Nova godina - novi zidni kalendar, nepisano je pravilo trčanja u korak s vremenom. Stari kalendari kojih smo se nagledali bacaju se u spremnike za papir, a samo ih rijetki zadrže, domaćice ponekad kao “masni” papir koji će poslužiti za neko podlaganje, a kompulzivni sakupljači vezat će se uz pojedine fotografije te ih odložiti na poveliku hrpu krame u pomoćnoj prostoriji.
Tko se još vezuje uz kalendare, osim nepopravljivih romantičara? U vrijeme modernih automatiziranih servisa u kojima se pregled vozila obavlja pomoću USB kabela u apotekarski čistim salonima sterilnih zidova, sve je manje starih majstora koji u radionicama pokraj alata imaju prave male oltare papirnatih ljepotica koje se smiješe sa starih visećih kalendara.
Fotografija uvijek zaustavlja vrijeme, a u slučaju sjajnih Posavčevih fotografija radionice majstora Nikole Javora, vrijeme je dvaput zaustavljeno. Prije fotografa zaustavio ga je sam domaćin, očuvavši prepoznatljivi ambijent vulkanizerske radionice u centru Zagreba.
Na dva zidna sata Castrol vrijeme je odavno stalo, na prvom u četiri sata i 58 minuta, a na drugom u 7 sati i 21 minutu. Ili je riječ o 16 i 19 sati, svejedno. Vrijeme na Javorovu zidu stoji i poziva nas daleko u 20. stoljeće, iz kojeg nas pozdravljaju plakati za utrku 24 sata Le Mansa iz 1977., zaboravljena Alfa 155 iz 1992., ali i kardinal Stepinac iz lijevog gornjeg kuta te Stjepan Radić s druge strane radionice.
Sretnu novu 1991. želi nam ban Jelačić na konju, a iz nekog razloga čuva se i kalendar NK Dinama za 1987. godinu. Standardni obrtničko-domoljubni komplet na svojem je mjestu.
Anonimne djevojke
Središnji dio zidova Javorove vulkanizerske radionice ipak zauzimaju kalendari s golišavim djevojkama kakvi su nekada prevladavali u svim bolje vođenim autoservisima. Nisu to neki svjetski poznati modeli kakve smo viđali na Pirelijevim kalendarima, nego anonimne djevojke čije su obnažene fotografije u najboljem slučaju otkupili brendovi poput HB-a ili Vjesnika. Tko zna, možda je neke od ljepotica svojedobno preprodavao i sam Ivo Sanader, koji se 80-ih, u vrijeme demokratizacije seksa, i sam time bavio.
Zašto su na zidu ostale baš ove, a ne neke druge djevojke, nikada nećemo doznati. Zašto je kalendar iz 1999. stao na djevojci iz veljače, a neki drugi u svibnju? Tko je i odakle je ljepotica za srpanj i kolovoz? Zašto Vjesnikova “mačka” iz 80-ih još visi na zidu?
Među kalendarima se posebno ističe onaj Monarch Diesela, koji vlasnik očito brižno čuva i sada Posavcu spremno pozira nježno držeći u krilu fotografiju Monarchove djevojke. Za razliku od drugih, koje se drže naglašeno čedno i pokazuju samo grudi, ova pokazuje i međunožje, neobrijano u skladu s tadašnjim kanonima meke erotike.
Javorovo carstvo
Nije teško primijetiti da su u Javorovu carstvu guma gotovo sve djevojke u haremu na zidu prirodne, grudi su blago obješene u skladu s gravitacijom, depilacija je misleća imenica, a plastična operacija posve nepoznat zahvat.
I nema tu mjesta nikakvim ambicioznim umjetničkim fotografijama, jer Helmut Newton naprosto ne stanuje u gumiservisu. Ovdje topli dom, točnije topli zid mogu naći samo djevojke iz susjedstva ili one koje im nalikuju.
Sve je manje servisa s patinom, u kojima vrijeme stoji jer njihovi vlasnici ne žele juriti za tehnologijom, za kompjuteriziranim uslugama i plastificiranim ljepoticama. Iskusni majstori i dalje se oslanjaju na ljepotice iz mlađih dana, a umjesto na suvremene izume, radije se oslanjaju na ručni rad.
A kako nestaje publika, nestaju i zidni kalendari s pin-up djevojkama koje se zavodljivo smiješe pa vječnim voajerima ostaje da čuvaju arhivski materijal.
Očuvana vulkanizerska radionica tako može živjeti i poput nekog izložbenog prostora zaštićene subkulturne baštine u kojem zidovi govore.
