U jednoj od lokalnih kočija koje su prolazile Dallasom, usred buke, zastava, Amerikanaca, Hrvata i navijača iz cijelog svijeta, sjedio je Dinko Mičević (52) s ponosom do neba. Spektakularna Parada američko-hrvatskog prijateljstva bila je rezultat tjedana koordinacije između Udruge Hrvata u Teksasu, Grada Dallasa i navijačke udruge Mi Hrvati, čiji je Mičević član već pet godina. Povorku su predvodile jahačice čuvenog teksaškog konjičkog sastava Red Dirt Riders, s kaubojskim šeširima ukrašenim šahovnicom, i izvodile koreografirane formacije s hrvatskim, američkim i teksaškim zastavama.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka bilo je razvijanje divovske zastave iz Crikvenice, teške oko 90 kilograma, koja je iz New Yorka u Dallas dopremljena automobilom nakon gotovo 26 sati vožnje. Takav "komad" Hrvatske tamošnji stanovnici vjerojatno nikada nisu vidjeli, što se vidjelo prema oduševljenim reakcijama publike i prolaznika, govori Dinko.
- Zaista je to bio trenutak za pamćenje - dodaje ovaj strastveni navijač, koji je u životu već nakupio poprilično puno sličnih iskustava.
Dinko inače već 15 godina živi u Njemačkoj te radi kao savjetnik za autoindustriju i certificirani project manager, no njegovo srce je, kaže, u rodnoj Slavoniji i na svakoj utakmici Hrvatske reprezentacije. U posljednjih osam godina nije propustio niti jedno Europsko ni Svjetsko prvenstvo, kao ni utakmice Lige nacija. Na prste može nabrojati utakmice na kojima nije bio, govori, a zadnje se ne može ni sjetiti. Takva posvećenost navijanju rijetko se viđa, no Dinko otkriva da se ljubav prema nogometu kod njega razvila još u djetinjstvu.
- Od malih nogu sam se bavio nogometom, navijao, pratio utakmice hrvatske repke, sve do 35. godine, kada je moja sjajna karijera u amaterskom nogometu završila i objesio sam kopačke o klin. Imao sam čak čast biti na prvoj utakmici nakon osamostaljenja 1990. godine, protiv SAD-a na Maksimiru - prisjeća se Dinko, čije bi navijačke avanture, dodaje, lako mogle stati u knjigu.
Lyon, thobe i pritvor u Dohi
Naravno da smo ga pitali koje mu je najdraže Svjetsko prvenstvo, bez toga ne ide.
- Francuska 1998. i Katar 2022., uz Rusiju 2018. kao posebno poglavlje. Lyon i četvrtfinale 1998. ima posebno mjesto jer smo tada nadjačali Njemačku 3:0. Do tada su nas marginalizirali i podcjenjivali u nogometnom svijetu, pa smo im pokazali tko smo - ističe Dinko.
U Kataru je Dinko bio dio ekipe koja je na tom Svjetskom prvenstvu hodala u arapskim nošnjama zvanim thobe, spajajući hrvatsku šahovnicu s lokalnom kulturom na način koji je privlačio pažnju kamera i prolaznika diljem Dohe. Ali ta priča nije završila baš onako kako se nadao.
- Dio moje navijačke ekipe i ja smo završili u pritvoru jer smo promenadu ispred hotela Hilton Doha obojili u šahovnicu, što je tamo ozbiljno kršenje reda i mira. No, srećom, sve je završilo na najbolji način - kaže Dinko jer zna da neke avanture jednostavno vrijede svakog rizika i da su najbolje priče uvijek one koje su mogle završiti loše, a nisu.
Dinko se navijačkoj udruzi Mi Hrvati priključio 2021., a ona djeluje u okviru Croatian Fan Embassyja, priznatog od Fife i Uefe, i prati daleko više od samog nogometa: rukomet, vaterpolo, tenis… Dakle, sve reprezentacije koje nose hrvatsko ime na međunarodnim natjecanjima. Iako Dinamo ima posebno mjesto u njegovu srcu, naglašava bez oklijevanja da su svi hrvatski klubovi jedno.
- Na velika natjecanja dolazimo i kao organizirana udruga i kao mreža prijatelja koji se jako dobro poznaju godinama, s tribina i izvan njih. Zajedno navijamo kao jedan - ponosno će Dinko.
Kako je u srcu Slavonac iz Nove Gradiške, na svaku utakmicu ili bilo koji sportski događaj nosi jedan poseban rekvizit, zastavu Nove Gradiške i naselja Ljupine kao komadić doma. A kada nije na stadionu, utakmice prati kod kuće uz dobro društvo, roštilj i, naravno, mnoštvo grickalica.
Još uvijek ima mjesta u finalu
Dinku ovo nije prvi put u Americi, objašnjava, pa je već bio pripremljen na sve što ga je čekalo. No, za tako daleka putovanja, kaže, potrebno je dosta puta unaprijed isplanirati jer se igra na jednom kontinentu, ali u dvije države koje dijele tisuće kilometara.
- Ovo prvenstvo nije ništa zahtjevnije od ostalih, osim Katra 2022., gdje se sve odvijalo u krugu od pedesetak kilometara. Nekad se i sam pitam koliko sam lud da idem na svaku utakmicu uzastopce, ali srce je to koje te vuče i daje energiju - ističe.
Na utakmicu Engleska - Hrvatska koja se održala na AT&T Stadiumu otišao je s pozitivnim očekivanjima, ali i s jednim konkretnim strahom: da suci pomognu Englezima koji već godinama, uz pratnju svima poznate pjesme, sanjaju o svom drugom naslovu. I strah se, tvrdi, dijelom ostvario, no krivicu ne traži samo vani.
- Mislim da smo mi svojim nepotrebnim greškama preusmjerili utakmicu prema negativnom ishodu. Žal ostaje, ali idemo dalje - govori.
Nakon Dallasa uslijedio je Toronto te utakmica s Panamom i Ganom. Hrvatska je u prvoj pobijedila 1:0, a u drugoj 2:1 te si tako osigurala plasman u šesnaestinu finala.
Bez obzira na konačan ishod prvenstva, Dinko će mahati zastavom Nove Gradiške i srčano bodriti reprezentaciju.
- Još uvijek ima mjesta za nas u finalu. Nadam se da ću nakon svega biti na Trgu Bana Jelačića, da slavimo to što dosad nismo uspjeli, a bili smo blizu. Ako ne, i dalje ćemo pratiti naše nogometaše i bodriti ih na tribinama. Ne možemo drugačije! - s ponosom zaključuje Dinko Mičević.
Sponzorirani sadržaj nastao je u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Podravke
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....