PROGOVARA SVE VIŠE ŽRTAVA

MRAČNE TAJNE IZA SAMOSTANSKIH ZIDINA: Jezivo svjedočanstvo žrtve: 'Fratar je navaljivao usprkos pokušajima da se oduprem, sve dok nismo bili goli...'

    AUTOR:
    • Vladimir Urukalo

  • OBJAVLJENO:
  • 06.05.2018. u 18:55

Split, 150715.
Crkva svetog Frane na splitskoj rivi ostala je privremeno bez svojega sata koji je vec zastitni znak grada Splita a koji bi se trebao vrati u funkciju nakon popravka i restauracije
Foto: Paun Paunovic / CROPIX
Paun Paunović / CROPIX

Otkad je jedna svjedokinja prošli tjedan ustvrdila kako je splitsko-makarskog nadbiskupa msgr. Marina Barišića na slučaj jedne od žrtava upozorila još prije 15 godina, svakim se danom javljaju nove žrtve bludnog fratra

Već nešto više od mjesec dana Split “trese” dosad nezabilježen pedofilski skandal u kojem je glavni akter danas 78-godišnji fratar samostana Sv. Frane, a svakim se danom javljaju nove žrtve iznoseći u javnost svoje šokantne priče koje su desetljećima bile zakopane duboko u njima. Kulminacija afere dogodila se prije tri dana objavom svjedočenja bivše studentice teologije koja je za Slobodnu Dalmaciju ispričala kako je još prije 15 godina upozorila splitsko-makarskog nadbiskupa msgr. Marina Barišića na slučaj jedne od žrtava. No, osim što je fratar prebačen u susjednu Šibensko-kninsku županiju, ništa se drugo nije dogodilo.

Sve se zakotrljalo početkom travnja poma­lo iznenađujućim priopćenjem Splitsko-makarske nadbiskupije u kojem je stajalo da je nadbiskup Marin Barišić suspendirao jednog klerika i to nakon što je, kako stoji u priopćenju, “Nadbiskupski Ordinarijat u Splitu primio obavijest o mogućem kažnjivom djelu”.

“Tu je nečega bilo”

- Na temelju toga, u skladu s propisima kanonskoga prava, dijecezanski biskup izrekao je kleriku mjeru obustave (suspensio). Mjesni Ordinarij ima ovlast tu mjeru slobodno primijeniti prije, u vrijeme trajanja i nakon bilo kojeg kanonskog postupka. U isto vrijeme, Ordinarij je imenovao suca istražitelja i bilježnika u postupku prethodne istrage koji su dobili zadatak da se raspitaju o činjenicama, okolnostima i odgovornosti (usp. kan. 1717). Rezultate prethodne istrage Ordinarij će dostaviti nadležnoj Kongregaciji za nauk vjere koja će dati daljnje upute za postupanje, a ustanovi li se da je prijava vjerodostojna, Ordinarij će slučaj dostaviti i državnim vlastima. Svrha ovoga postupka je put ozdravljanja i obnove te radi čuvanja dobrog glasa sviju, u prvom redu žrtve, u ovom trenutku nije moguće iznositi više informacija do konačnog ishoda istrage – stajalo je u priopćenju objavljenom 3. travnja. Podigla se nakon toga prava bura, odmah se gradom pronijela priča o kojem je točno fratru riječ, no nitko nije mogao slutiti što se krije iza svega.

Otkrilo se potom da je “obavijest o mogućem kažnjivom djelu” nadbiskup dobio nakon što je aktualni gvardijan samostana sv. Frane fra Žarko Relota, inače policijski kapelan, u prosincu 2017. godine svoja saznanja podijelio s crkvenim vrhom. No, nije to, kao što bi bilo logično, prijavio policiji ni Državnom odvjetništvu već su se oni, na osnovi medijskih napisa, vrlo brzo uključili u priču i počeli provoditi “izvide”. Tijekom policijske istrage saslušano je nekoliko žrtava, baratalo se s brojkom od pet do sedam, a na kraju je i kao osumnjičenik saslušan i sam 78-godišnji fratar koji je, naravno, sve negirao, ali se iz njegova iskaza, doznajemo, moglo zaključiti da je “tu nečega bilo”. A to što je saslušan u svojstvu osumnjičenika, što su mu pročitana prava i što je njegov iskaz snimljen kamerom, pokazuje da je policija, nakon saslušanih svih žrtava i svjedoka, imala osnovu sumnje u počinjenje kaznenih djela. No, zaključili su naposljetku da neće podnijeti kaznenu prijavu već je nadležnom državnom odvjetništvu upućeno posebno izvješće o ovom slučaju. Oni će, pak, sad morati odlučiti jesu li sva (ne)djela za koja postoji osnovana sumnja pala u zastaru, s obzirom na to da su počinjena tijekom 1990-ih godina, ili se nešto ipak može procesirati. Kakav god zaključak bio, činjenica jest da je policija svoj posao odradila vrlo brzo, možda i prebrzo s obzirom na kompleksnost slučaja, ali ga je napravila. rkvena istraga, o kojoj se govorilo u početnom priopćenju, još nije gotova, barem ne za javnost. A traje već pola godine.

Vrlo se brzo, nakon što je vijest probila u javnost, počelo pričati o kome se radi i ispostavilo se, makar po kuloarskim pričama, da su “svi sve znali” odnosno da se odavno znalo da fratar “pipka muške”, ali nije bilo čvrstih dokaza za to. Možda ih nije bilo zato što je fratar tih devedesetih bio okružen “kremom” splitskog društva, tada bogatim, utjecajnim i moćnim obiteljima s Meja među kojima je bilo i poznatih umjetnika i biznismena. Crkva je tad bila u naponu snage, za uspjeh u društvu svakako je trebalo imati njihovu potporu, i nije zato čudno što su oni koji su znali za njegove predatorske sklonosti, šutjeli i “okretali pogled” praveći se da se ništa ne događa.

A što se događalo, počelo se doznavati kad su žrtve počele govoriti u medijima. Prvi je progovorio muškarac koji je kazao kako je 1997. godine, kada je imao 15 godina, doživio zlostavljanje u sakristiji samostana sv. Frane.

Pregadljive stvari

- Bio je to nasrtaj u sakristiji zatvorenog oblika od tog fratra. Ne mogu, razumite me, govoriti o detaljima jer mislim da papir ne trpi dosta toga što bih vam mogao reći. Nije on mene, mislim, silovao do kraja, no obavio je neke stvari koje su pregadljive, koje su me istraumatizirale za cijeli život i nanijele mi štetu jer sam ja vjernik, moja obitelj je vjernička. Poslije toga čina sam pobjegao i više se nikad nisam vraćao u tu crkvu. Vratio sam se puno kasnije jednom ispovjedniku, kad su u Sv. Frane došli neki novi ljudi – kazao je Splićanin. Njegova se priča pokušala obezvrijediti tvrdnjama iz crkvenih krugova da je on tražio novac, pa čak i stan, za šutnju, no nikakav dokaz za to nije ponuđen, a on sam je to odlučno negirao. No, iz crkvenih krugova nisu mogli pobiti dokaz da je još 2011. godine ta ista žrtva obavijestila vrh Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca kojima i pripada prozvani fratar, o tome što se događa. Bilo je poslije tumačenja kako je pitanje jesu li oni tada znali da se radi o optužbama za pedofiliju ili je to možda bila samo “općenita informacija”, no postavlja se logično pitanje zašto sve te sumnje nisu prijavili policiji i nadležnim svjetovnim tijelima. Istraživala je tu informaciju navodno i policija tijekom svojih izvida, no nisu došli do dokaza koji bi pokazali da su u Provinciji doista znali te 2011. godine da se radi o ozbiljnoj prijavi za pedofiliju.

No, nakon što je Slobodna Dalmacija objavila e-mail tadašnjeg provincijala fra Ljudevita Maračića poslan jednoj žrtvi u prosincu 2011. godine postalo je kristalno jasno da nikakve zablude nije moglo biti. Jer provincijal Maračić je tada, jasno i nedvosmisleno, napisao odgovor žrtvi iz kojeg je jasno kao dan da se još prije sedam godina znalo da je riječ o prijavi za pedofiliju.

- Budući da smatrate da zataškavam Vašu usmenu prijavu o slučaju pedofilije našeg subrata fra G. (u dopisu se navodi puno ime i prezime – op.a.), slobodan sam Vas izvijestiti da sam poduzeo i hitre i odlučne korake da se prijava ne stavi pod tepih. U tom smislu sazvao sam 6. prosinca izvanrednu sjednicu Provincijskog definitorija na kojemu sam detaljno izvijestio o razgovoru s Vama. Odlučili smo hitno da se stvar prijavi našoj Generalnoj kuriji u Rimu i pričeka njihova odluka, odnosno savjet, pa je u tom smislu 8. prosinca hitno otputovao u Rim vikar naše Provincije fra Josip Blažević, koji je o tome informirao najkompetentnije i najodgovornije u Redu. Rečeno mu je da prije službene prijave Redu, koji jedini ima pravo pokrenuti crkvenu parnicu u tim stvarima, provincijal treba osobno razgovarati (sa svjedocima) s optuženim fratrom, a da također i tužitelj (žrtva) pred provincijalom i dvojicom svjedoka treba ponoviti prijavu, odnosno tužbu, s najvažnijim potrebnim podacima. Isto tako, rečeno mu je da Provincija ne smije tužitelju kao eventualnu nagodbu uplatiti nikakvu tzv. odštetu za prijavljenu štetu jer bi to moglo značiti priznavanje krivnje prije pravorijeka. Nakon ovoga prvog postupka, koji ima informativni karakter, budu li sumnje potvrđene, pokreće se službeni pravni postupak koji vodi neutralna crkvena komisija koja sve to mora provjeriti i dokumentaciju što prije proslijediti Generalnoj kuriji u Rim, koja je jedina mjerodavna donijeti mišljenje i sud o suspenziji i crkvenim kaznama. Eto, poštovani gospodine, toliko sam smatrao potrebnim navesti kako bih Vas bar razuvjerio da nema pokušaja zataškavanja - napisao je tada provincijal Maračić.

Putar na glavi

Da se sve znalo u vrhu Provincije još prije sedam godina potvrdio je i jedan od fratara iz Provincije, kazavši da vrh njegova reda nikad nije shvatio da je “prijavljeni psihički bolesna osoba i kad se sve pojavilo u novinama, zavladala je panika, svi su tvrdili da nisu znali za te njegove sklonosti. Pogreška je bila što ga prije sedam godina nisu izolirali”.

- Redovita reakcija klera kad se radi o skandalima, pa i pedofilskima, jest nijekanje. Da, oni su još od 2011. znali za prijavu jedne od žrtava, da ga je fratar samostana sv. Frane seksualno zlostavljao. No, oni su proglasili da je to laž jer je netko, ne znam tko, rekao da je žrtva došla i pitala novac i slično. Sistem samoobrane je jak i, naravno, kad se ovako nešto pojavi, da je napad najbolja obrana: on je kriv, on laže, on traži novac, stan... Za ovaj slučaj pedofilije koji je prijavljen u prosincu prošle godine saznao sam krajem veljače ove godine, kad nas je imenovani crkveni sudac istražitelj pitao znamo li koga tko je bio zlostavljan od strane tog fratra jer da je on suspendiran. Tad je bilo prisutno 50-ak fratara i svi su se neugodno iznenadili. No, tema kao takva nije bila donesena na javnu diskusiju, naravno. Morali su čuvati tajnu, a neki koji su možda nešto i znali, nisu htjeli reći jer i sami možda imaju “putra na glavi”. Ja sam tada rekao da znam za jednu žrtvu koju sam ispovijedao, a o saznanjima u ispovijedi ja ne mogu govoriti, i istražitelj me pitao bih li ga kontaktirao, hoće li pristati na razgovor. Kazao sam to žrtvi, a on mi je rekao da ne želi otvarati svoje rane, što sam ja istražitelju i rekao. Kad je žrtva čula da je fratar suspendiran, reagirao je burno i odlučio da će progovoriti. Govorio sam mu da štiti svoju osobnost jer će sigurno biti stigmatiziran ako ljudi saznaju da je on prijavio – kazao je fratar za Slobodnu Dalmaciju.

Vrući krumpir

- Naša uprava definitivno je abortirala svoju dužnost jer glavni ordinarijat tom fratru je Provincijalat, ali oni su htjeli maknuti taj “vrući krumpir” i prebacili su ga nadbiskupu. Provincijal ga je morao suspendirati prije nadbiskupa, to je jasno. No, psihološka karakteristika tadašnjeg provincijala je da se ne želi suočiti s istinom, uvijek nađe drugoga pa je tako poslao i delegata u Rim, znači opet je išao netko drugi – rekao je fratar koji je napomenuo i da je danas 78-godišnjeg fratra davno prije prijavio nadređenima zbog homoseksualnosti, no da sve do ispovijedi na kojoj je saznao strašnu istinu o pedofiliji, nije znao za taj dio sklonosti njegovog subrata.

- Prisutnost istospolnog osoblja u jednom prostoru kao što su samostan, sjemenište, samostani časnih sestara i slično nešto je što definitivno utječe na mentalitet i psihozu ljudi. Mi smo ljudi koji griješimo, ljudi koji se upleću u neke stvari u kojima jednostavno zanemarimo ono za što smo pozvani i onda skrenemo s puta. Problem samoće je veliki problem klera, bilo redovničkog ili dijecezanskog. Mi smo ljudi koji nemaju nikoga tko nas istinski voli i to je jedan veliki problem. Ako si svjestan toga, onda tražiš jednu ljubav koju ne smiješ sebi priuštiti. Problem je kako živjeti s tim, a istovremeno biti čist i prihvatiti i reći: “Bože, hvala ti za moju spolnost!” Postoji fama da su svećenici posebni ljudi, da bi trebali biti sveti, ali mi smo samo dio društva i kod nas su problemi kao i u društvu. I mi svećenici smo stvoreni za ljubav kao sva Božja stvorenja, a odlučili smo se živjeti za jednu drugu ljubav. Problem je u našem odgoju što se dečki primaju, a da ne prođu osnovne psihološke analize iz kojih bi se vidjelo može li dotični kandidat biti u zajednici ili ne. Tek kad netko napravi pogrešku, onda se reagira. Većina mladih fratara su dobri i otvoreni, stariji se pravdaju starošću i ne žele biti upleteni. No, ovakve se situacije moraju rješavati odmah kad se pojave, a ne ih gurati u stranu – zaključio je.

Nastavila su se u medijima pojavljivati svjedočanstva fratrovih žrtava, a svakako je jedno od najbrutalnijih bilo svjedočenje danas 38-godišnjeg Splićanina, bivšeg zaposlenika jednog ministarstva, koji je prvo zlostavljanje doživio kad je imao 13 godina, a nastavilo se tijekom daljnjih pet godina sve do njegove punoljetnosti i odlaska iz Splita. Dok nije istupio u novinama, za njegov slučaj nisu znale niti crkva niti policija.

- Nemam ja nikakav materijalni ni drugi motiv za ovaj istup, nego samo da se pravda zadovolji. Što se mene tiče, on je svoju kaznu dobio, njemu se to odrazilo i na zdravlje i ostatak života; nema on sreće u životu, ne treba mu više ni jedna druga kazna, ni svjetovna ni sudbena. No, želim da javnost zna cijelu istinu, koja se mora znati. Ako ovaj moj istup pomogne da se spriječi makar jedan jedini slučaj i spasi makar jedno dijete, napravili smo veliku stvar. Odmah da kažem da nemam nikakve veze sa žrtvom s kojom ste vi razgovarali, niti poznajem druge žrtve – kazao je 38-godišnjak i pojasnio kako se došao u doticaj s navedenim fratrom.

Želiš li biti u bendu?

- Kao dijete sam svirao u dječjem orkestru. Bili smo gradsko glazbeno društvo, ali smo u crkvi dobili prostore za vježbanje i tamo smo u početku najviše i nastupali. Kad sam počeo svirati, imao sam osam-devet godina, a u Sv. Frane smo došli početkom 1992. godine, kada sam imao 13 godina. Prvi moj susret s dotičnim fratrom bio je nakon jednog koncerta; pozvao me k sebi u sobu na kat i pitao me jesam li zainteresiran svirati u crkvenom bendu od troje-četvero ljudi. Rekao sam da jesam, pa smo se našli nekoliko dana nakon toga kako bismo se dogovorili za probe, no sve je otišlo u potpuno drugom smjeru. Taj drugi put sam došao opet kod njega u sobu. Polako je pridobivao moje povjerenje, a onda mi je dao da pijem nekakav viski ili konjak, što je bio moj prvi susret s alkoholom. Tu sam izgubio i dio svijesti i samokontrole i ne sjećam se koliko sam alkohola popio. Tad me polegao na svoj krevet, kao da mi prođe malo omamljenost, da mogu kući doći normalan, legao pored mene zagrlivši me i mazeći me po bedrima, po stomaku, rukama, pričajući mi o Božjoj ljubavi prema nama, govoreći kako smo nas dvojica tako zagrljeni u Njegovim očima predivni, i kako je upravo taj fizički izričaj ljubavi prava potvrda iste pred Gospodinom. Nastavio je sve dok nije postigao željeni fiziološki učinak, moju erekciju, znajući da tu prestaje moj svaki dodir sa stvarnošću, znajući da tad može sa mnom omamljenim i uzbuđenim što god mu se prohtije. Navaljivao je usprkos mom uzmicanju i pokušajima da se oduprem, sve dok nismo bili potpuno goli, i dok nije došlo do njegovog orgazma. Svršio je po svome stomaku, držeći čvrsto moju ruku, koju je obavio oko svog penisa. Kad sam izišao iz te sobe, nisam, koliko se sjećam, osjećao ništa osim općenitog osjećaja srama i da se nešto loše dogodilo, ali kao dijete nisam imao pojma kako, na koji način i kome uopće predstaviti što se dogodilo i kako to nekome reći, pogotovo tih godina, kad je Crkva tek dobila na snazi i popularnosti. Tad nije bio trenutak, toga sam bio svjestan i ja i on kao svećenik. Prvi put sam to što mi se dogodilo spomenuo 2008. ili 2009. godine na jednom psihijatrijskom vještačenju – dio je stravičnog svjedočanstva našeg sugovornika.

- Bio je autoritet kakvom se ne suprotstavlja. Bojao sam se njegove ljutnje, njegovoga gnjeva, jer bi bio jako srdit i neugodan kad mu nešto nije bilo po volji. Pokazao mi je da njegovu volju moram poštivati da bih uopće opstao u ovom svijetu. I stalno je obećavao, sve što sam ja želio čuti, on je imao već spremno obećanje da će tako biti. Svaki put kad bi vidio da me njegovo činjenje zla boli, smeta, da mi nanosi patnju, svaki put kad bi svršio bi obećao da toga više neće biti, da je to zadnji put, da od sutra idemo ispočetka. I zaista, svaki put bi od sutra sve išlo ispočetka – posvjedočio je za medije. Nakon njegovog istupa u novinama, kontaktirala ga je i policija te je dao opširan i uvjerljiv iskaz o svim strahotama koje je proživio.

Cijela ova afera od samog je početka neodoljivo podsjećala na čuveni slučaj zlostavljanja maloljetnika od katoličkih svećenika koju je početkom ovog tisućljeća otkrio istraživački novinarski tim Boston Globea, o čemu je snimljen i hvaljeni film “Spotlight”. Prvi članak o toj temi objavili su u siječnju 2002. godine, otkrivajući da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima te da su dopustili svećeniku Johnu Geoghanu ostanak u službi unatoč tome što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane na području Bostona. To je bila tek prva od nekoliko priča koje je objavio Boston Globe, a u godinu dana istraživanja peteročlani novinarski tim razotkrio je gotovo 90 svećenika pedofila na području Bostona.

I kad se, prema početnoj “otvorenosti” Crkve u ovom splitskom slučaju činilo da im je zaista stalo da se stvar “istjera na čistac” i da se utvrdi fratrova odgovornost, pojavilo se prije dva dana frapantno svjedočenje tadašnje splitske studentice teologije o tome da je prvi čovjek splitske Nadbiskupije još prije 15 godina znao za fratrove sklonosti.

- Za Uskrs 2003. godine, sjećam se, došao nam je otac momka koji je bio najbolji prijatelj moga supruga. On je tad doznao od sina što se dogodilo i rekao nam je da bi išao na tog fratra mačetom, baš se sjećam tog detalja. Kazali smo mu da bi time napravio samo još veću štetu, da bi uništio cijelu svoju obitelj i da zlo nije odgovor na zlo, a oni su vrlo duhovna i pobožna obitelj. Tada sam studirala teologiju i kad sam dobila informaciju da se događa strašna stvar u samostanu sv. Frane i da je žrtva najbolji prijatelj mog danas pokojnog supruga, nisam imala drugog izbora nego otići nadbiskupu Marinu Barišiću u Zrinsko-frankopansku ulicu i sve mu ispričati – kazala je Splićanka, dodajući kako joj nikakav problem nije bio tada otići kod nadbiskupa i sjesti u stolicu nasuprot njega te mu ispričati za strahotu koju je čula.

Jesi li dlakav dolje?

- Rekla sam mu tada kako stvari stoje, da to što govorim nije ni trač ni šala i da je obitelj žrtve vrlo uznemirena i pogođena, da je to jedna velika nepravda, da je život toga momka paraliziran... Po njegovu stavu i suzdržanosti, a nije mi postavljao nikakva potpitanja, vidjela sam da ga sve to ne dira, stvarno sam imala takav dojam. Nije bio uopće zainteresiran da dobije od mene više informacija od onoga što sam mu ja tada rekla. Nije bio neugodan prema meni, ali mi njegov izraz lica i stav nije ulio nikakvu nadu da će reagirati i da će išta učiniti. Kad sam mu kazala što znam, ništa nije rekao, možda je bio tek neki uzdah, koliko se sjećam – ispričala je majka troje djece svoje iskustvo od prije 15 godina. Spomenimo i da, nakon što je u novine izašla njena priča, sa strane Splitsko-makarske nadbiskupije i samog nadbiskupa nije stiglo niti jedno jedino slovo demantija njenih tvrdnji. Crkvene su vlasti ostale pri jednoj rečenici koju su dali prije izlaska članka, a koja glasi: “Informaciju koju imate smo provjerili te Vam odgovaramo da 2003. godine nije bilo navedenih saznanja”. Nikakvih dodatnih pojašnjenja ni prije ni poslije nije bilo.

Da je znao da za njegov slučaj zna i nadbiskup Barišić, potvrdila je i žrtva, danas 39-godišnjak kojeg je fratar zlostavljao kad je imao 20 godina, no i sam kaže da je izgledao puno, puno mlađe. I on je, kao i druge žrtve, sve do izbijanja ove afere u medije, bio uvjeren da je jedina žrtva pohotnog fratra te je proživljene strahote “zakopao” u sebi. Nije se, pak, okrenuo raznim porocima da zatomi svoju bol već se pokušao spasiti okretanjem prema molitvi i još jačim angažmanom u vjerskim zajednicama. U tome je, koliko je to uopće moguće nakon takvih trauma, i uspio.

– Ja sam u samostan sv. Frane došao kao student preko studentskog vjeronauka. Jednog je dana, a živjeli smo blizu Sv. Frane, mater ispod vrata našla pismo koje je potpisao taj fratar. U pismu je pisalo bih li ja želio s njim ponekad otići na večeru i malo se družiti s njim. Do tog pisma, nismo nikad bili u osobnom kontaktu, a na vjeronauku sam tad bio već nekoliko mjeseci. Bilo mi je sve to čudno. Tada sam imao 20 godina, no izgledao sam dosta mladoliko. Nakon tog pisma sam, koliko se sjećam, nakon jednog vjeronauka pristupio fratru da vidim što on to hoće. Nakon tog susreta počeo me pozivati u svoju sobu, da dođem nakon vjeronauka da se družimo i razgovaramo. Nisam tada imao nikakve sumnje o kome se radi i naravno da sam pristao doći. Ne znam jesam li bio drugi ili treći put kod njega u sobi, no on se u jednom trenutku skinuo gol do pasa i rekao: “Sjedni, raskomoti se, osjećaj se slobodno, možemo biti kao prijatelji”. Ništa nisam slutio, a u jednom trenu je naglo došao i skinuo mi hlače. Počeo je govoriti nešto u stilu kao “htio sam samo viditi imaš li dlaka dolje jer nisam na tijelu primijetio da si dlakav pa sam htio vidjeti jesi li dolje dlakav”. To je bio jedan tako čudan trenutak. Rekao mi je da mogu i ostati tako gol. Ništa se nije događalo dalje taj put, samo je ponavljao da smo mi prijatelji, da možemo biti goli. Priznajem, sve mi je to bilo čudno, ali gledao sam ga kao svećenika. Nisam tad imao ni iskustva ni saznanja da među svećenstvom ima toliko pedofilije i homoseksualnosti - posvjedočio je danas 39-godišnji Splićanin. Ispričao je i kako je i kad napokon shvatio što mu se događa.

- Sjećam se jednog događaja koji je, kad sad razmišljam, bio okidač da shvatim što se zaista meni događa i tko je on. Bili smo na palačinkama u jednom lokalu u gradu, sjedili smo za stolom i razgovarali, a stol do nas sjela su dva pripadnika UNPROFOR-a. Primijetio sam da pogledavaju prema nama i u jednom je trenu jedan rekao drugome na engleskom: “Kladim se da ovaj mlađi također uživa...” To mi je bio šok, počele su mi se razne misli vrtjeti po glavi, što uživam, kako on to misli... Bio je to jedan od okidača koji mi je počeo otvarati oči jer, ne znam je li to pravi izraz, ali mogu reći da sam bio pod nekom vrstom hipnoze koja je bila zasnovana na bezuvjetnom povjerenju u crkvene strukture. Tad nisam znao da u Crkvi postoji Sotona i da ima puno zla. To je bio nekakav blokator neke prirodne zaštite da prepoznam što se to zapravo događa – kazuje naš sugovornik, te dodaje da mu i danas oni koji znaju što je proživio postavljaju pitanje zašto tad nije reagirao, zašto je nastavio dolaziti u fratrovu sobu nakon što ga je prvi put skinuo.

Sotona u Crkvi

- Mislim da je pravi odgovor da sam imao bezrezervno povjerenje u crkvene strukture, mislio sam da je Crkva sveta i zaštićena od zla, a da na svećenicima kao Božjim pomazanicima ne može biti zla. On je baš pod tom krinkom svoga svećeništva tražio svoje žrtve. Sve dok nisam po medijima počeo čitati ispovijesti žrtava, bio sam uvjeren da sam jedina žrtva. Među nama nikad nije bilo nikakvog seksualnog ni oralnog odnosa, ali me je dirao za spolni organ nekoliko puta... - rekao je pojašnjavajući da su druženja s fratrom prestala nakon jedne situacije kada mu je fratar u sobi naglo prišao, zagrlio ga i pritegao prema sebi te “mi je uvalio jezik u moja usta i počeo me ljubiti”.

– Instinktivno sam ga odgurnuo i rekao mu da “što to radi”. Počeo se smijati i palucati ispruženim jezikom lijevo-desno poput zmije, vidio sam da je tad bio prilično seksualno uzbuđen. I tad sam na neki način prihvatio ono što možda nisam svjesno htio prihvatiti, a to je da je riječ o homoseksualcu, pedofilu, vidio sam s kim imam posla... To je bio zadnji put kad sam bio kod njega, nisam više dolazio ni u Sv. Frane iako me je pozivao. Zvao sam ga jednom poslije i rekao mu da hoću razgovarati. Našli smo se u gradu i prošetali te sam mu rekao da mi smeta sve što se događalo, da imam velikih problema zbog toga. On mi je na to rekao: “I pretpostavljao sam da bi ti to moglo smetati...” Više mi se nikad poslije nije javljao, niti ja njemu. Sve ovo što mi se dogodilo nije moju vjeru i mene kao vjernika pokolebalo. No, sad sam svjestan da se duboko u crkvi nalazi Sotona i da je djelovao preko ovog svećenika. Mislim da nadbiskup snosi velik dio krivnje za ovo što se dolje događalo jer je bio na funkciji s koje je mogao i morao odavno reagirati, znajući da je upravo žrtvama teško to izbaciti iz sebe, da se srame. I nakon toga što je preko posrednika doznao, on nakon svega ne reagira. To je meni strašno. U Crkvi trebaju biti ljudi slični Isusu, a ne oni koji štite pedofile, jer štititi pedofile je isto što i biti pedofil – s puno gorčine u glasu zaključio je svoju priču.

Kako god završila ova afera, s kojim god posljedicama se suočio i sam počinitelj, ali i oni koji su znali za sve, a ništa nisu poduzeli, činjenica je da se možda nikad neće saznati koliko je zapravo žrtava za sobom, i to ne samo u Splitu, ostavio pohotni fratar. Sve dok se one same ne jave i ne ispričaju svoje grozne priče nadležnima. Prije negoli sve ode u zastaru i prije nego sam počinitelj ode “na drugi svijet” nekažnjen.

Izdvajamo