve što sam zaradio praktično sam pojeo.



• Kad snimate, odlazite iz svakodnevice?



- To je tako, nisam po tome nikakva iznimka. Film želi biti život.



• Većinu filmova snimili ste u malim produkcijama?



- Kad se naučiš, kad se formiraš kao redatelj koji mora razmišljati o svakom potrošenom dinaru, euru, kuni, kad se formiraš tako, onda to postaje dio tebe. Ne znam da li bih ja mogao zamisliti jako skup film, jer ne znam skupo misliti. Ja sam jeftin redatelj.



• Obvezna figura: kako komentirate Nazorovu nagradu koja je povod našem razgovoru?



- U dvije-tri riječi. Prokleto je to s tim nagradama. Ne može čovjek nikada reći da mu ne godi malo priznanja, vlastite taštine, premda znaš da nagrada ne čini redatelja redateljem.



Nisam ja sad postao bolji redatelj zato što sam dobio ovu nagradu ili bilo koju nagradu. Filmovi vrijede toliko koliko vrijede. Nagrade su dio života. U ovom slučaju, nagrada za životno djelo neću reći malo grdo zvuči, neću reći čak niti svaka rit dojde na šekret, ali je li to pa-pa ili nije... Nadam se da nije. Nisam još odustao od filma.



OKVIR

Hrvatsko proljeće

Nakon 30 godina pronaŠao sam svoj film o Štrajku '71.

• U kakvoj ste bili situaciji 1971. i nakon nje?



- Ivanda i ja smo snimali dokumentarac o studentskom štrajku. Tih dana kada smo snimali, nismo znali kako će stvari završiti. Krenuli smo u avanturu. Formirali smo dvije ekipe i svaki je sa svojom radio, s tim da bismo svakog dana imali zajednički radni sastanak. Da sad ne pričam povijest tog materijala - bio je zaplijenjen prije nego što smo ga uopće pogledali. Kada smo došli do njega, nakon 30-ak godina, meni su asocijacije na to razdoblje bile malo teške. Nisam našao snagu u sebi da sjednem zajedno s Brankom.



• Je li 1971. utjecala na vaše dugo čekanje igranog filma?



- Sigurno jest. Premda ne bih smio reći, i ne volim te ljude koji kukaju. Ja sam radio. Istina, nisam dobivao igrani film, iako sam ga možda nekim rejtingom zasluživao. Ali, nisam radio na TV-u, no uredno sam radio dokumentarce. Svake godine jedan kratki film, to je bilo vrlo pristojno plaćeno. Bio sam, međutim, svjestan jedne činjenice. Nisam nikad radio svoj prvi igrani film. Kad sam napravio 'Ritam zločina', ja sam bio svjestan da sam napravio svoj sedmi igrani film, prvih šest nisam snimio, slučajno. 

Tadić je režirao 10 kratkometražnih filmova. "Hitch... Hitch... Hitchcock!" (1968.) u suradnji s Miletićem iskazuje zainteresiranost trilerom, "Amerikanka" (1970.), "Poštar s kamenjara" (1971.), "Druge" (1972., Zlatna medalja na festivalu u Beogradu, nagrađivan u Oberhausenu i Melbourneu), "Kazivanje Ivice Štefanca, mlinara" (1973.), "Pletenice" (1973., srebrna medalja u Beogradu), "Dernek" (1974., srebrna medalja u Beogradu), "Zemlja" (1975.), "Preporuča se za realizaciju" (1978.) i "Kašinska 6" (1981) te mnogobrojne (60-ak naslova) TV dokumentarne, igrane i "kulturtregerske" filmove.



Posvećuje se socijalno kritički intoniranoj dokumentaristici i ubrzo se izvornim ciklusom o "škrtom" životu u dalmatinskom kamenjaru, režiranom asketskom suzdržanošću i s naglaskom na intimi protagonista, svrstava među najzapaženije dokumentariste. Snimao je i naručeni, odnosno reklamni film.



Filmom "Ritam zločina" (1981., nagrađen na festivalu u Portu) debitira kao redatelj dugometražnog igranog filma. Slijede filmovi trileri izrasli iz kulturno soc. sklopa, uvijek usredotočeni na manju skupinu likova, s jakim naglaskom na njihovoj tjeskobi: "Treći ključ" (1983.), "San o ruži" (1986.), "Osuđeni" (1987.), "Čovjek koji je volio sprovode" (1989.), "Orao" (1989.) i "Treća žena" (1997.). Njegov rad karakterizira suradnja s gotovo u pravilu stalnom ekipom, od scenarista Pavličića, preko snimatelja Trbuljaka do glumca Šovagovića i epizodista Gotovca i Jurdane.



Snimio je, među ostalim, dječju TV seriju "Ne daj se, Floki", prema kojoj je napravio film (2000.), i 2 epizode igrane TV serije Nepokoreni grad (1981.).