Mogao je ispasti debakl. Sve je najavljivano kao velika stvar, ali nitko nije mogao ni pretpostaviti što će to biti. Možda je samo htio neku slavu, možda se radio htio hvaliti i pustiti u eter nekoga egzotičnog, znanstvenika. Psihologa kojega zna cijela zemlja, čovjeka koji je stalno bio u procijepu osobne povučenosti i spotlighta političke i društvene javnosti, Borisa Jokića, lidera kurikularne reforme koju su mnogi htjeli ugušiti. Na kraju su uspjeli, pretvorili su je u obećanje koje će se možda odraditi na beživotno administrativan način.
- Malo poznata stvar Clasha, “Stay free” - rekao je Jokić u eter i pustio prvu stvar u svojoj karijeri radijskog DJ-a. Dodao je kako je to poruka koju bi trebali poslušati svi, ne dati se nikome i ostati slobodni. Krenuo je žestoko i nastavio tako kroz već nekoliko emisija, koliko emitira “Glazbeni kurikulum” na Yammatu FM. Realno, Jokić nema pojma o radiju, ne kuži više od četiri gumbića koliko ih treba pomaknuti na pultu za koji sjedne petkom prije podneva, ali zato kada pusti stvar s gramofona, onda otvori neki novi svijet. Sa svakom pjesmom. Ono što bude nevjerojatno jest širina kojom raspolaže, poznavanje mnogo bandova i različite glazbe iz koje bira ono što mu treba za emisiju.
Ne prodaj se i ostani svoj
- Ne prodaj se. Ostani svoj, imaš tu priliku. Iskaži emocije! Imaj stav! Bori se protiv nepravde moćnika. Imaj razumijevanja za drugačije i slabije - to je ono što me naučila glazba - ističe Jokić. - Svi dobri muzičari, od Coltranea preko Toma Waitsa do TBF-a, govore to isto - napominje Jokić. - Pazi - uvjerava u jednom trenutku usred razgovora - da te karakteristike primjenjuju ljudi u drugim područjima, a naročito u politici, sve bi izgledalo drugačije. Ova bi zemlja bila deset puta bolja - govori uzbuđeno i dokazuje to vrlo jednostavnim pitanjima. - Što je nasuprot toga? Budi poslušnik! Budi licemjer! Budi sebičan! Zatomljuj ono što osjećaš. Ne budi slobodan čovjek? Što je to? Kad vodiš tvrtku, trebao bi je voditi poštujući ove vrijednosti. Kad si slikar, trebao bi slikati na taj način. Kad si nastavnik, trebao bi pronositi te vrijednosti, poučavati na taj način, kad si glazbenik, trebao bi pronositi te vrijednosti, kad si znanstvenik, trebao bi učiniti isto. Te vrijednosti nisu samo u glazbi, nego u svim oblicima umjetnosti, književnosti, u vizualnim umjetnostima, filmu, stripu, grafiti umjetnosti, novinskom izričaju, da o kazalištu ne govorim - zanese se Boris u razgovoru. Naravno da ga ponese strast, to su njegove vrijednosti i svjestan je da je u pravu.
Svojedobno je Bob Dylan imao radijsku emisiju, od 2006. do 2009. je vodio radijski program u kojem je kroz raznu glazbu pokazivao kako može biti ne samo glazbenik, nego i edukator, filozof, domaćin raznim sugovornicima, običnim slušateljima s kojima će raspravljati o vrlo bitnim temama za život. Možda bi se to moglo reći za sve radijske voditelje, ali Jokić je odlučio napraviti seriju emisija koje će vrlo jasno obrađivati određene teme. Ono što je, kako uostalom kaže i najavni jingle emisije, važno za mladu osobu u razdoblju od 7 do 27 godina. Riječ je o pristupu koji je teško pobijediti jer glazba je najmoćnije sredstvo uvjeravanja i poučavanja. Ona ljude odvlači u najrazličitija stanja, od teške depresije pa do razularene ekstatičnosti. Zavodljiva je. Njegova je ideja, između ostalih stvari, pokazati kakva sve glazba postoji, gdje sve ljudi mogu tražiti sebe.
- Emisija na Yammatu vrlo mi je važna. Zahtjevna je. Mislim da je i to vrsta vrijednog javnog rada. Odabirom pjesama želim promovirati ideje iza kojih sam stojim - ideje čovjekoljublja, slobodoljublja, integriteta, raznolikosti, pozitivnosti miješanja ljudi i kultura, potrage za ljudskim u ljudima. Mislim da je radio idealan medij za to. Radio ti omogućava da se udubiš. Tu postoji interakcija, mnogo dublja nego televizijska - kaže Jokić nakon kratkog iskustva s radijskim eterom.
Dijeljenje dobrih emocija
Kaže da je njegov put u svijet glazbe počeo kada je kao klinac na Trešnjevci u dječjoj sobi gledao ploče starije sestre i brata. Bend koji ga je promijenio i koji je najviše utjecao na njega bio je R.E.M. Kupio je njihovu kasetu u Nami u sedmom razredu i tu je bio kraj sigurnog života, otela ga je glazba. Kaseta je, inače, nosač zvuka, iz današnje perspektive prilično primitivna stvar, nešto kao mini magnetofonska traka za one koji je nikada nisu vidjeli.
- Apsolutno mi je prihvatljivo ako netko u mojoj okolini sluša Severinu, Nedu Ukraden ili Joleta - nastavlja Jokić. - Ako nešto ne volim, to je prosuđivanje osobe na osnovi nečijeg ukusa u glazbi ili odijevanju. Prezirem jedino glazbu koja širi mržnju. Kakva je to glazba koja govori o oduzimanju prava prema nekome, o progonu, logorima, ubijanjima? Glazba evolucijski nije namijenjena tome, ona je mjesto susreta, dijeljenja dobrih emocija. Ako netko pjeva o logorima, to je mržnja, bez obzira pjeva li to na njemačkom, srpskom ili hrvatskom. Meni ne smeta ako mi dođu učenici i kažu da slušaju turbo folk. Sasvim je pogrešno svisoka im reći da to ne slušaju - objašnjava Jokić. - Potrebno je ući u razgovor s njima, pitati ih jesu li se upoznali s različitim ritmovima. Žele li to? To mi i je ideja emisije. Ne možeš nikoga promijeniti zabranom ili naredbom. Svi smo toliko skučeni u našim odabirima - kaže s osmijehom dok zadivljeno gleda studio iz kojega zvuk koji je odabrao odlazi u svemir. - Glazba nije ograničena, ona je toliko bogata da je to nevjerojatno - naglašava Jokić. I dodaje ključno: - Moraš nekako predstaviti to bogatstvo jer inače ostaješ zatvoren u krugovima u kojima smo s onima koji isto misle i imaju slične ukuse. Bilo bi fantastično kada bi klincima uz klasiku bio ponuđen rock, reggae, rap, jazz, soul, elektronika… - oduševi se mogućnostima. Čak smatra da je i ovo doba, za koje će mnogi reći kako je depresivno i predstavlja put u izgubljenost, u stvari odlično jer ga obilježava eklekticizam i mogućnost odabira.
Nakon povratka iz Amerike, gdje je završio četvrti razred srednje škole, upisuje psihologiju na Filozofskom faksu, izvorištu kreativnosti u tom trenutku, i tamo se aktivira u klubu studenata. U tom se društvu razvilo i tzv. Udruženje za razvoj kulture, a iz njega nastaje Močvara pa potom INMusic festival. Jokić je tu negdje, u stvari, na svim koncertima, a opisuje kako su se u podrumu Filozofskog održavali poluilegalni koncerti na kojima nastupaju razni muzičari koji će kasnije ostati na glazbenoj sceni, od Mancea, Lidije Bajuk pa do Hladnog piva. Jokić, istodobno, nema nikakav dar za glazbu, ne svira. Ali nema ni frku s time. Skužio je da postoji dobar glazbeni promotor, Mate Škugor, koji gura Žedno uho publici i odlazi na većinu koncerata koje je ovaj organizirao. U toj fazi upoznaje i jazz, a potom, nakon faksa, odlučuje otići na doktorat na Cambridge. Vrlo primamljivo, izvana, ali i zahtjevno jer mu život obilježava rogoborenje s financijama, nepretenciozan smještaj i konstantan rad.
Cambridge je mjesto teškog rada
- To je život čija je kvaliteta na razini onoga što si priušte prosječni studenti u Zagrebu - kaže te opisuje kako pritom misli na ritam života koji se sastoji samo od učenja i učenja. - Živi se u malim sobama, vrijeme se ne provodi na predavanjima, nego si u mentorskom sustavu, baviš se sportom i to je sve - opiše kako izgleda ono što mnogi nazivaju štreberskim životom. Ne čini se osobitim. Osim što ta crtica u CV-ju znači sve, a njemu je dalo priliku da živi s ljudima koji su posvećeni obrazovanju i napretku, a pritom su i nevjerojatno skromni. Jokić tu stječe nove prijatelje. Oženi se, osnuje obitelj. Poslije se ispostavi da se uistinu potrudio jer njegova supruga, Kanađanka, odluči ne samo pristati na brak s njime, nego i doseliti se u Hrvatsku. Jokiću je Cambridge istodobno bila nova prilika za susret s dobrom glazbom.
- Cambridge je mjesto teškog i mukotrpnog rada gdje svi pošteno rade i krvavo se dokazuju - kaže Jokić. Osoba s kojom je on provodio najviše vremena bila je profesorica Linda Hargreaves. Ispalo je da je i ona bila zainteresirana za glazbu pa su ponekad znali otići na koncerte bendova u pubovima do crkvenih zborova, ona profesorica u 60-im godinama i njezin 28-godišnji doktorand. - Na tim koncertima koji se održavaju na najpretencioznijem mjestu koje možemo zamisliti, Cambridgeu, u pubovima i klubovima sviraju kvalitetni i nezavisni bendovi. Ljudi se bore i iskazuju emocije. Ludo - govori Jokić.
Procesi koje smo potaknuli
Nakon povratka nastavlja znanstveni rad na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Provodi brojna istraživanja. Živi s glazbom i mašta o boljem životu, a kada se ukaže prilika, javlja se jedini na natječaj, osmišljava promjene i sa skupinom od šest suradnika počinje voditi kurikularnu reformu.
- Mislim da će nešto od onoga što smo radili i ostati - iskren je, jer u svakom razgovoru koji vodi uvijek se pojavljuje budućnost. Njemu je to bolja Hrvatska.
- Nešto će biti iz toga. Mislim da su najvažniji procesi koje smo osmislili i potaknuli. Sama ideja da netko iz škole u zagorskom selu, škole iz centra Zagreba ili Knina može sudjelovati u izradi nacionalne reforme je revolucionarna. To je taj duh. Krenuti od čovjeka koji tamo radi, krenuti iz učionice, s ulice, odozdola. To je nešto najvrednije. A nakon toga pobuditi iskru u ljudima, navesti ih da izađu na ulice, da se probude. Da kažu da žele bolji odgoj i obrazovanje za svoju djecu i Hrvatsku. Otvoreno i hrabro kao svaki dobar punk rock bend. To je ono što mi se čini najvrednije od svega. To je nešto čega se političari, bez obzira na člansku iskaznicu, najviše i boje. To je snaga. Snaga ljudi, ideja i glazbe. To je ujedno i ta emisija – ističe kroz osmijeh.