S dvostrukim olimpijcem Matijom Marinićem, 34-godišnjim kanuistom na divljim vodama, sreli smo se jednog za njega običnog jutra kod toplane na rijeci Savi. Kako nam priča, to je jedno od Matijinih najčešćih mjesta za treninge, budući da je tamo jedna od rijetkih lokacija u okolici Zagreba gdje je Sava dovoljno „divlja“.
Marinić iza sebe ima dvije Olimpijade – Tokio 2020., odnosno 2021. godine, te Pariz 2024. – kao i naslov europskog prvaka do 23 godine. Osvojio je i brojne medalje sa svjetskih kupova i europskih prvenstava. No, njegov život daleko je više od popisa sportskih uspjeha – to je priča o svakodnevnim borbama, sitnim ritualima, obiteljskim kompromisima i ljubavi prema sportu koji traži apsolutnu posvećenost.
Matija je sa sobom na trening poveo i svog vjernog dvanaestogodišnjeg psa Bobija. Otkako ga je udomio, Bobi Matiju često prati na treninge. Priča nam kako Bobi jako voli ići s njim, pa se kupa u rijeci dok Matija obavlja trening.
- Bobi baš uživa sa mnom na Savi. Dobro mu dođe i da se malo „brčka“, kako bi se ohladio u ovim vrućim danima – kaže Matija.
Ima prijatelje i poznanike diljem svijeta
Matija Marinić, jedini hrvatski profesionalni kanuist na seniorskoj razini, ističe kako je u njegovom sportu konkurencija specifična – na stazi si, kaže, sam sebi najveći protivnik.
- Ako imaš lošu vožnju, ne možeš kriviti suparnika. Sam si odgovoran za pobjedu ili poraz - objašnjava Marinić.
Iako je u Hrvatskoj postoje tek u tri kluba – jedan u Varaždinu i dva u Zagrebu – Marinić naglašava da su odnosi među sportašima prijateljski te da ima prijatelje po cijelom svijetu. Unatoč malom broju natjecatelja, tradicija i zajedništvo ostaju snažni, a sportaši se često druže i izvan natjecanja. Poznanike i prijatelje ima diljem svijeta, među kojima je i Slovenac Benjamin Savšek, s kojim često trenira u Ljubljani.
I dvije sekunde mogu biti ogromna kazna
Matijin sportski put nije počeo u divljim vodama rijeka, već u mirnijoj vodi bazena. Od pete godine trenirao je vaterpolo, no s vremenom ga je privukla sloboda i individualnost koju pruža kanu.
- U kanuu si praktički sam, ovisiš samo o sebi i to mi se odmah svidjelo – kaže Matija, pa dodaje kako prvi koraci nisu bili lagani. Osnovne zaveslaje učio je na Savi ispod Savskog i Hendrixova mosta, a prvi prevrnuti čamac i hladna voda ostali su mu urezani u pamćenje.
- Kada sam se prvi put prevrnuo, trener me odmah izvukao van. Ispraznili smo čamac i praktički bez pauze nastavili dalje. Nije tu bilo previše prostora za razmišljanje – kaže Matija, koji je i član Kajak kanu kluba Zagreb.
Matijin sport je, opisuje nam, prilično beskompromisan i ne prašta greške. Svaka sekunda, kao i svaki milimetar, mogu biti presudni za pobjedu. Natjecatelji voze stazu dugu 200 do 300 metara, s 18 do 24 vrata, od kojih je šest obavezno uzvodnih.
- Vozimo utrku na vrijeme, ali moramo paziti na ta slalom vrata koja vise sa sajli – ne smiješ ih ni taknuti. To je igra u milimetar ili centimetar. Kazne su rigorozne: dva dodira vrata znače dvije sekunde kazne, a promašaj vrata čak 50 sekundi. Dvije sekunde su ogromna kazna na stazi koja traje oko 90 sekundi. Zato je svaki detalj važan – objašnjava Matija.
Vesla cijele godine
Matijin dan rijetko je opušten – čak i kad nema natjecanja, trenira dvaput dnevno. Jutro je rezervirano za vodu, dok popodne odrađuje bicikl, teretanu ili plivanje. Treninzi ne prestaju ni kada je vani ledeno, čak ni usred zime.
- Cijelu godinu veslam, nema godišnjeg doba kad ne idem u vodu. Po zimi mi je najgore. Hladno je, puše vjetar, pada snijeg, ali nema izbora. Moraš izaći na vodu. Puše vjetar, pada snijeg, ali jednostavno moraš izaći na vodu. Nema biranja. Po ljeti je lakše, voda te rashladi, ali zimi se ne možeš ugrijati koliko god pokušavao. Tada je najvažnija mentalna snaga. Svaki trening koji odradiš kad ti se najmanje da, kasnije se broji – kaže Matija.
Sava kod Zagreba je idealna za zimski pripremni period, budući da je uglavnom mirna i bez struja.
- Zimi me trener zna ostaviti gore kod Podsuseda ili kod Bregane, pa onda veslam nizvodno prema gradu, do našeg kluba ispod Savskog mosta. To je linija koju često prolazim, i nekako mi daje osjećaj povezanosti s rijekom i sportom – priča Matija.
Matija ljeti najviše trenira na divljoj vodi kod Ljubljane, točnije, na Tacenu. U tom mjestu, na sjeverozapadnom dijelu Ljubljane, kajakaške utrke održavaju se još od 1948. godine, a brana hidroelektrane omogućuje kontrolu razine vode. Svjetska prvenstva ovdje su održana 1955. i 1991. godine, a svake se godine održavaju nacionalna i međunarodna natjecanja.
- Uvijek pokušavam skupiti što više treninga na divljoj vodi kad sam u Ljubljani. U Zagrebu nemamo uvjete za pravu divlju vodu – dodaje Matija.
Trening mu nekad teže pada
Premda mora trenirati gotovo svaki dan, Matija priznaje da mu trening ne pada uvijek lako.
- Ima dana kad mi se ne da, kad je minus ne znam koliko, ali onda si ponovim uvijek isto: ako neću ja otići na Olimpijadu, otići će netko drugi. To je moja misao vodilja – otkriva Matija.
Upravo ta beskompromisnost i disciplina ono su što ga izdvaja u sportu, ali i svakodnevnom životu.
- Disciplina, točnost, organiziranost i upornost – to su vrijednosti koje sam iz sporta iznio u sve ostale dijelove života – kaže Matija.
Sportska karijera Matije Marinića nije prošla bez teških trenutaka. Ozljeda koljena prati ga od početka karijere, a posljednja operacija meniska dogodila se manje od godinu dana prije olimpijskih kvalifikacija za Pariz.
- Operirao sam koljeno u desetom mjesecu, a već u devetom sljedeće godine bile su olimpijske norme. Oporavak je bio brz i težak, ali uspio sam ostvariti normu. Sve se dobro završilo, ali nije bilo lako. Uspio sam se vratiti i ostvariti normu, što mi je dalo dodatno samopouzdanje – prisjeća se.
Kao što je Matija beskompromisan u treningu i na natjecanjima, jednako beskompromisna po pitanju okusa je i Cockta Free. Nudi autentičan okus originalne Cockte, ali bez šećera, kalorija i kofeina, a od ovog proljeća dostupna je u unaprijeđenoj verziji bez aspartama.
Matija Marinić je bez odustajanja, čak i kada je najteže. Olimpijac je bez izgovora, bez traženja krivaca u drugima, a uvijek preuzima odgovornost za svaki rezultat i svaku vožnju. Matija je bez kompromisa kada je riječ o predanosti i ljubavi prema sportu, baš kao što je Cockta Free bez kompromisa u okusu i stavu. Kaže nam i kako nerijetko nakon ručka popije Cocktu, pogotovo na dane kada ima treninge.
Više od 200 dana godišnje nije kod kuće
Jedna od težih stvari Matiji je to što više od 200 dana mora provesti izvan Hrvatske, kako na natjecanjima, tako i na pripremama.
- Nije lako balansirati profesionalni sport i privatni život. Oženjen sam i imam sina od osam godina. Kad sam doma, trudim se maksimalno biti prisutan, ali kad me nema, nema me. Navikli smo tako funkcionirati – kaže Matija.
Matija svojeg sina pokušava uključiti u što više sportova, pa trenutno trenira judo i košarku. Na naše pitanje hoće li krenuti očevim stopama, odnosno bolje rečeno hoće li u očeve ili djedove „sportske vode“, Matija nam kaže kako će s time ipak još malo pričekati. Objašnjava kako je za bavljenje kanuizmom potrebna određena fizička snaga, budući da je potrebno da sportaš može sam nositi svoj kanu. Stoga, Matijin sin će pričekati još koju godinu. No, kaže kako ne vidi razloga zašto se ne bi bavio vaterpolom ili kanuizmom.
Kada je van Hrvatske, život mu ima posve drugačiju dinamiku. Na pripremama priča da ima neki svoj mir, te da mu je život do u najmanji detalj organiziran. Trening, odmor, hrana i spavanje striktno su određeni. Kod kuće mu je, priča Matija, posve drugačije, budući da mora „biti tu za milijun drugih stvari koje mogu iskrsnuti“.
Prije svake utrke Matija ima svoje male rituale. Kreće sa zagrijavanjem, pa potom vizualizira stazu i ponavlja putanju u glavi.
- Na natjecanjima često nemaš priliku isprobati stazu. Gledaš demonstracijske vožnje, a tvoj prvi lauf je odmah natjecateljski. Zato je vizualizacija ključna – kaže Matija.
Olimpijada u Riju mu je izmakla
U slobodno vrijeme, dok je na putovanjima, opušta se uz serije, filmove i knjige ili istražuje gradove u kojima se natječe. Kod kuće se opušta uz preuređenje doma i sitne građevinske radove, što mu donosi osjećaj kreativnosti i mira. Kaže kako voli rad rukama i da ga on opušta.
Na pitanje o životnom motu, Matija ne dvoji i odmah odgovara: „Ako nešto ne napraviš ti, napravit će netko drugi. To mi je uvijek u glavi“.
Iza tog Matijinog mota stoji zapravo cijeli njegov sportski put, sve od djetinjstva do propuštenih Olimpijskih igara u Riju. Matija je tada bio prvi ispod crte i Olimpijada mu je izmakla za samo par sekundi.
- To je bio težak trenutak. Znaš da si mogao biti tamo, ali ti je doslovno sekunda ili dvije falilo. Trebalo je to provariti, ali nisam odustao. Tada sam naučio koliko je ustrajnost važna – priča Matija, koji je ostao nepokolebljiv i uspio se probiti do vrha i nastupiti u Tokiju i Parizu.
- Imao sam i ja trenutke kad sam htio odustati, kad mi se činilo da nema smisla, ali ostao sam i danas mi je drago zbog toga. Ustrajnost i beskompromisnost su najvažniji – dodaje Matija.
Iako je već iskusio dva olimpijska ciklusa, Matija ne planira stati.
- Još jedan olimpijski ciklus je ispred mene. Želim izboriti normu za igre u Los Angelesu 2028. godine. Poslije toga, vidjet ćemo. Još nisam spreman na život bez onih sat ili dva dnevno na divljoj vodi – priznaje Matija.
Na kraju, Matija mladim sportašima koji se žele probiti do Olimpijade poručuje kako je ključno ne odustati i ostati ustrajan. Savjetuje im da si postave više ciljeve koje žele ostvariti, te da i kada je najteže, pronađu snage za nastavak.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Cockte.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....