SNAŽNE ISPOVIJESTI

Što kad vi ili vaši bližnji dobijete onu najgoru dijagnozu? Zdenka, Maja i Karmela su to doživjele na svojoj koži

Ispričale su nam kroz što sve prolaze u borbi za život, kako se nose sa šokom i emocijama, tko im pomaže i kako pronalaze nadu kada se čini da je nema

Zdrenka Rebrović, Maja Likić i Karmela Alaburić

 Marko Miščević/Cropix, Privatna arhiva, Marko Todorov/Cropix

Što ako ne preživim? Kako ću se boriti s ovim? Kako ću reći obitelji? Što će biti s mojim sinom? Što ako terapija ne uspije? Zašto se sve ovo događa? U glavi mi je bio apsolutni košmar. Vrzmalo se stotine pitanja. Bila sam tužna, ljuta i uplašena – priznaje nam Zagrepčanka Maja Likić prisjećajući se prvih trenutaka nakon što je saznala za svoju zloćudnu dijagnozu.

Kroz što sve prolaze u borbi za život, kako se nose sa šokom i emocijama, tko im pomaže i kako pronalaze nadu kada se čini da je nema otkrile su nam tri snažne žene. Ovo su njihove priče.

MAJA LIKIĆ (48): 'Nakon dijagnoze sam tjedan dana bila u šoku. No, onda se probudio borac u meni!'

- Nisam željela vjerovati da se to meni događa. Svađala sam se 15 minuta s liječnicom kad mi je nakon ultrazvuka rekla da sumnja na tumor. Odbijala sam vjerovati da je to istina, da je to uopće mogućnost. Kada me na kraju onkologica posjela ispred sebe s gomilom nalaza i rekla da imam zloćudni tumor, briznula sam u plač. Imala sam osjećaj da se cijeli svijet srušio na mene. Pola toga što je govorila nisam čula. Istina je da sam se u podsvijesti bojala ove dijagnoze, ali nisam vjerovala da će baš mene zahvatiti – otkrila nam je 48-godišnja Maja Likić, po struci trgovkinja, kojoj je u kolovozu prošle godine otkriven zloćudni tumor desne dojke.

Upravo je to najčešći zloćudni tumor kod žena, prema podacima Hrvatskog registra za rak on čini 25 posto svih tumora kod žena. Ako se prepozna i krene liječiti u ranom stadiju, oboljelima se pruža najbolja šansa za izlječenje, zato se veliki naglasak stavlja na prevenciju.

- Redovito sam se kontrolirala i baš sam u rujnu imala zakazanu mamografiju, no mjesec dana prije toga napipala sam kvržicu. No, nisam bila previše zabrinuta jer i inače sam imala ciste, ali kada je kvržica počela boljeti na dodir, znala sam da moram k liječniku – kaže Maja koja se otada liječi u KBC-u Zagreb gdje još uvijek ide na zračenja.

image

Maja Likić

Privatna arhiva

Liječnici su joj rekli da je kemoterapijom uspjela razoriti stanice raka, ali kako bi bili sigurni da negdje nije zalutala neka maligna stanica u siječnju ove godine Maji je operativnim zahvatom odstranjen dio dojke na kojem je bio lociran tumor i sentinel, limfni čvor.

- Kad sam saznala da imam rak prvih tjedan dana sam bila u šoku, a onda sam sama sebi rekla da je sad dosta te da se moram početi boriti. Posvetila sam se sebi, promijenila sam svoj stav i navike. Počela sam puno čitati, redovito sam bila u prirodi, okrenula sam se zdravoj prehrani. Sve je to dosta pomoglo da iznenađujuće dobro podnesem kemoterapiju – priznaje Maja. Nije imala nikakve mučnine, već je bila samo malo više iscrpljena. A onda je počela gubiti kosu.

- Ujutro bih se pogledala u ogledalo i šokirala se, jer ta osoba bez kose, trepavica i obrva nisam bila ja. U početku mi je to jako teško padalo, ali racionalno sam sagledala stvari. Ako kemoterapija tako djeluje na kosu pa onda zasigurno tako razarajuće djeluje i na zloćudno u meni – uvjeravala se. U cijeloj toj borbi Maja je zadržala iznimno pozitivan i optimističan stav. Vjerovala je da će se izvući baš kao što je to vjerovala i njezina obitelj.

Majka Rosa, 20-godišnji sin Gabriel, sestra i mnogi prijatelji bili su joj velika podrška, iako su i oni bili prestrašeni.

- Nisam ni sama znala koliko je moja majka jaka. Kada bismo emocionalno posrnule, jedna drugu smo dizale i bodrile. Zbilja ne znam što bih bez nje – priznaje Maja.

Na samom početku, kada je tek saznala za dijagnozu prijateljica joj je spomenula udrugu žena oboljelih i liječenih od raka Nismo same i rekla joj da će se raspitati. Već sljedeći dan Maju je nazvala predsjednica udruge Ivana Kalogjera i uputila je u sve što ju čeka i u načine na koje joj udruga može pomoći.

- Mene nije imao tko voziti na kemoterapije, preostao mi je jedino javni prijevoz koji u doba pandemije nije dolazio u obzir jer sam imunokompromitirana, a nisam si mogla priuštiti stalno naručivati taksi. Zato sam bila presretna kada sam saznala da će mi taksi prijevoz omogućiti udruga Nismo same – rekla je Maja.

image

Maja Likić

Privatna Arhiva

Prema istraživanju udruge svaka četvrta žena koja prima kemoterapiju, nema riješen prijevoz do bolnice i zato je već četiri godine aktivan projekt „Nisi sama – ideš s nama!“.

- Apsolutno svi vozači bili su izuzetno ljubazni. Uvijek bi me pitali jesam li dobro i mogu li mi kako pomoći, a bili su besprijekorno točni. Ova usluga zaista funkcionira fenomenalno i mene je spasila – objašnjava Maja pred kojom je sad niz pretraga kojima se prati njezino stajne. Ali ona je, uvjerava nas, mnogo bolje. Donedavno je još nosila periku, a sada slavodobitno pokazuje svoju kratku kosu.

- Da mi je netko rekao da ću ikada u životu biti toliko sretna što mi rastu dlake, ja mu ne bih vjerovala. Nije stvar samo fizičkog izgleda, nego činjenice da u vama ponovno sve cvjeta i obnavlja se. Ova bolest me uistinu naučila cijeniti život i male stvari, a nikada se nisam sretnije smijala – ističe Zagrepčanka.

KARMELA ALABURIĆ (52): 'Moja 13-godišnja kćer ima tumor kostiju. Podrška udruge Krijesnica ne može se mjeriti ni sa čim'

S tumorom se bori i 13-godišnja Antea Alaburić iz Omiša. Ona je jedno od 100 djece u Hrvatskoj koji svake godine obole od neke maligne bolesti. Njezin je neprijatelj – osteosarkom. Riječ je o najčešćem malignom tumoru kostiju koji može zahvatiti bilo koju kost, ipak u 50 posto slučajeva zahvaća one u području koljena.

Još prošlog ljeta, u posljednjim danima nastave, Antea je obožavala nakon škole otrčati s prijateljicama do plaže, a njezina duga kosa vijorila se za njom. Odjednom, ništa više nije bilo isto. Antea se sve češće žalila na bol u lijevoj nozi. Nije više mogla trčati, a svakim danom postajalo joj je sve teže hodati. Nije više mogla saviti koljeno. Budući da je naglo izrasla, omiška liječnica je vjerovala da je to uzrok boli, jer mišićno tkivo raste puno brže od kostiju pa to ponekad uzrokuje nelagodu. No, svejedno, Anteu je poslala ortopedu.

U kolovozu su saznali šokantnu vijest. Antea ima osteosarkom. Zloćudni tumor koji je zahvatio lijevu bedrenu kost i koljeno.

- Ortoped u splitskoj bolnici nam je objasnio da iako je riječ o zastrašujućoj dijagnozi, dobra je stvar što je tumor na najzgodnijem mjestu za operaciju. Tek kada smo došli u Zagreb na liječenje, objasnili smo Antei situaciju. Bili smo realni, rekli smo joj da se njezina bolest mora liječiti kako ne bi bila smrtonosna. Rekli smo joj da je cijela obitelj uz nju i da ćemo se svi zajedno boriti te da na sve ovo gledamo samo kao na jedan malo manje lijep period u životu. Antea je zbilja dobro, hrabro i strpljivo dijete. Izuzetno je jaka u glavi i čvrsto vjerujem da će iz ove bitke izići kao pobjednica – ispričala nam je njezina majka Karmela, 52-godišnja trgovkinja.

image

Karmela Alaburić

Marko Todorov/Cropix

Budući da se Antea liječi u Klinici za tumore KBC-a Sestre Milosrdnice na Ilici, ona i majka smještene su u obližnji stan splitske udruge Sanus koja okuplja roditelje djece oboljele i liječene od malignih bolesti. Trenutačno još uvijek ide na kemoterapiju.

Naime, s ovom je metodom liječenja tumora započela još lani u kolovozu, a potom je u studenom bila na operaciji. Uklonjene su joj kosti koje su napale maligne stanice i umjesto njih joj je ugrađena proteza, odnosno umjetne kosti. Punih šest mjeseci Antea je morala mirovati, a sada prima završni set kemoterapija kako bi bili posve sigurni da u njezinom tijelu nema više niti jedne maligne stanice. Ide i na fizikalnu terapiju kako bi joj ojačali mišići. Polako se vidi napredak, ponosno ističe mama Karmela. Zna da još treba puno rada i truda, ali veseli ju vidjeti Anteu na nogama.

Ponekad joj dođu krizni momenti, kada ju obuzmu strah i nemoć pa plače i viče, ali već sutra hrabro razgovara s majkom o tome što ju muči.

- Pričala sam sa psihologicom i rekla mi je da je dobro pustiti ju da reagira i pokaže emocije, ali da budem uz nju kako bi se osjećala sigurno i kako bi znala da nije sama, da se zajedno borimo – priznaje mama Karmela kojoj i samoj ponekad bude teško pa se na trenutak odmakne, isplače, posloži situaciju u glavi i vrati se k Antei kao snažni oslonac. U nošenju sa situacijom uvelike joj je pomogla udruga Krijesnica koja već više od 20 godina pruža podršku i pomoć djeci suočenoj s malignim bolestima i njihovim obiteljima.

image

Karmela Alaburić

Marko Todorov/Cropix

- Još dok smo čekali nalaze biopsije i konačnu dijagnozu obratio mi se gospodin Zoran Mitrović, jedan od osnivača udruge Krijesnica koji je danas voditelj i koordinator poslova i projekata s roditeljima. Objasnio mi je da mu se mogu javiti u bilo kojem trenutku bude li mi što trebalo, a ja sam ga saslušala s pola uha jer uopće nisam vjerovala da će mi trebati pomoć udruge jer mi je bilo nepojmljivo da bi moja kći imala tumor – prisjetila se Karmela.

Danas, pak, ne može pronaći dovoljno riječi hvale kako bi opisala sve što je udruga učinila za Anteu i nju. Pružili su im psihološku pomoć, organizacijsku, uz njihovu pomoć Antea je besplatno dobila periku izrađenu od prirodne kose, pomogli su Karmeli oko prevođenja dokumenata i nalaza, posjećuju ih volonteri i pomažu u svakom aspektu, čak su pomogli i s proslavom Anteinog rođendana. U njezinoj školi u Omišu su, pak, organizirali radionice za učenike i profesore kako bi ih upoznali s borbom koju Antea vodi te kako bi joj olakšali povratak u školu kada za to dođe vrijeme. Trenutačno je u 7. razredu i nastavu pohađa u bolnici, a posebno je uveseljavaju olovke i papiri jer obožava crtati. Kad nije uživljena u crtanje, onda ona i mama igraju društvene igre kako bi im vrijeme u bolnici brže prošlo.

- Kada bih dobila Eurojackpot i sve novce dala tim divnim ljudima u udruzi Krijesnica, ja bih se i dalje osjećala dužnom – priznaje Karmela koja je neizmjerno zahvalna svima koji im pomažu među kojima su i mame od Anteinih prijateljica koje su se organizirale, Anteina osnovna škola i grad Omiš.

ZDENKA REBROVIĆ (64): 'Prvo mu je počela odumirati ruka. Dijagnoza je strašna, ali dok ima mene, imat će tko brinuti o njemu'

Važnost udruga koje brinu o pacijentima spoznala je i 64-godišnja Zagrepčanka Zdenka Rebrović. Ona je svoj radni vijek provela radeći u trgovini, a sada je silom prilika posve upućena u medicinu i palijativnu skrb. Nije tako zamišljala svoju mirovinu. Željela je da ona i njezin četiri godine stariji suprug Jure planinare po njegovoj rodnoj Lici, da zajedno voze bicikle... No, sve je to palo u vodu kada ih je šokirala suprugova dijagnoza.

image

Zdenka Rebrović

Marko Miščević/Cropix

- Prvo mu je počela odumirati desna ruka. A kako je moj suprug desetljećima radio kao poštar, liječnici su mislili da mu je zbog teške poštarske torbe ukliješten živac. Dvije godine smo mi tako tapkali u mraku, da bi konačno 2018. dobio dijagnozu. Rekli su nam da Jure ima ASL. Nikad u životu nisam čula za to, nisam imala pojma što nas je snašlo i što možemo očekivati. Kada su mi rekli da će moj suprug postepeno odumirati ja sam bila u apsolutnom šoku – prisjeća se gospođa Zdenka.

Njezin suprug boluje od amiotrofične lateralne skleroze, neurološke bolesti koja dovodi do paralize mišića, invalidnosti te na kraju smrti. Procjenjuje se da jedna do dvije osobe na sto tisuća stanovnika oboli od ove rijetke bolesti, a javnosti je najpoznatiji slučaj britanskog teorijskog fizičara Stephena Hawkinga. Baš kao što je Jane Hawking podredila svoj život borbi za život svog supruga, isto za svog Juru čini i Zdenka. Nesebično skrbi za svog nemoćnog supruga iako nije posebno educirana niti pripremljena za svakodnevicu koja ju je snašla. Ali, prilagodila se, naučila je.

- Uvijek me pitaju zašto ne smjestim supruga u neki dom, da bi tako i meni i njemu bilo lakše. Ali, oni ne razumiju da ja svog supruga najbolje poznajem, da ne želim da bude izoliran u neponatnom okruženju i s nepoznatim ljudima kada znam da obožava gledati naše drveće kroz prozor i biti uz mene. Dok ima mene, ja ću se brinuti o njemu – govori Zdenka teškim glasom, gutajući suze.

Njezin Jure, s kojim je već 40 godina u braku, vezan je za krevet i za respirator koji diše umjesto njega. Ponekad sjedne, ali Zdenka ga mora podići i namjestiti jer sam ne može. Ona nadgleda respirator i aspiracijski kateter kako se ne bi počeo gušiti bez zraka. Blenda mu svu hranu i hrani ga kroz PEG, perkutanu endoskopsku gastrostomu, poseban kateter povezan sa želucem. Mijenja mu pelene i mokraćni kateter. Bdije nad njim gledajući u pulsni oksimetar koji mu mjeri razinu kisika i brzinu pulsa. Održava ga pozitivnim i uveseljava ga što joj ne pada teško jer je karakterno takva. Noću se, pak, svaka dva sata budi kako bi provjerila diše li i dala mu vode. Tako je već više od godinu dana.

image

Zdenka Rebrović

Marko Miščević/Cropix

- Za prošli Uskrs zamijetila sam kako suprug jako plitko diše i stalno je padao u san. Zvala sam hitnu i rekli su mi da je to sasvim normalno za pacijenta s ALS-om. No, imala sam osjećaj da je suprugu sve gore pa sam pozvala sina da ga odveze na hitnu. Tamo su nam rekli da smo doveli supruga u zadnji čas jer njegova pluća nisu više mogla disati za njega. Od tad je na respiratoru – objasnila nam je Zdenka koja kaže da se ne bi uspjela nositi sama sa svim nedaćama te je zato iznimno zahvalna svim stručnjacima i volonterima iz udruge La Verna koji joj pružaju emocionalnu, organizacijsku i praktičnu pomoć.

Udruga La Verna pruža podršku teškim, neizlječivim i umirućim bolesnicima te njihovim obiteljima na području Zagreba, a Zdenku je kći uputila da im se obrati jer je njezina svekrva već godinama korisnica udruge.

- Da mi nije bilo divnih ljudi iz udruge La Verna, fizioterapeuta, volontera terenaca i medicinskih sestara ne bih imala pojma kako brinuti o suprugu. Oni su me svemu naučili i neizmjerno sam im zahvalna. Dolaze dva-tri puta tjedno i pomažu oko čega god treba. Ja najčešće za to vrijeme odem u kupovinu, kako suprug nikada ne bi bio bez nadzora. Pomognu mi oko organiziranja prijevoza i smještaja u bolnici kada suprug ima preglede, kada mi u zadnji čas zafale neke tablete za supruga, uvijek uskoče, i oko nabavke kolica... Ma, ne mogu sve ni nabrojati – govori Zdenka.

Kada i njoj emocije i stres dođu do kritične točke, povuče se nakratko u drugu prostoriju ili u svoj omiljeni vrt, isplače se i izbaci sve iz sebe, a potom se vraća k Juri i sve okreće na šalu jer ne želi da je on ikada vidi zabrinutu ili tužnu.

- Prijatelji mi kažu da sam u godini dana ostarjela 10 godina. Znam to i sama, ali ne žalim. Najgore mi ga je gledati takvog – priznaje.

Briga za pacijente i posvećenost njihovoj dobrobiti u središtu su djelovanja tvrtke PLIVA, ponosne članice Teve, najveće svjetske generičke kompanije. Kako bi osnažili one koji pružaju cjelovitu, kontinuiranu i personaliziranu zdravstvenu skrb, PLIVA ponovno organizira natječaj Zajedno prema zdravlju za dodjelu financijske potpore.

Nakon uspješno završenog prošlogodišnjeg natječaja u kojima je pobjednicima, među kojima su i udruge spomenute u ovom testu, dodijeljeno sveukupno 200.000 kuna, PLIVA nastavlja svoju potragu za udrugama i organizacijama koje pokreću i unaprjeđuju aktivnosti usmjerene na pacijente i njihove njegovatelje.

- Tražimo one inicijative ili programe koji pozitivno utječu na iskustvo pacijenata i njihovih obitelji, koje svojim trudom, kreativnošću i posvećenošću omogućuju stvaranje humanijeg okruženja i od kojih svi možemo nešto naučiti. Sve institucije i udruge koje skrbe za pacijente, uključujući bolnice, dobrotvorne udruge i druge neprofitne organizacije, s naglaskom na one čiji rad do sada nije prepoznat, svoje projekte i inicijative mogu prijaviti na natječaj Zajedno prema zdravlju – ističu iz PLIVE.

Po završetku prijava PLIVIN žiri napravit će uži izbor kandidata, nakon čega će zaposlenici PLIVE glasanjem izabrati četiri pobjednička projekta kojima će biti dodijeljene novčane nagrade u ukupnom iznosu od 200.000 kuna za provedbu i realizaciju prijavljene inicijative.


Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i PLIVE.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2022 10:38