MLADI POLJOPRIVREDNIK IZ VUKOVINE

'Imao sam 19 i velike planove, a onda se dogodila ta kobna subota... Ali to što sam završio u kolicima nije me spriječilo da postanem prvak Zagreba'

Vukovina, 231018.
Poljoprivrednik Ivan Palcic koji sa inveliditetom vozi traktor i obradjuje zemlju.
Na fotografiji: Ivan Palcic.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

 

Do te kobne Velike subote 15. travnja 2006. Ivan Palčić, tada 19-godišnji tehničar cestovnog prometa iz Vukovine pokraj Velike Gorice, živio je bezbrižan život studenta prometnih znanosti. Planirao je upisati poljoprivredni fakultet, ali mu je bilo predaleko svaki dan putovati do Zagreba ili Križevaca. Nastavio je obiteljsku tradiciju oca Stjepana koji radi kao stručni referent u Županijskoj upravi za ceste Zagrebačke županije.

Uz mamu Mirjanu koja radi kao učiteljica razredne nastave u Lomnici, stariju sestru Anu, koja je doktorirala kemiju i radi na Institutu “Ruđer Bošković” i mlađu sestru studenticu Doru, Ivan je najviše vremena provodio baveći se poljoprivredom. Uz djeda Branka i baku Jagu, koji su k njima doselili iz okoline Lekenika, Ivan se, kaže, zaljubio u poljoprivredu.

- Sjećam se kako mi je deda govorio da se poljoprivredom možeš baviti samo ako to voliš. Bio sam sretan što sam uz njega provodio mnogo vremena u polju i među životinjama, volio sam učiti od njega i zapamtio njegov savjet - kaj si sam ne napraviš, ne bude ti to nitko napravil umjesto tebe. Od njega sam naučio poštovati prirodu i njezine zakonitosti, ali i uživati u plodovima svojeg rada. Jer kad odeš u polje i obilazimšsvoje usjeve, kad vidiš da si sve to sam napravio u suradnji s prirodom, ne preostaje ti ništa drugo nego biti zahvalan i Bogu koji te za sav tvoj trud nagradio. Ali i poštedio, jer polje je tvornica na otvorenom i može se svašta dogoditi. Zato se mi poljoprivrednici moramo redovito moliti Bogu - kaže nam Ivan, kojeg smo posjetili na njegovu imanju u Turopolju.

Vukovina, 231018.
Poljoprivrednik Ivan Palcic koji sa inveliditetom vozi traktor i obradjuje zemlju.
Na fotografiji: Ivan Palcic.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX
 

Kobna subota

Priču o njemu čuli smo kada je lani imao namjeru prijaviti se na natječaj za najboljeg mladog poljoprivrednika koji organizira europarlamentarka Marijana Petir uz medijsko pokroviteljstvo Jutarnjeg lista. Htio se prijaviti, ali nije, pa smo mu prenijeli iskustva s nedavnog izbora za najboljeg mladog poljoprivrednika u EU gdje je naš drugi Ivan, onaj Gašić, uspio ući u finale, među 12 najboljih projekata.

Dok nagađamo o tome što bi mogao biti njegov najbolji projekt za sljedeći izbor Ivan nam kaže kako će se svakako prijaviti jer misli da je on najbolji primjer kako od poljoprivrede mladi ljudi mogu živjeti lijepo ako vole ono što rade i unatoč životnom hendikepu s kojim se nosi.

Da, ta kolica. Pogled na njegova kolica kojima vješto manevrira vraća nas dvanaest godina unatrag, na Veliku subotu 15. travnja 2006. godine. Ivan o događaju koji će promijeniti njegov život priča mirno, s mnogo detalja. Uostalom, mnogim je znatiželjnicima to ispričao po tko zna koji put iznova. Iako smo se tek upoznali, nije mu bilo teško izreći sve još jednom. Prekinuli smo ga tek s dva potpitanja.

- U posjetu mi je bio sada nažalost pokojni prijatelj Robi. Pričali smo i družili se u dvorištu, gdje je ostala jedna šasija tamića, jer sam se i tada bavio poljoprivredom i šumama pa sam od starih dijelova dva znao napraviti jedan. Gledali smo tu staru šasiju koja je ostala na kotačima i dogovarali se. ‘Ajde da je maknemo i negdje odšlepamo’, rekao sam Robiju. ‘Hajde ti naprijed za volan.’ Ja sam prešao na golu metalnu šasiju. Krenuli smo i na jednoj nizbrdici počeo sam lagano kočiti, ali kako nisam imao uporišta, uhvatio sam se za volan koji se iščupao i počeo sam padati.

Htio sam iskočiti, ali dok sam o tome razmišljao, volan me zarotirao i pao sam preko šasije. Kada sam pao, čuo sam kako mi pucaju kosti, čulo se rafalno krckanje, kao trrrr. Kasnije se ispostavilo da su to bili moj 6. i 7. vratni kralježak. Sve se dogodilo u tih par sekundi, htio sam se izvući, ali sam shvatio da ne osjećam ništa, ni ruke ni noge.

Vukovina, 231018.
Poljoprivrednik Ivan Palcic koji sa inveliditetom vozi traktor i obradjuje zemlju.
Na fotografiji: Dora Palcic, pas Garo i Ivan Palcic na liftu.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX
 

Robi je povikao: ‘Izvuci se’, a ja mu kažem kako ne mogu, da ne osjećam ništa, ruke mi trnu, htio bih se pomaknuti, ali ne ide. Odmah su tu dotrčali mama i tata, hitna je brzo došla, izvukli su me i odvezli u Draškovićevu. Cijelo vrijeme bio sam pri svijesti, rekli su mi kako su mi oštećeni i smrskani kralješci i da će ih pokušati očistiti i rehabilitirati.

Operacija je potrajala do jedan ujutro. Sutradan su mi rekli kako imam dva do tri posto šanse da će mi se vratiti funkcije tada ukočenih i slabih ruku i nepokretnih nogu, a šake nisam ni mogao stisnuti. Bilo mi je jasno kako mi žele približiti težinu ozljeda, ali nakon što sam se poslije šest mjeseci rehabilitacije vratio u dvorište, prvo što sam prilagodio bio je auto - kako bih bio mobilan. Kasnije sam isto napravio s traktorima.

Kako sam doživio šok prelaska u kolica? Ha, nije bilo lako, ali rekao sam sebi: sad je to tak’ i to je tak’. Nikad neću zaboraviti jednog dečka koji je, dok smo ležali u Draškovićevoj, stalno plakao pa zakaj ovo, pa zakaj ono, pa da nisam ovo, ne bi se dogodilo ono. A ja sam si mislio: a što sad, to se dogodilo i sada nema povratka. Ja sam 100-postotni invalid. Najteže mi je bilo zbog mame, tate i sestara jer od mene se očekivalo da ću preuzeti gospodarstvo i najviše potegnuti. Ali što je tu je, ja sam dao sve od sebe da nastavim normalno živjeti koliko su to okolnosti dopuštale.

Koliko mi se život promijenio? Da, tada sam imao 19 godina i puno planova ispred sebe, ali nesreća me nije spriječila da velik dio njih i ostvarim. Zapravo, shvatio sam da se nakon te nesreće dogodilo mnogo više lijepih nego ružnih stvari. Čak je i nekim mojim prijateljima bilo teže prihvatiti te nove okolnosti nego meni, a sestra Dora uvijek kaže kako sam ja njima bio već podrška nego što su oni meni.

Svi su me pitali kako ću sad na traktor. A ja sam im rekao da ne znam kako, ali ako ne probam, onda to neću nikada doznati. Kada su drugi vidjeli da sam imao volju i da ne odustajem dok nešto ne uspijem, bilo je lakše i njima.

Taj optimizam koji sam imao i sada ga imam crpim iz vjere u  Boga i samoga sebe i svoje sposobnosti. Shvatio sam da sve ima svoj neki razlog, sve što se nekome dogodi ima neku svrhu da shvatiš sebe i svoje bližnje. Svatko ima i nosi svoj križ, a tek ako ga prihvatiš, onda ga i možeš nositi - završava Ivan svoju priču, nazdravljamo još jednom viljamovkom.

I nastavljamo razgovor o svakodnevnim poslovima u polju, poslovima u poljoprivredi.

Uz pomoć obitelji on na svojem OPG-u kroz ratarsku proizvodnju obrađuje 60 hektara zemlje (pšenica, uljana repica, soja, kukuruz, zob, ječam), a bavi se i izvlačenjem drva iz šume te prodajom drva za ogrjev. Za obradu zemlje ima pet različitih traktora i sve potrebne priključke, a nedavno se kandidirao za sufinanciranje iz fondova EU za opremu potrebnu za izvlačenje drva iz šume.

Vukovina, 231018.
Poljoprivrednik Ivan Palcic koji sa inveliditetom vozi traktor i obradjuje zemlju.
Na fotografiji: Ivan Palcic, mama Mirjana i sestra Dora.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Ivan Palčić, mama Mirjana i sestra Dora

 

Sportska karijera

Kako je veliki proizvođač stočne hrane, planira u svoju štalu, pokraj svinja i peradi, naseliti i mesne vrste goveda. Nezadovoljan je mjerama Ministarstva poljoprivrede poticanja ulaganja mladih iz fondova EU jer nositelj OPG-a ne smije imati vlasništvo dulje od 18 mjeseci, a upravo toliko vremena prođe dok se završi jedan i započne drugi natječaj...

- I onda gubiš to pravo. Oni će prije po tim pravilima dati nekome tko je jučer otvorio OPG nego meni koji se time bavim deset godina. Na malo zemlje ne možeš ništa, a meni je i ovo što imam postalo premalo. Naravno da bih bio sretniji da dobijem više poticaja za proizvodnju jer ako kvalitetno radiš i imaš dobru tehnologiju i znanje, uvijek će ti ostati taj poticaj kao nagrada za trud i da možeš planirati proizvodnju - objašnjava Ivan.

Otkriva nam kako je već 14 godina član HSP-a “zato kaj je to jedina stranka s hrvatskim predznakom u kojoj su kod nas dečki koji su mogli biti u bilo kojoj stranci, ali su odabrali baš HSP”. O politici će još dodati kako je imao i brojne ponude za prelaske, prvo iz HDZ-a, a sada i iz Bandićeve stranke čije ljude poznaje jer za zimskih dana ralicom čisti snijeg po ulicama Vukovine.

Uz to što vozi motor, auto, traktore, ponekad kombajn i ralicu, Ivan je i aktivni sportaš. Ako ne računamo da je lani bio prvak Zagrebačke županije u oranju u kategoriji plugova premetača, on osvaja i visoka mjesta na atletskim natjecanjima.

- Kako sam nemirna duha i ne mogu dugo izdržati bez neke aktivnosti, odmah nakon rehabilitacije tražio sam neki klub u kojem bih se mogao baviti sportom. Malo sam se raspitao i u Gorici pronašao Darka Matića, glasnogovornika Hrvatskog paraolimpijskog odbora, koji je osnovao klub “Uspon”. Bacam disk, kuglu i koplje, osvajao sam druga i treća mjesta na državnom prvenstvu, ali to još nije dovoljno da nastupim za našu reprezentaciju na paraolimpijskim igrama. Kada bih se malo više posvetio atletici, vjerujem da bih i to uspio - otkriva Ivan, koji s prijateljima voli odigrati i partiju stolnog tenisa.

 

Spominjemo mu kako smo nekoliko godina prije iznenadnog odlaska razgovarali s našom najtrofejnijom paraolimpijskom reprezentativkom Milkom Milinković, poznatijom kao Milka Paraolimpijka. Ona je osvojila osam medalja za Hrvatsku, a omiljena joj je pjesma “Još i danas zamiriši trešnja” jer je kao djevojčica pala s trešnje i potom ostala vezana uz kolica. Ivan se nasmijao i rekao nam kako je poznavao Milku koja je svojoj vedrinom i vicevima uvijek bila dobri duh reprezentacije. I on voli tamburaše, kada se okupe prijatelji, favorit mu je “Ne dirajte mi ravnicu”. Zato ga na rastanku pitamo kako vidi problem egzodusa mladih iz plodnih ravnica u EU.

- Razumijem mnoge razloge zbog kojih odlaze, imam dosta prijatelja koji su otišli, ali ovdje svi traže posao u struci, a kada odu van, rade bilo što i mnogo poslova koje ovdje ne bi ni u snu. Neka pljunu u šake i rade jer kada bi ovdje radili ono što tamo rade i koliko tamo rade, imali bi dovoljno za normalan život na svojoj djedovini. Znam da je to lakše izgovoriti nego napraviti, ali uzalud nam sav trud ako ostanemo bez ljudi, cijelih obitelji. Moj san je ostati ovdje i raditi na zemlji koju volim i uskoro naći ženu koja će voljeti mene i s kojom ću zasnovati obitelj - zaključuje Ivan.

Nakon svega što smo vidjeli i čuli u Vukovini ne sumnjamo da će Ivan taj san brzo ostvariti, a potom slijedi novi, pa još jedan...

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo