PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

GORAN BARE ZA JUTARNJI 'Stigla me užasna popularnost od koje sam morao pobjeći. Zato sam uzeo dulju pauzu i napravio nešto sasvim drukčije'

Zoran-Marinović

 

Goran Bare s ponovno izmijenjenom postavom grupe Majke nedavno je objavio novi album “Nuspojave” koji kritika sveudilj hvali, proglašavajući ga remek-djelom i rock albumom godine iako je proljeće tek zakucalo na vrata, a potežu se i usporedbe s Davidom Bowiejem i njegovom “berlinskom fazom”. Dobar razlog za još jedan intervju s Baretom, s kojim me veže 30 godina poznanstva, pa i prijateljevanja i suradnje iz ranih i ratnih 90-ih kad sam Majkama bio i menadžer i diskograf koji je objavio albume “Razum i bezumlje” i “Razdor”. Našli smo se u jednom novijem baru u novozagrebačkom kvartu Sloboština u koji se Bare preselio prije dva-tri tjedna iz obližnjih Utrina.

“Za moj novi album Ante Batinović stalno je spominjao ‘Bowie, Bowie, Bowie’ i u redu je to, a i nije fer da ga zaustavim jer sam odrastao uz njegove radijske emisije. Tamo sam prvi put čuo ‘Ziggyja Stardusta’ i oborilo me koliko je taj album iz 1972. godine bio punk prije punka, to mi je bilo fantastično, pa MC5 ‘Kick Out The Jams’, to sam stalno rokao. Obožavao sam emisiju ‘Po vašem izboru’, slušao je na tranzistoru od starog još dok ju je vodio Miljenko Jelača, bio sam mali, ali su me baš u njoj puknuli Bo Diddley i Lou Reed pa Van Morrison kojega sam prvi put čuo kad ga je pustio Dražen Vrdoljak. E, danas više nema takvih emisija, tada je sve bilo jednostavnije”, prisjeća se Bare odrastanja uz glazbu u Vinkovcima.

 

Teške boje

Na radiju je kasnije čuo Sex Pistolse i Stoogese, ali prijelomni je trenutak bio “kad je sestra dobila mono gramofon Iskrafon 1002” i kad je čuo “Crazy Mama” od Stonesa. “Tada sam poželio imati rock band, kad sam čuo to deranje Jaggerovo i neurednu svirku, bio sam očaran i kupio sam sve što sam mogao od Stonesa i Doorsa. Imao sam LP ploča, ali vidio sam da mi je s vremenom to postao prevelik teret, jer se već tridesetak godina po Zagrebu svako toliko selim, pa sam gramofon poklonio Davoru Rodiku (pedal steel gitaristu Majki, op. a.), a ploče njemu i Kruni Domaćinoviću (gitaristu Majki, op. a.), pa neka si podijele. Još me muči to što moram glazbu dotaknuti rukom kao nosač zvuka pa mi je i danas važno da objavim album na CD-u ili LP-ju čiji su omoti često umjetnost, a kad pomirišiš vinil i rokneš ga na gramofon, to je onda to”, priča Bare o magiji LP-ja koja ga drži, iako se riješio svoje kolekcije. “Moram biti mobilan, ruksak na leđa i šibam po gradu gdje stignem ili da sam momentalno spreman na selidbu, k’o vojnik, uzbuna i na marš. Podijelio sam i hrpu CD-a, pojačala, odjeće, samo da imam što manje toga. Ubilo me to seljakanje iz stana u stan. Malo mi je žao što nisam našao stan u Utrinama, ali naviknem se lako pa ću tako i na ovaj, za mene novi, kvart.”

Osjetio je potrebu i da se više osami. Nakon “Teških boja”, koje su bile jedan od njegovih najvećih hitova, ali i uz više autorske honorare od emitiranja pristigla je i za njegov ukus prevelika popularnost. Svi su ga opet slavili i hvalili, no zbog takve slave i popularnosti danas ima drugačiji dojam o toj pjesmi pa smatra da su ga “Teške boje” na neki način i upropastile. “Znaš, počela mi djeca dolaziti na koncerte pa ne mogu poslije njima pjevati ‘Krvarim od dosade’. Kazao mi je jedan lik da mu mali ne može zaspati dok mu ne pusti tu pjesmu, a ja mu rekao da pripazi da mu mali ne postane kao ja, da ne bude belaja. Ljudi su me zaustavljali na ulici, po benzinskim stanicama, nisam mogao izaći iz stana ili u grad, a da me netko ne fotografira... Ubilo me to. Trebao mi je odmak od svega toga jer kao da sam postao estrada, a to mi se ne dopada, kao ni sva ta potpisivanja, fotkanja. Lijepa je meni ta pjesma, stvarno je bila hit i od nje sam dobro živio. Bio sam poznat i prije, ali fakat nisam volio popularnost kakva me stigla s ‘Teškim bojama’ pa sam namjerno uzeo dužu pauzu da se sve to malo ohladi i da mogu napraviti posve drugačiji album”, pojašnjava put do “Nuspojava”.

No, ni taj album se nije lako “porodio”. Nije posrijedi “Krautrock album”, kako mi je Bare najavio na utrinskom placu nekoliko tjedana prije objave, iako sadrži nešto od motoričnosti ritma karakterističnog za taj glazbeni stil. Osobno sam stekao dojam da su “Nuspojave” bliske “The Idiotu” Iggyja Popa i težim pjesmama iz “berlinske faze” Davida Bowieja te sporijim pjesmama The Doorsa i Lou Reeda iz ranih 70-ih, a naš zajednički prijatelj Vlado ima tezu da je taj album za Bareta zaokret kao “Time Out Of Mind” za Boba Dylana u produkciji Daniela Lanoisa. Mislim da su “Nuspojave” i u korespondenciji i s djelima Marka Lanegana i Nicka Cavea.

Talibani

“Album ‘Nuspojave’ je nastao iz drugog pokušaja jer mi je prva verzija zvučala poput ‘Teških boja’ za siromašne pa sam shvatio da opet moram, barem donekle, promijeniti bend. Imao sam i puno gaža kako bi glazbenici uz mene mogli pristojno živjeti, no mene je prevelik broj koncerata ubijao, a nitko se nije pitao mogu li ja to fizički izdržati. Malo jesam strahovao kako će se tebi i drugim ljudima koji me dugo poznaju dopasti ‘Nuspojave’, ne znam ni kako će proći kod publike, ali imao sam potrebu napraviti baš takvu ploču, reći adios estradi”, pojašnjava genezu “Nuspojava”.

Ideja za jedan takav album nije od jučer, kuhao se dugo, ali kao da su se tek sada stekli uvjeti da ga realizira jer je sredinom 80-ih, kad sam prvi put čuo Majke na nekoj demo-kaseti od frendova iz Vinkovaca, sve bilo drugačije. “Odavno sam htio napraviti takav album, ali u Vinkovcima nisam imao ljude za to. Shvatio sam da se tada jedino mogu izraziti kroz energiju, žešći garažni rock & roll i punk, ali kasnije smo imali sve više raznih problema, od mojih s drogom do nekih njihovih problema s identitetom. 1997. sam imao 32 godine, a dio benda uglavnom od mene mlađi, neki i po sedam-osam godina, i sve mi je to počelo zvučati kao neki južnjački rock, a htio sam se od toga odmaknuti, pa čak i kroz političke istupe. Mislio sam 2000. godine da će biti bolje, ali sam kasnije uvidio da sam se zajebao jer ovdje nikad neće biti dobro”, komprimira povijest Majki od sredine 80-ih do konca 90-ih, razočaran u naše društvo, ali i globalnu svjetsku situaciju o kojoj voli popričati s prijateljima.

“Zato na naslovnici albuma nosim maramu na glavi od koje se radi turban. Gadi mi se Amerika i njena politika vječitog ratovanja za naftu i druge biznise. Da, bili su u Iraku i Afganistanu na vlasti idioti, ali mislim da bi se i te zemlje prije sredile da ih nisu okupirali Amerikanci i postavljali svoje vlade, izvozili im demokraciju. Uostalom, koja je razlika između islamskih talibana i kršćanskih militanata s juga Amerike? Gadi mi se što sve Amerika nameće svijetu.”

Možda i zato stihovi “ne, to nije igra, biti čovjek k’o životinja tretiran” ili “ljubav i istina neka me vode, da pjevam svoju pjesmu slobode”. Univerzalni, a opet osobni.

Skarabej

“Jedna je klinka dobro primijetila da se na ovom albumu mogu naći stihovi koji odražavaju globalnu sliku svijeta, ali i unutarnje stanje pojedinca, tu kod nas. Možda ljudi i ne žele da ih vodi istina, a i gdje smo došli kad čovjek mora prodati bubreg da pokrije bolničke troškove. To je pomanjkanje svake humanosti i o tome je ‘Ljubav krvari’ pa nemoj da netko kasnije kaže da mu nisam rekao. A može se reći i da sam ja taj skarabej ‘koji živi po svom i nikada nije imao dom’. No, to su motivi koje sam nalazio i kod Marca Bolana i niza drugih izvođača. Zašto skarabej? Sviđa mi se ta riječ, to je neki mali balegar koji sada vadi govna, a nekad je bio egipatsko božanstvo”, priča Bare o stihovima s novog albuma koje sam mu nabacio kao temu za ugodan razgovor. Čini mi se nekako pomireniji sam sa sobom i svojim životom, no kako piše, stalno pomalo ili tek kad priprema novi album?

“Kad mi dođe, nešto zapišem pa nakon nekog vremena to pogledam, pročitam pa iz toga nastane pjesma. Kad lutam negdje po noći, onda mi ujutro dođu neke slike iz tih lutanja pa zapišem i čekam što će od toga ispasti. Nekada ispadne nešto, a nekada ništa. Imam pun kufer stihova, mogla bi i neka knjiga iz toga nastati, ali mislim da je prerano, možda bolje nakon moje smrti”, nekako će sjetno. Kažem mu da je daleko dan kad će se odjaviti s ovog svijeta, a i kad smo već kod knjiga i toga da se nekako osamio, pitam ga što sluša, čita, gleda. Ima li tuđih djela koja ga inspiriraju? “Jako mi se sviđa ‘Moja borba’ od Knausgarda, a i nevjerojatno je da je slušao iste bendove kakve smo i ti i ja ovdje slušali. Šta kažeš, da ima šest knjiga? Ja tek čitam prvu, a ti si već na četvrtoj, ali te 80-e su bile čudo i kod nas kao i kod njega u Norveškoj. Evo, prije nekog vremena sam za po 40 kuna kupio boxove od po pet albuma Echo And The Bunnymena i The Jesus And Mary Chain. Kakve su to kolekcije ploča, pa to je nevjerojatno. Odavno ja to slušam, ali nisam ja u 80-ima mogao tako nešto izvoditi. Htio sam i synth-punk, kao njujorški Suicide, ali na kraju sam dospio do toga da su Majke kasnih 90-ih postali kao loši Guns N’ Roses.”

Mijene i prevrati

Kažem mu da je prekritičan prema sebi i svemu što je napravio. Prošlo je mnogo glazbenika kroz njegove albume i koncerte, ali malo je onih u nas koji su stvorili tako moćna djela, a ni opus mu nije skroman, unatoč svim problemima koje je prolazio zbog ovisnosti koju nikada nije skrivao i osobnih tragedija poput smrti prve supruge Mirjane. Prošao je i raj i pakao droge, no radije s njim pričam o glazbi jer predobro znam njegovu životnu priču. Radije ćaskamo o tome kako dolazimo do novih bendova.

“Uzmem svako toliko Mojo ili Uncut i tako otkrivam novu mjuzu, a kad mi se nešto dopadne, onda zamolim Krunu Domaćino­vića da mi to skine i zaprži na diskove pa slušam. Ima i danas čuda od bendova, pogotovo psihodeličnih. Naravno, kako je Elvis Presley u 50-ima ovisio o nekome iz 30-ih, tako danas imaš bendove koji ovise o onome što je bilo u 80-ima. Ništa ne pada s neba, nego izrasta iz nečega otprije, tako se razvija umjetnost”, rezonira o mijenama i prevratima u glazbi kojoj sada pristupa drugačije nego prije. Veliku ulogu u stvaranju “Nuspojava” odigrao je Iggy Pop, ali ne sa Stoogesima kao na početku Majki, nego s albumom “The Idiot”. Taj album kao da mu je dao ključ za bravu koju prije nije mogao otključati.

“Promijenio sam i način pjevanja zbog tog Iggyjeva albuma, a krenuo i prema Jimu Morrisonu u mirnijim pjesmama The Doorsa, prestao urlati i zavijati pa zapjevao hladnije i smirenije, donekle i kao Bowie na ‘Station To Station’. Htio sam album kakav ovdje baš i nismo imali i nadam se da sam uspio, zahvaljujući i dečkima s kojima sam radio”, kaže, premda bih prije povukao usporedbe s težim pjesmama iz Bowiejeve berlinske faze. U Berlinu je Bowie potražio odmak i odmor od presinga koji je također osjećao zbog popularnosti sredinom 70-ih i ovisnosti o kokainu, a za njim je došao i Iggy kako bi se izvukao iz svog pakla. A kako danas živi Bare?

Derviš

“Ne zanima me materijalno, osim nešto CD-ova. U zadnje vrijeme sam dosta povučen jer mi se više nije toliko išlo među ljude. Ne gledam ni naše TV programe jer sam skužio da postanem negativan pa psujem, govorim da su nam političari kreteni, ali nikakva korist od toga, samo se iznerviram, a onda me još razvlače po medijima jer sam rekao ovo ili ono. Mario Rašić (basist i producent ‘Nuspojava’, op. a.) dao mi je jedan stari KORG iz 80-ih pa radije šarafim po tom sintesajzeru, igram se zvukovima i ritmom i tako su iz toga nastajale pjesme. Gitara mi je postala nezanimljiva jer me stalno vukla u repeticiju onoga što sam ranije radio. Volio bih i da nastupamo rjeđe, no i da ljudi te koncerte duže pamte, a ne da ja pričam i pričam na tim nastupima jer mi je već bilo dosadilo izvoditi pjesme na isti način. A i meni idu godine pa bolje da prikočim. OK, želim i dalje uzbuđenje, ali na drugi način, a ‘Nuspojave’ su za mene neki novi početak”, govori Bare, gledajući i unatrag i u ono što ga čeka u budućnosti.

Obično nije po godinu dana mogao slušati album koji bi objavio, no “Nuspojave” su mu toliko dobre da ih svako malo pusti pa se čudi kako mu je Mario Rašić čitao misli dok je slagao aranžmane i produkciju. “Taj čovjek je potpuno promijenio moju glazbenu estetiku, a i drugi su se dečki - Tibljaš, Rodik, Kruno, Bero - tako u to ufurali da im nisam imao srca reći da stanu svirati pa su neke pjesme ispale i po osam-devet minuta duge. Ne moraš vjerovati, ali glazba za ‘Nuspojave’ je snimljena za dva dana, a onda ja vokale za još dva dana i poslije miks. Nisam morao ništa objašnjavati, svirali su da se smrzneš, jedino mi je žao da nismo u pjesmu-dvije ufurali još i saksofon, ali je te melodije preuzeo Rodik sa slajdom”, objašnjava postupak snimanja novog albuma za koji je imao petnaest-šesnaest pjesama.

Pola ih je bacio iz straha da ih - “poput jedne o tome kako se Bog obraća Zemljanima i kaže da ih ostavlja jer se u njegovo ime samo tuku među sobom” - nitko neće shvatiti. “Ta je imala jako dug tekst, od biblijskih tema preko Kur’ana do toga da mi sami žrtvujemo jedni druge pozivajući se na Njega, a u pozadini je samo trebao ići mehanički ritam, no neka ostane nešto i za neki novi album. Zato je fotka na naslovnici kao neka ratna jer je fotograf Zoran Marinović radio i po ratištima. Da, sličim malo na nekog derviša, ali i to je namjerno jer me zanima sufizam i zapadanje u trans, samo kad ja krenem prema sevdahu, koji je moje naslijeđe, onda je ljudima to bezveze, a kad Robert Plant zapjeva na neku marokansku melodiju, onda je to kul, ali tako je to”, smireno će Bare. Rastajemo se u nadi da ćemo se malo češće viđati jer, slažemo se u tome obojica, “znamo se još otkako smo bili klinci, a sada smo starci”. Kako god, glazba nas i dalje veže.


Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo