Bila je visoka jedva 1,50 m, engleski je govorila s poljskim naglaskom i za njenog života nitko nije točno znao koliko ima godina. Njezino ime stajalo je na fasadama 14 tvornica i 32 salona za uljepšavanje diljem svijeta, a imetak joj je bio procijenjen na 100 milijuna dolara. Sve je postigla sama, kada se iz rodnog Krakova preselila u Melbourne, gdje je počela stvarati svoje kozmetičko carstvo, u doba kada žene još nisu ni bile poduzetnice. Helena Rubinstein bila je pionirka ljepote, a upravo tako zove se i izložba koja je ovoj velikoj “maloj” dami svjetske kozmetike posvećena u Židovskom muzeju u Beču, a može se razgledati do 6. svibnja.
Mnogi je zovu i osnivačicom moderne kozmetike; upravo je ona prva došla na ideju obojiti puder ili našminkati oči, stvari koje su danas razumljive same po sebi. U doba kada briga o ljepoti nije uopće još bila tema, a šminka se smatrala frivolnom i društveno tabuiziranom, probila se s idejom da svaka žena može otkriti svoju individualnu ljepotu i da iz toga treba izvući najbolje. Smatrala je da će žene tako steći samopouzdanje. Uspjela je u poslovnom svijetu kojim su tada još dominirali muškarci i osmislila inovativno tržište koje se trajno etabliralo na međunarodnoj razini, a postoji i dandanas.
Helena Rubinstein rođena je u velikoj obitelji ortodoksnih Židova u Krakovu, u židovskoj četvrti Kazimierz, u čijem središtu se danas nalazi pomalo kičasti hotel Rubinstein, sagrađen kako bi privukao turiste. Njezina rodna kuća nalazi se malo dalje. Pravim imenom Chaja, bila je najstarija od osam sestara; nakon nje rođene su još Paulina, Regina, Rosa, Stella, Ceska, Manka i Erna. Otac Hertzel bio je trgovac bez smisla za biznis i vječito u dugovima, a majka Gitel rano je shvatila da nikad neće imati miraz za svoje kćeri. Budući da je tada za žene jedina šansa bila udaja za dobrostojećeg muškarca, majka je svake večeri učila Helenu i njezine sestre kako da održavaju svoju kosu i kožu. Bez obzira na to kako umorna bila na kraju radnog dana, Helena nikada nije propustila majčine savjete: 100 poteza četkom prije spavanja kako bi kosa bila što sjajnija, umivanje hladnom vodom i obavezno nanošenje kreme za lice koja će, kako se nadala njezina majka, sve njezine kćeri učiniti dovoljno lijepima da se mogu dobro udati i bez miraza.
No, Helena nije željela rano u brak; htjela je vidjeti svijet te je sa 16 godina napustila Krakov i otišla prvo kod tete u Beč, a otamo u Australiju, gdje su živjela njezina tri ujaka. Putovala je brodom Prinzregent Luitpold, a kartu je kupila pod imenom Helena Juliet, imenom koje će je uskoro proslaviti. Kratko vrijeme živjela je kod rodbine na ovčarskoj farmi, potom se preselila u Toowoombu, u saveznoj državi Queensland, gdje je radila kao dadilja, a zatim u Melbourne gdje se zaposlila u jednoj čajani.
I upravo u Australiji, tada vjerojatno najmanjem mondenom mjestu na svijetu, počela je njezina karijera. Naime, od kuće je ponijela 12 kutija kreme za kožu, koju je u Krakovu prema vlastitom receptu složio apotekar Jacob Lykuski za njezinu majku. Primijetila je kako je koža australskih žena, suha i gruba zbog stalnog sunca, potpuno u suprotnosti s njezinom bijelom europskom puti. Australke su tada od nje počele posuđivati kremu koja je postala toliko tražena da je Helena naručila dodatnu pošiljku iz Poljske, a uskoro je u Melbourneu otvorila i svoj prvi salon, u koji je vrlo brzo dovela i zaposlila i poljskog apotekara. Kremu je prodavala pod imenom Valaze (od mađarskog válasz = odgovor), a salon se zvao Maison de Beauté Valaze. Posao je toliko dobro išao da je uskoro iz Krakova dovela i svoju sestru Cesku i sestričnu Lolu, koje je imigracijskim vlastima predstavila kao stručnjakinje za dermatologiju iz Beča.
Melbourne joj je uskoro postao premali te je 1908., sa zaradom od 100 tisuća dolara, preselila se u London, a salon je ostavila sestri. Još iste godine u Londonu se udala za novinara Edwarda Williama Titusa. U međuvremenu se dodatno educirala u Beču, Krakovu, Berlinu, Wiesbadenu i Parizu, no nikada joj se nije ostvarila želja da završi studij medicine sa specijalizacijom iz dermatologije, ali zato se na poslu uvijek pojavljivala u bijeloj kuti kako bi djelovala što ozbiljnije.
Vodootporna maskara
Sljedeće godine otvorila je i salon u Parizu i bila je prva koja je klasificirala četiri tipa kože: suhu, normalnu, masnu i miješanu te je za svaki razvila posebnu vrstu kreme. Dok je živjela u Parizu, osmislila je i tzv. crème gypsy, za žene tamnije puti, a bila je zadužena i za kazališnu šminku glumice Josephine Baker. U Beču je 1932. godine otvorila salon na adresi Kohlmarkt 8. Za izum vodootporne maskare zaslužna je bila njezina imenjakinja, Bečanka Helene Winterstein-Kambersky. Maskaru koja se za vrijeme kiše i vrućine nije razlijevala patentirala je 1935. godine, a namjeravala ju je plasirati na tržište sa svojom vlastitom tvrtkom La Bella Nussy, te je prodala licencu Heleni Rubinstein. Vodootporna maskara tako je predstavljena 1939. godine na svjetskoj izložbi u New Yorku, uz vodeni balet odnosno sinkronizirano plivanje. Maskara se tada još nanosila papirnatim štapićima iz aluminijskih tuba, a 1958. Helena Rubinstein predstavila je prvu maskaru s četkicom, kakvu i danas znamo.
Godine 1937. kupila je veliku kuću u pariškoj četvrti Île Saint-Louis, a nakon rastave od supruga, s kojim je dobila dvoje djece, udala se za 26 mlađeg gruzijskog princa Artchila Gouriellija-Tchkoniju, koji je za život zarađivao kao igrač backgammona, perzijske igre koja se još naziva i tavla. Godinu dana nakon Anschlussa Austrije, Rubinstein je zatvorila svoj bečki salon i zaputila se u Ameriku. No, i tamo ju je dočekao antisemitizam: u New Yorku su joj odbili iznajmiti stan jer je bila Židovka, no ona je tada lijepo kupila cijelu zgradu od 16 katova na uglu Park Avenije i 65. ulice, u čijem je penthouseu živjela do kraja života. Nakon dolaska nacista na vlast uspjelo joj je gotovo cijelu svoju obitelj preseliti u Ameriku i zaposliti ih u svojim firmama, osim sestre Regine, koja je zajedno sa suprugom stradala u Auschwitzu.
Svoje filijale otvarala je u liberalnim gradovima: San Franciscu, Philadelphiji, New Orleansu i Atlantic Cityju, a one koji su tradicionalno slovili kao WASP utvrde prepustila je svojoj dugogodišnjoj konkurentici Elizabeth Arden, koja je opsluživala samo bogatu, bijelu klijentelu. Rivalstvo dviju dama do danas je neiscrpan izvor literarnih djela, odnosno motiv brojnih mjuzikla i kazališnih predstava. Na Broadwayu je mjuzikl “War Paint” uvijek rasprodan, a u Londonu je ovo ljeto bila aktualna predstava “Madame Rubinstein” s Miriam Margolyes u glavnoj ulozi.
Došavši u Ameriku, Rubinstein je bila užasnuta bijelo napudranim licima Amerikanki te je osmislila puder u boji (do kraja života nije shvatila ni zašto bi odrasla žena koristila bijeli ruž), a poljskoj glumici Poli Negri oči bi uokvirivala crnim tušem te tako stvorila ono što danas zovemo vamp look. Vrlo rano nudila je i kreme sa zaštitnim UV faktorom, kao i prve kreme za samotamnjenje. Njezin moto glasio je: “Ne postoje ružne žene, samo one lijene”, a njezine klijentice bile su pijanistica i pripadnica pariške avangarde Misia Sert, glumice Sarah Bernhardt, Mae West, i Jeanne Moreau te Lady Diana i Jacqueline Kennedy.
Izgradnja carstva
Bez ičije pomoći izgradila je svjetsko kozmetičko carstvo i tako utrla put drugim poduzetnicama i poduzetnicima u svijetu kozmetike, od kojih je većina također bila židovskog porijekla: Max Factor (rođen kao Maksymilian Faktorowicz u Łódźu), Estée Lauder (rođena kao Esther Mentzer), braća Charles i Joseph Revson (Revlon), Erno Laszlo i Irving Morse, osnivač brenda Kiehl’s.
Nije samo u kozmetici bila uvijek za jedno koplje ispred drugih: kretala se u intelektualnim krugovima svog muža tijekom života u Parizu te je počela skupljati kubiste i djela afričkih kipara, koja su 1935. bila izložena u MoMA-i, a među prvima je otkrila Coco Chanel te Sergeja Djagiljeva i njegovu baletnu trupu, koja joj je bila inspiracija za ljubičastu, narančastu, zlatnu i žutu paletu boja. Njezin newyorški stan bio je prepun tapiserija Picassa i Rouaulta, slika Matissea, Chagalla, Miróa i Modiglianija, a koliko je vrijedila njezina kolekcija najbolje govori priča kako ju je tadašnji ravnatelj MoMA-e molio da mu proda cijelu kolekciju, što njoj, naravno, nije padalo na pamet.
Uz to, posjedovala je i 30-ak vlastitih portreta koje su naslikali neki od tada najpoznatijih umjetnika, među kojima je bio i njezin dobar prijatelj Salvador Dalí. Jedino je Picasso, za kojega je poznato da nije slikao po narudžbi, odbio njezin zahtjev za portretiranjem, iako je napravio mnogo njezinih skica, no nikada gotov portret. Njihovo prijateljstvo bilo je vrlo čvrsto, ali osciliralo je između ekstremne bliskosti i distance, iako legenda kaže da je bila jedina osoba na svijetu kojoj je Picasso rekao: “Vi i ja, mi smo oboje geniji!” Fotografija na kojoj su zajedno Picasso, Helena i njezina sestra Stella, a koja se također može vidjeti na izložbi baš kao i jedna od skica, jasno pokazuje da je postojala čak i izvjesna fizička sličnost dvoje strastvenih umjetnika.
U ljeto 1955. njezin drugi suprug Artchil preminuo je od srčanog udara. Rubinstein je kratko žalovala, a zatim radila još više, a kada je 1958. njezin sin Horace poginuo u prometnoj nesreći, iz depresije ju je izvukao veliki portret Grahama Sutherlanda, kao i putovanja u Australiju, Japan, Hongkong i Izrael, gdje je otvorila novu tvornicu. U Muzeju umjetnosti u Tel Avivu njoj u čast otvoren je paviljon za suvremenu umjetnost koji nosi njezino ime i za koji je donirala više radova iz svoje kolekcije, kao i čitavu kolekciju od 20 tisuća minijaturnih figurica u povijesnim kostimima.
Njezin vlastiti imidž bio je vrlo nekonvencionalan; trošila je cijelo bogatstvo na umjetnička djela, nekretnine i njihovo uređenje, za koje je angažirala najinovativnije arhitekte svog doba. Nacrte za jedan od njezinih salona radio je Adolf Loos, pribor za jelo dizajnirao joj je pripadnik secesije Josef Hoffmann, a njezin londonski stan ukrasio je tada još malo poznati Roy Lichtenstein. Legendarne su bile njezine raskošne haljine i nakit. Cijeli svijet, pa tako i njezina obitelj, zvali su je Madame.
Ustaljeni raspored
Bila je vrlo predana poslu i držala se ustaljenog rasporeda: u 7 ujutro u njezinoj sobi bi se pojavio filipinski sluga Albert s doručkom. Madame je uvijek doručkovala u krevetu: vrući sok od limuna, čaj, jaje i tost. U 8 sati u svom stanu održavala je prve poslovne sastanke, u 12 bi ručala, ponekad zajedno s gostima, a poslije ručka obavezno bi sat vremena odspavala. U 16 sati pojavila bi se u uredu koji je rijetko kada napuštala prije 19 sati. Navečer je barem dva puta tjedno imala goste, a tada bi sama kuhala i dekorirala stol. Često bi je posjećivala obitelj i tada bi zajedno igrali bridž u kojem je bilo vrlo dobra. Svake godine u siječnju putovala je u Pariz kako bi vidjela novu haute couture kolekciju, a njezini omiljeni dizajneri bili su Yves Saint-Laurent i Baskijac Cristóbal Balenciaga, kojemu je bila jedna od prvih mušterija. U lipnju nije propuštala modne događaje u Londonu, a na jesen one u New Yorku. Jednom tjedno u jednom od svojih salona farbala je kosu u crno, a dok su joj radili manikuru, diktirala bi poslovna pisma.
Engleski je govorila s neskrivenim slavenskim naglaskom, a u razgovoru bi često koristila njemačke i poljske riječi i izraze na jidišu. Legendarne su, kažu njezini suradnici, bile i njezine smeđe papirnate vrećice s užinom, u kojima bi na posao donosila tvrdo kuhana jaja, pileće batke i krakovske kobasice, a u istu bi vrećicu utrpala i zamašćene dolarske novčanice kojima bi plaćala taksi. U uredu je korila zaposlenike koji prilikom izlaska iz prostorije ne bi za sobom ugasili svjetlo. Goste bi, pak, znala dočekati s komadićem kobasice u ruci, a na domjencima bi ponekad jela ostatke s tuđih tanjura, uz argument da je ionako gotovo netaknuto.
Postoji i jedna anegdota, da je Picasso bio jedini koji se usudio pitati Helenu Rubinstein za godine. “Ja sam tada bio u susjednoj sobi i, naravno, naćulio sam uši”, ispričao je u svojim memoarima jednostavno nazvanim “Madame” njezin dugogodišnji tajnik Patrick O’Higgins, kojega je jako voljela i smatrala ga je svojim trećim sinom. “Starija sam od vas”, lukavo je odgovorila Helena nakon kraće pauze, a Picasso, piše O’Higgins, nije dalje ispitivao.
Helena Rubinstein preminula je 1. travnja 1965. godine. Pokopana je u svojoj omiljenoj haljini Yvesa Saint-Laurenta na groblju Mount Olivet u Queensu. Navodno je imala 94 godine.