Na terenu smo, među studentima i mladim zaposlenicima, postavili jednostavno pitanje: kako zamišljate svoje umirovljenje i koliko zapravo znate o tome kako se formira iznos vaše mirovine? Ispostavilo se da tek jedna osoba od svih ispitanih zna što je treći mirovinski stup, a veliki dio njih nikada nije razmišljao o tome kako se uopće osigurava solidan iznos buduće mirovine.
Iako nas to nije potpuno iznenadilo, jer tema mirovine nije osobito popularna među mladima, otkrili smo da većina zapravo prvi put uopće promišlja o svojoj financijskoj budućnosti kada im se postavi vrlo konkretno pitanje. Među obvezama na fakultetu, poslom, putovanjima i druženjima, ideja treće životne dobi djeluje gotovo nestvarno udaljeno. Pojmovi poput „drugog stupa“ i „mirovinskog osiguravajućeg društva“, zvuče kao apstraktni koncepti koji pripadaju svijetu odraslih ljudi koji su na pragu odlaska u mirovinu. Uz to, u današnjoj je ekonomiji studentima pojam štednje još uvijek bliži pokušaju štednje prilikom kupovine u dućanu no razmišljajnju o ulaganju viška novca. Ipak, upravo to odgađanje razmišljanja najveća je zamka mirovinskog sustava.
Da bi se uopće razumjelo zašto je važno informirati se o mirovini čak i za vrijeme studentskih dana, potrebno je znati osnovu: hrvatski mirovinski sustav počiva na tri stupa. Prvi je obvezan i funkcionira po modelu generacijske solidarnosti, što znači da današnji radnici financiraju mirovine sadašnjih umirovljenika. Dakle, ono što radna populacija uplaćuje iz plaće ne ide njima, već nekome tko je već završio svoj radni vijek.
Mirovina nije samo tema za starije
Drugi stup također je obvezan, ali njegovo je glavno obilježje to što sredstva idu osobni račun zaposlenika u fondu, u fazi štednje u potpunosti je nasljedan, a nasljednost u fazi isplate mirovine ovisi o odabranom modelu. Treći stup jedini je dobrovoljan i pruža potpunu autonomiju: uplaćuješ kad želiš, iznos koji želiš, a država na ovaj tip štednje daje dodatne poticaje. Ukratko, to je jedini stup koji je u potpunosti u rukama pojedinaca i koji predstavlja privatnu, nasljednu i fleksibilnu štednju.
Studenti ili oni koji tek počinju raditi možda misle da je ovo tema za nekoga deset ili dvadeset godina starijeg. No upravo su njihove godine najvažnije, jer se koristi dugoročnog ulaganja vide tek nakon nekoliko desetljeća. Jedan od ključnih elemenata jest upravo kontinuitet uplata. Redovitost, makar i s manjim iznosima uplate, tijekom duljeg razdoblja najviše doprinosi stvaranju značajne štednje. Uz to, visina prinosa fonda, razina rizika koju je pojedinac spreman prihvatiti i trajanje ulaganja čine razliku između skromne i stabilne mirovine. U Hrvatskoj, država dodatno stimulira treći mirovinski stup vrlo konkretnim poticajima: osiguranik ostvaruje 15 posto poticaja na godišnju uplatu, ali najviše do iznosa od 663,61 eura. To znači da je maksimalni godišnji poticaj 99,54 eura.
Taj dodatni novac ne ide “sa strane”, već se naknadno uplaćuje na račun štediše u fondovima i također stječe prinose, čime država “surađuje” u dugoročnom ulaganju građana. Osim toga, i poslodavci mogu sudjelovati u ovom modelu štednje: uplate poslodavca u treći stup priznaju se kao porezno priznat rashod do određenog iznosa. Na taj način, vaš treći stup može rasti ne samo zahvaljujući vlastitim uplatama i prinosa, nego i poslodavčevom angažmanu.
Isplata već sa 55 godina
Kada promatramo štednju na dugi rok, učinak složenog prinosa postaje vrlo moćan. Primjerice, prema podacima, ako netko uplaćuje mjesečno 35 eura tijekom 40 godina (uz primjerni povrat – npr. tri posto godišnje) te državni poticaj, stanje na računu može narasti značajno (prema nekim proračunima i do gotovo 36,965 eura). Uz to, isplata iz trećeg stupa može početi već sa navršenih 55 godina, a moguće je podići do 30 posto iznosa jednokratno, dok se ostatak može rasporediti u isplate (mjesečne, kvartalne, godišnje), ovisno o odabranom modelu.
Ukratko, štednja u trećem stupu nije samo navika, nego strateško planiranje: s državnim poticajima, prinoseima fonda i fleksibilnošću, već i male, redovite uplate mogu kroz desetljeća prerasti u značajan iznos. One su način preuzimanja kontrole nad svojom financijskom budućnošću, a puko oslanjanje isključivo na državni sustav.
Pa kako onda početi? Najvažniji je prvi korak: informirati se. Posjetiti stranice mirovinskih fondova, provjeriti koji fondovi postoje, kako posluju, te izračunati koji je iznos realno mjesečno izdvojiti. Možda će to biti pet, deset ili dvadeset eura, ali iznos nije bitan jer svaka redovita uplata stvara temelj tvoje buduće sigurnosti. Jednom kada se to tako postavi, ostatak ide gotovo automatski, a na računu se taloži novac koji će jednog dana itekako imati vrijednost. I tu dolazi završna, možda najvažnija misao: briga o budućnosti nije znak starosti, već odgovornosti prema sebi. A ako mladi već sada saznaju nešto što velika većina njihovih vršnjaka ne zna, stekli su prednost koja se mjeri ne u mjesecima, nego u godinama kvalitetnijeg života.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i AZ mirovinskih fondova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....