Sve je počelo kao što počinje većina dobrih priča: bez plana i bez dozvola. Boris Bare odrastao je s grafitima kao jezikom ulice, crtajući po školskim zidovima i kvartovskim pročeljima još početkom devedesetih. Nije se radilo o buntu bez razloga nego o instinktivnom traženju boje u sivilu. Kroz godine mu se mijenjao stil: od grafiterskih slova koje je crtao kao klinac, prebacio se u street art, izazivajući se sve kompleksnijim kompozicijama i sve većim površinama.
- Prvi sam put crtao po zidu negdje u petom osnovne. Nismo imali sprejeve nego smo crtali sa četkom i to mi se jako svidjelo. Čak je i ravnateljica škole shvatila da je to što radimo fora pa mi je dala da bojam zidove škole. Ali to nije najsjajnije završilo. Bio sam nestašan pa je to predugo trajalo – smije se Boris.
Jedan od naših najpoznatijih muralista ugostio nas je u svojem domu, gdje je u dvorištu oslikavao kombi kojeg priprema za novu nadolazeću sezonu Art Parka u Puli. Art Park je projekt koji je nastao prije deset godina, a najprije je oživio park iza Tomićeve. Bare je sa skupinom kolega oslikao i uredio park, koji je potom postao pravo odredište za prolaznike, turiste, fotografe, mame s djecom... Organizirali su koncerte, DJ nastupe, radionice, filmske projekcije i izložbe, a mjesto je postalo jedno od važnijih gradskih lokacija spontanog okupljanja.
- Jedno smo vrijeme radili i na Ribnjaku. Nažalost, u Zagrebu je teško naći lokaciju na kojoj Art Park ne smeta susjedima. No, u Puli nam je sjajno i uživamo raditi tamo. Ekipa je odlična – govori umjetnik, dodajući da pulski pop-up pod krošnjama počinje 3. lipnja.
No, Art Park nije jedina njegova okupacija ovih dana, već je tu i izložba „Sukob interesa“, koja nakon zagrebačkog izdanja 20. lipnja seli u Split, a potom i 26. lipnja u Mostar. Radi se o nizu ilustracija koje se bave odlaskom u zaborav nekada moćnih industrijskih giganata s našeg područja. Bare je jednu od ilustracija odlučio ‘povećati‘ i preslikati ju na Art Park kombi. O njegovoj vještini dovoljno govori da je cijelu stranicu kombija završio u samo jednome danu. Zanimljivo je da je on jedan od desetak muralista u Hrvatskoj koji žive samo od tog posla.
- Mislim da je u Hrvatskoj doista tek nas desetak koji se bavimo jako velikim formatima. To je jedna od najnovijih grana umjetnosti, koja se stalno razvija, pa ju je vrlo uzbudljivo pratiti – govori Boris.
Pitamo ga, naravno, koji je najveći mural kojeg je ikada izradio. Ističe da su to „Svemirski voajeri“ kojima su dimenzije 60x40 metara, a koji je napravljen na platou iznad Ljetne pozornice Tuškanac. Sama ideja rada je duhovita i pomalo obrnuta od očekivanog: na podu je prikazan par koji leži i gleda prema gore. Žena fotografira, a muškarac kroz dvije bočice imitira dalekozor. To je svakako jedan od zanimljivijih zagrebačkih primjera tzv. landscape ili podnog murala, rada koji nije zamišljen prvenstveno za promatrača s ulice, nego iz povišene perspektive. Nastao je 2019. u okviru projekta OKOLO.
- Zanimljivo je da sam u periodu izrade murala imao slomljenu nogu, ali spasila me nekolicina asistenata. S obzirom da ne mogu gledati površinu koju radimo iz zraka, takve murale izrađujem uz pomoć mreže. Metoda je jednostavna, ali zahtjevna: napraviš mrežu na podu, imaš umanjenu verziju na papiru i uvećanu na podu, i onda moraš biti jako koncentriran da ne fulaš linije i boje - tumači nam Boris.
No, osim podnih projekata, imao je i one sasvim suprotne, koji idu u visinu. Na ulazu u Koprivnicu, na Podravkinom silosu koji je desetljećima važan dio gradske vizure, 2023. se je oslikao novi prizor: veliki mural koji je u jednom potezu spojio industrijski pejzaž, lokalnu memoriju i suvremenu umjetnost. Rad zauzima oko 300 četvornih metara i izveden je na približno četrdeset metara visine.
- Napravio sam kombinaciju tri motiva: djevojke, kokota i bicikla. Pijetao je predstavljao asocijaciju na Podravkinu juhu, a bicikl je tu jer je Koprivnica poznata kao grad u kojem je on važno prijevozno sredstvo. To je bio odličan projekt. Radio sam na visokim skelama. Kad radim na velikim visinama, obično mi treba pola sata da se priviknem, a poslije uopće ne razmišljam o tome. mada ne mogu reći da mi je potpuno svejedno. Zavrti mi se, ali zavežem se, postoje sigurnosni procesi, a poslije se opustim i sve ide vrlo lako – ističe Bare.
Specifičnost ulične umjetnosti je u tome što joj svatko ima pristup. To ima svoje pozitivne strane, ali i mane.
- Sprej može napraviti predivne stvari, ali i ogromnu štetu. Može uništiti fasade i ispisati pogrdne stvari po zidovima. Imam nekoliko radova koji su tako nestali, ali nemam preveliki sentiment prema tome. To je takva vrsta umjetnosti koja ima svoj rok trajanja. Ako netko crta po tvom muralu, ne možeš ništa. No, s druge strane, imam i neke radove koji se godinama drže. „Guliver“ iz 2016. još stoji na Opatovini netaknut. To govori nešto o ljudima, a, isto tako, i o muralu – priča umjetnik.
Govori kako uvijek po gradu gleda prazne zidove i skauta lokacije.
- Ako netko ima zid kojeg želi dati na raspolaganje, uvijek ću ga rado pogledati, a možda i oslikati – kaže Bare.
Na koncu, ističe da su najljepša stvar kod njegovog posla reakcije ljudi, koje ne izostaju ni dok je sami proces rada u tijeku.
- Bilo je svega, od bračnih ponuda do poziva na ručak, kolača – smije se, pa nastavlja:
- To se posebno ističe kad radim u manjim sredinama. Osjeti se ta toplina – govori muralist.
No situacije koje pamti događale su mu se i u Zagrebu.
- U Koranskoj ulici sam crtao mjesec. Susjedi su najprije bili malo sumnjičavi, no s vremenom su shvatili da to ima smisla. Zvali su me na ručak, stalno mi se javljali. No najbolje od svega mi je bilo što se ni oni međusubno nisu poznavali dok nisam počeo raditi tamo. Svi smo se jako sprijateljili i sve se nekako spojilo. Uživam u tome. uljepšati fasadu, ali usput i spojiti ljude. Mislim da bi se svaki pojedinac trebao angažirati i uljepšati bilo što oko sebe – zaključio je Bare.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Podravke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....