Postoji Hrvatska s razglednica i postoji ona druga, koju većina nikad ne vidi. U serijalu Iza razglednice posjećujemo i pišemo o mjestima koja su ostala izvan glavnih turističkih ruta, a ne bi trebala. Razgovaramo s ljudima koji ta mjesta čuvaju i koji znaju što znači biti dobar domaćin, što je potvrdila i prestižna oznaka Local Host Hrvatske turističke zajednice. Kroz pet reportaža pokazat ćemo da je Hrvatska zemlja koja nudi mnogo više od mora i jezera, a temelj svega su - ljudi.
Navikao sam na Zagreb. Navikao sam i na to da te negdje oko ponoći probudi tramvaj koji je skrenuo, na susjeda čiji se televizor čuje kroz zid, na onaj prigušeni gradski šum koji nikad sasvim ne prestaje i koji prestaneš primjećivati tek kad ga nema. U Šokačkoj Lady, kući za odmor smještenoj u Županji, toga nema.
Teško je precizno reći zašto je kuća tiha onako kako jest. Zidovi su debeli, to je sigurno jedan dio odgovora. Hladniji zrak koji uđe kroz prozor i pokrivač koji ga kompenzira drugi su dio. Nešto od te tišine dolazi i od namještaja. Alt deutsch komode i ormari koji stoje onako kako su stajali desetljećima ne daju osjećaj novog prostora koji se još nije uspio napuniti životom. Ovaj je odavno pun. I u toj napunjenosti nema buke.
Ujutro sam se probudio bez alarma. Ne znam kad se to zadnji put dogodilo.
Ime smještaja u kojemu sam odsjeo nije izmislio marketinški tim. Povlači jednu od najzanimljivijih priča koje je Županja ikad imala. Kada je krajem devetnaestog stoljeća usred guste slavonske šume niknula velika tvornica tanina, malo tko među lokalnim stanovništvom mogao je pretpostaviti da će taj industrijski pogon postati ishodište jedne od najljepših i najdugovječnijih priča ovog kraja. Oko 1880. godine u Županju je stigla skupina od sedam engleskih industrijalaca s vrlo jasnim poslovnim ciljem, a to je bila eksploatacija nepreglednog i neprocjenjivog bogatstva spačvanskog hrasta lužnjaka, čije je drvo bilo neophodno za proces štavljenja kože. Među tim strancima koji su donijeli dašak zapadnoeuropskog glamura nalazio se i Fred Hepburn. Englezi nisu u ravnicu donijeli samo kapital i industriju, nego i svoje društvene običaje, pa su tako lokalno stanovništvo upoznali s tenisom, polom i onim što je najvažnije, prvom nogometnom loptom u Hrvatskoj.
Međutim, Fred Hepburn je u Županji pronašao nešto mnogo vrijednije od hrastovine. Njegovo srce u potpunosti je osvojila mlada i iznimno lijepa Županjka Katarina Horvatović. Ta se mlada Šokica nevjerojatnom brzinom prilagodila visokom društvu suprugovih sunarodnjaka, ponajprije zahvaljujući njenoj urođenoj eleganciji. Zajedno su provodili poslijepodneva igrajući tenis i družeći se na imanju, a zbog njezinog profinjenog držanja i karaktera, engleski gosti su je prozvali Šokačka lady. Iako je životni put ovu neobičnu obitelj kasnije odveo preko granica Hrvatske, ravno u Veliku Britaniju, legenda o slavonskoj ljepotici koja je očarala engleskog industrijalca ostala je trajno upisana u identitet županjskog kraja.
Kuća s bogatom pričom
Upravo je ta romantična i povijesno utemeljena crtica poslužila kao inspiracija za ime tradicijske kuće za odmor koju je prije nekoliko godina preuzeo i detaljno obnovio Županjac Marko Maroševac. Njegova Šokačka lady danas ne stoji samo kao običan smještajni objekt u ponudi kontinentalnog turizma, nego kao pravi doživljaj tog vremena. O kući danas brinu Marko, njegova supruga Kata, te njihova djeca.
Riječ je o prekrasnoj građevini koju je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća podigla ugledna obitelj Tomašić, pripadnici starog vojnokrajiškog plemstva koje je lokalno stanovništvo po špicnametu nazivalo repašima. Kuća je imala sreću što ju je njezin prethodni vlasnik Nikola godinama brižno održavao u njezinom izvornom obliku, prepoznajući njezinu povijesnu vrijednost. Kada je Marko odlučio otkupiti to zdanje, bivšem je vlasniku dao čvrsto i beskompromisno obećanje da se autentična arhitektura i vanjski izgled nikada neće narušiti niti mijenjati modernim intervencijama.
Obnova bez kompromisa
Marko je tom obećanju pristupio s dubokim poštovanjem prema precima. Vanjski dio građevine, dugi tradicionalni trijem koji vizualno i funkcionalno spaja stambeni dio s nekadašnjim gospodarskim segmentima, ostao je točno onakav kakav je bio prije stotinu i pedeset godina.
– Strogo sam protiv da se vanjski dio mijenja ili nadograđuje. Jedino što bi moglo napraviti je da se u stražnje dvorište koje broji 2000 kvadrata doda bazen, ali na način koji ne dira vizuru kuće – priča nam Marko.
Namještaj je antikni, uglavnom iz devetnaestog stoljeća. Marko ga je godinama strpljivo tražio po slavonskim selima, sajmovima i privatnim kolekcijama. Pri tome je bio iznimno rigorozan.
– Strogo sam se držao jednog perioda. U kuću nije moglo ući ništa secesijsko ili iz kasnijeg vremena. Htio sam čisti, izvorni šokački ambijent, a ne miješanu rekonstrukciju – nastavlja Maroševac.
Među svim predmetima posebno se izdvaja jedna komoda s datacijom iz devetnaestog stoljeća. Prema usmenoj predaji koja se prenosila s koljena na koljeno, taj je predmet pripadao upravo Katarini Horvatović, Šokačkoj lady, čime je stvorena opipljiva veza između legende i prostora u kojem gosti borave.
Ostale dvije spavaće sobe također nude posebne detalje. Jedna sadrži golemo zrcalo koje je, kako Maroševac priča, hit među mladencima koji se rado ispred njega fotografiraju. U trećoj visi portret jedne od Markovih pretkinja, u punoj šokačkoj nošnji.
Domaćin mora dočekati gosta
Kuća za odmor Šokačka Lady nosi oznaku Vaš domaćin/Local Host, nacionalno priznanje koje Hrvatska turistička zajednica dodjeljuje iznajmljivačima obiteljskog smještaja koji gostoprimstvo ne svode na automatske poruke i šifre na ulazu. Za Marka Maroševca ta oznaka nije promijenila ništa jer je tako radio od prvog dana.
– Nemoguće je da gost dođe, a da ga ja ne vidim i ne upoznam. Dočekat ću vas, pozdravit ćemo se, dat ću vam ključeve i reći gdje je najbliža trgovina koja radi od šest ujutro, gdje možete kupiti kulen, gdje se može jesti. Mobitel mi je upaljen 24 sata dok su gosti u kući, ako bilo što zatrebaju – priča Marko.
Kada navečer stignu gosti s djecom, a djeca su gladna, Maroševac ne upućuje ih prema prodavaonici, nego sam ode kupiti kruh. Preporučuje med, rakiju, lokalne proizvode. Svaki gost dobiva uz smještaj i znanje: o gradu, o manifestacijama, o tome što nije u prospektu.
– Kad znate tko vam je došao u kuću, vi odmah vidite je li to turist koji želi upoznati kraj ili netko tko samo tranzitira. I prema tome se ponašate. Kad ostavite šifru, ne znate ni s kim razgovarate - kaže Maroševac.
Ovakav emotivan pristup ugošćavanju rezultat je Markovog dugogodišnjeg staža i bogatog iskustva u turističkom sektoru. Njegovi počeci sežu još u 2005. godinu, kada je na inicijativu tadašnjeg direktora lokalne turističke zajednice pokrenut projekt pod nazivom Cesta zlatne niti. Ideja je bila okupiti i promovirati gospodarstva koja čuvaju tradiciju, a Markovo imanje na kojem živi s obitelji bilo je savršen kandidat. U to je vrijeme, paralelno s pokretanjem poznatog Festivala glumca, Marko počeo primati prve organizirane skupine posjetitelja, među kojima su redovito bili ugledni hrvatski glumci i kulturni djelatnici.
Ugošćavanje tih prvih namjernika odvijalo se na Markovom tadašnjem, potpuno aktivnom poljoprivrednom gospodarstvu. Bio je to intenzivan period u kojem su gosti mogli iz prve ruke doživjeti pravi seoski život, okruženi konjima, kravama i svinjama. No, vođenje aktivne farme i istovremeno održavanje visoke razine čistoće i gostoljubivosti zahtijevalo je golemi trud. Marko se i danas prisjeća kako je, nakon cjelodnevnog rada morao urediti prostor prije nego što gosti stignu u njegovo dvorište. Ta kombinacija svakodnevnog teškog rada i turizma s vremenom je postala prezahtjevna, pa je Marko donio odluku da svoju ljubav prema baštini u potpunosti fokusira na Šokačku lady, stvarajući oazu u kojoj su danas, uz ljude, jednako dobrodošli i njihovi četveronožni kućni ljubimci.
Grad iz kojeg je ponekad teško otići
Gosti koji dolaze u Šokačku Lady najčešće su u prolazu ili na kraćem odmoru, no ono što ih povezuje jest to da dolaze iz različitih dijelova Europe i svijeta. Tijekom godina Maroševac je ugostio brojne putnike različitih kultura i životnih priča, što ovom smještaju daje poseban međunarodni duh. Tijekom razgovora pokazuje nam i kako mu ostavljaju rukom pisane poruke zahvale za gostoprimstvo, kao i pohvale za sam smještaj.
Iz Županje je, ispostavlja se, ponekad teže otići nego što se na prvi pogled čini. Tik uz obalu široke i nepredvidive Save smjestio se Čardak, jedini takav očuvani primjer vojnokrajiške obrambene arhitekture koji danas udomljuje gradski muzej. Upravo se na tom mjestu čuva povijesna nogometna lopta iz Hepburnova vremena za koju se vjeruje da je prva kojom se ikad igralo u Hrvatskoj. Tko jednom čuje tu intrigantnu priču, teško nastavlja put bez zaustavljanja. Dok smo šetali uz rijeku Savu, Marko nam je ispričao kako bi ona mogla postati znatno veći dio lokalne turističke slike od onoga što je danas. Možda se to jednog dana i ostvari.
Sve što je Fred Hepburn donio u Županju, industrijsku energiju, sportske navike, priče koje su nadživjele i njega i Katarinu, na neki se način zadržalo. Jedan dio toga danas stoji u muzeju. Drugi dio stanuje u kući koja nosi njezino ime. I netko poput Marka Maroševca dočekuje ga na ulazu, nudi rakiju i objašnjava gdje se može kupiti dobar kulen.
Sponzorirani sadržaj nastao je u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatske turističke zajednice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....