Nisu svi koji traže pomoć zaista potrebiti. Zna to i Jasna koja prije svake humanitarne akcije u kojoj je sudjelovala odlazi na teren i provjerava situaciju jer, kako sama kaže, osam od deset dojava o potrebnoj pomoći je lažno. Koliko god to bilo teško priznati, ima onih koji bi željeli iskoristiti njenu i dobru volju drugih dobročinitelja. No, to nikada neće obeshrabriti Jasnu. Tako je došla i u dom samohrane majke s trogodišnjim sinom koja ih je zamolila da joj pomognu platiti stan.
- Otvorila sam frižider, bio je potpuno prazan. Iz druge sobe je došao maleni dječak, njen sin i pitao me 'teta, hoćeš li mi kupiti tost'. Majka je počela plakati i kroz suze mi objasnila da je dječak jednom jeo tost i od tada sanja samo o njemu, a ona nema niti jedan sastojak da mu ga napravi, nema mlijeka, nema jaja. Takve stvari te prate, ostaju s tobom dok bezbrižno jedeš svoj doručak, tost, sendvič i ne razmišljaš da oko tebe postoje gladna djeca koja bi dala sve na svijetu da budu na tvojem mjestu. I to ne u Africi, već u Rijeci, u Zagrebu, u svakom mjestu u Hrvatskoj – govori Jasna kroz suze.
Izjurila je iz stana i krenula u potragu za tostom. Kada se vratila s dva svježe napravljena sendviča od tosta, pružila ih je dječaku.
- Tresao se od uzbuđenja, nije ih se usudio primiti. Stalno je ispitivao jesu li to tostovi za njega. Mama je plakala, ja sam plakala, svi smo plakali. Maleni je onda počeo jesti takvom brzinom, kao da se bojao da će tostovi nestati ako ih ne pojede odmah. Jedan od mojih dobročinitelja pomogao je majci riješiti ovrhu od 17 tisuća kuna kako bi imala čisti start, a na poklon su dobili i dva tostera – ispričala je Jasna.
Potres u Petrinji
Već na prvi razgovor očito je da je Jasna Vrhovac (53) žena zarazne energije i velikog srca. Ova velika humanitarka nedavno je proglašena Kastavkom godine, a malo tko u Rijeci i okolici nije čuo za njena dobra djela. Vesela je, vedra, vjeruje u bolje sutra, no dok priča o onome što je sve vidjela tijekom svoje dobročiniteljske „karijere“ ne može sakriti suze.
U Kastvu nije osjetila veliki potres 29. prosinca, ali čim ju je kćer iz Rijeke nazvala i rekla koliko je treslo, znala je da će se ljudi okrenuti prema njoj i moliti je da organizira pomoć za Petrinju, Sisak i Glinu.
- Riječani i inače rado pomažu, ali ovo nas je duboko potreslo, kao i cijelu Hrvatsku. Najstrašniji je osjećaj nemoći, činjenica da već sutra ovakav potres može razrušiti baš naše selo ili grad. Odmah smo počeli prikupljati stvari, očekivala sam da ćemo do kraja dana napuniti pet, najviše šest kombija. No, na kraju smo svakih pola sata slali drugi kombi i do kraja dana ih je iz Kastva otišlo 15 uz tri prepuna automobila. Uz to, skupili smo novac i kupili dvije potpuno opremljene kamp kućice – priča Jasna koja je i sama bila ovih dana bila u Glini, a priprema i veliku donaciju potrepština za sisačku bolnicu.
Široj javnosti je vjerojatno poznatija kao žena koja je lani pronašla kuvertu sa 7000 eura i vratila je vlasniku. Na plavoj kuverti pisalo je 'Tata', a Jasna je vlasnika našla preko Facebooka.
- Ni na sekundu nisam pomislila kako bi novac mogla zadržati za sebe jer to nije moj novac i nije namijenjen meni. Nisam ni pomislila na svoju blokadu, da bi mi vjerojatno dobro došao, jednostavno se nisam mogla prestati tresti dok novac nije pronašao svog vlasnika. Htio me nagraditi, ali mislim da se ljudskost ne treba nagrađivati. Želim vjerovati da bi i drugi postupili kao i ja – govori Jasna.
Osjećaj gladi nije joj stran
Njena Facebook grupa „Pomozimo – riječka građanska inicijativa“ broji više od 8000 članova, a najviše pomaže samohranim majkama i siromašnim sugrađanima. Jasna priznaje da najviše pomaže onima s kojima se može poistovjetiti jer je i ona sama, bez oca, odgojila svoje dvije kćerke, a osjećaj gladi joj nije stran.
- Sedam godina borila sam se za alimentaciju, radila dva ili tri posla kako bi prehranila svoju djecu i platila najam stana, ali one nikad nisu bile gladne. Ja jesam, ali one ne. Tada sam i upala u minuse i blokadu, a do dan danas ne znam koliko sam točno dužna. Znam samo da su sada to puno više kamate, a manje glavnica duga – govori Jasna.
Teško je i nabrojiti sva dobra djela koja ona čini svakodnevno. Pomagala je i radnicima brodogradilišta 3. Maj za koje je organizirala osam humanitarnih akcija i skupila sedam tona hrane u dva sata, dvadesetak potrebitih obiteljima je uz pomoć svoje udruge platila dvije godine stanarine, za 74 djece plaća topli obrok, pomaže sigurnoj kući Sveta Ana... O njenoj požrtvovnosti možda najbolje govori podatak da je samo prošle godine imala više od 450 sati volontiranja.
A sve je krenulo kada je išla u šesti razred osnovne škole. Čekala je autobus i vidjela prizor koji nikada nije zaboravila. Sitna bakica, odjevena u crno, rukama je jela sasušene pelate. Tresla se od gladi.
- Tek tada sam shvatila da su potrebiti svuda oko nas. Moja baka je cijeli život pomagala svojoj siromašnoj susjedi, kada bi kupila hranu za nas, kupila bi i za nju, iako ni mi nismo imali previše. Mislim da me to odredilo kao osobu i nadam se da će ova potreba za pomaganjem koja se pojavila nakon potresa ostati i u mirnija vremena. Nisu potrebne velike geste, velike akcije kako bi učinili dobro djelo za našu zajednicu. I pomoć susjedu je korak u pravom smjeru – zaključuje ova vedra humanitarka.
Sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije, PPD-a i Zaklade Novo sutra, u skladu s najvišim profesionalnim standardima.