U 39. minuti važne Dinamove utakmice 3. pretkola Lige prvaka, u gostima kod kazahstanske Astane, nogometaš u modrom dresu s brojem 7 na leđima primio je koljenom i okrenut leđima protivničkom golu jednu preciznu loptu, poslanu duboko iz Dinamove polovice, te je u dva dodira s njome ispreskakao kazahstanskog stopera u maniri najvećih nogometnih znalaca.
Igrač s brojem 7 na leđima nalazio se gotovo na samom centru terena kada si je koljenom spustio tu visoku loptu na desnu nogu, i u okretu lobirao zdesna zbunjenog stopera, kojega je čisto i bez dodira pretrčao s lijeve strane. I nije se tada igrač s brojem 7 sručio dijagonalno zdesna prema protivničkom golu u želji da zakuca i prometne se u heroja prvog poluvremena utakmice u kojoj je Dinamo dominirao, ali koja je ipak bila teška, posebice u kontekstu u kojemu je Dinamo znao kiksati važne utakmice i od slabijih protivnika, već je, vidjevši perifernim vidom kako s lijeve strane dotrčava još jedan modri igrač, nastavio trčati pravocrtno te nesebično poslužio potkopanom loptom Dinamovu devetku Marija Budimira, koji je sam s deset metara neobranjivo napucao u gol Astaninog golmana Nenada Erića.
Barcelonin đak
“Nisam nikada gledao Dinamo kako igra nogomet, ali ovo što je upravo napravio njihov igrač s brojem 7 srušilo me sa stolca”, napisao je neposredno nakon opisane akcije jedan korisnik Reddita.
Dani Olmo u društvu oca Miquela i brata Carlosa
“Modri” igrač s brojem 7 na leđima, koji je tom asistencijom definitivno prelomio tvrdu utakmicu s Astanom, te u 84. minuti pogotkom s dvadesetak metara u donji lijevi kut kazahstanske mreže potvrdio Dinamovu pobjedu i svoju odličnu rolu, najnovija je Dinamova senzacija - mladi Španjolac Dani Olmo. Golobradi mladić rođen je 1998. godine u katalonskom gradu Terrassa, a izdanak je glasovite Barcelonine nogometne škole La Masia, iste akademije kroz koju su prošli glasoviti igrači poput Xaviera Hernándeza ili Andrésa Inieste.
U Dinamo je stigao, moglo bi se reći, odavno - bila je 2014. godina, a o tom se dolasku mladog Olma slabije govorilo, jer su sve oči bile uprte u nadarenog Alena Halilovića, koji je istodobno iz Dinama odlazio za Barcelonu. Prisjetimo se i tog Dinama s kraja 2013. i početka 2014. godine - privremeni trener je Zoran Mamić, a kapetan je Joe Šimunić. Prva violina momčadi je Alžirac Hillal Soudani, Makedonac Arijan Ademi još se nije našao usred dopinškog skandala zbog kojega će morati prestati profesionalno igrati nogomet na nekoliko sezona, a tu su još i Josip Pivarić, Fatos Beqiraj, Junior Fernandes, Marcelo Brozović i Duje Čop. Nogomet još igra i Jerko Leko, a Dinamo se nakon osvajanja hrvatskog prvenstva i play-offa u B skupini europske UEFA lige natječe s velikim PSV-om, bugarskim Ludogorecom i ukrajinskim Černomorecom. Na kraju momčad doživljava težak poraz u Europskoj ligi, izgubivši pet od šest utakmica, pa se sa samo jednim bodom Dinamo oprašta od natjecanja, a veliku sramotu doživljava i nizozemski PSV, koji se također nije plasirao u knock-out fazu natjecanja.
Carlos Olmo, Louis Enrique i Dani
Sasvim dovoljno vrućih tema u tim i idućim mjesecima da bi se itko ozbiljnije osvrnuo na dolazak tada šesnaestogodišnjeg, nepoznatog Španjolca Danija Olma, koji se tek imao dokazati u Dinamovim drugim momčadima.
Sa simpatičnim Olmom porazgovarali smo na terasi Maksi Puba u neposrednoj blizini Maksimirskog stadiona. Atmosfera je, jasno, nogometna - u tijeku je poznati juniorski turnir ‘’Mladen Ramljak’’. Turnir je to koji je dobro poznat svim Zagrepčankama i Zagrepčanima, navijačima Dinama i ljubiteljima vrhunskog nogometa mladih talentiranih ekipa iz Europe i svijeta, na kojemu se ove godine natječu GNK Dinamo, Real Madrid, Eintracht Frankfurt, Feyenoord Rotterdam, Zaglebie Lubin, FC Copenhagen, NK Maribor i U-19 reprezentacija Hrvatske.
Dani i Messi
Zagrižen za nogomet
Dani Olmo je na intervju stigao s ocem i bratom. Nogometaš za kojega mnogi sumnjaju kako bi mogao biti najveća dosadašnja Dinamova prodaja dovezao se u Peugeotu 307 sa svojom obitelji. Dani pije prirodni sok, cijeđenu naranču, a hrvatskim jezikom barata poprilično dobro, iako govori pomalo sramežljivo i ispod glasa. Kada se prebacimo na engleski jezik, Olmo povisuje ton, vjerojatno uvjereniji u svoje znanje tog jezika.
Prva naša tema je, naravno, pobjeda protiv Astane i Liga prvaka.
- Svi u momčadi znamo što želimo i imamo isti cilj. Još nas čeka devedeset maksimirskih minuta s Astanom. Neće biti lako, ali to ćemo pobijediti. Svaka ekipa je u ovoj fazi teška i neugodna, ali u momčadi vladaju zajedništvo i dobra atmosfera, što se poslije itekako vidi na terenu - priča mi na korektnom hrvatskom Olmo.
Dani s majkom
Nenad Bjelica te pomaknuo prema sredini i gurnuo na poziciju “spojke”, odgovara li to više tvojoj igri i filozofiji nogometa?
- Svejedno mi je igram li krilo ili ofenzivnog veznog. Gdje trener želi da igram, ja tamo dajem sve od sebe - odgovorio je Olmo.
Čitavo vrijeme dok razgovaramo tu je i njegov otac Miguel. On petlja nešto po telefonu i bavi se svojim stvarima, ne ostavlja dojam čovjeka koji želi kontrolirati svaku rečenicu svojega sina. Nakratko nas prekida samo kako bi mi pokazao fotografije mladog Danija iz privatne, obiteljske arhive.
- Vidi, ovo je Dani dok je igrao u Terrassi, tu je počeo vrlo mlad. S osam godina odlazi u Espanyol, gdje je igrao jednu godinu ovaj naš Nogomet 7 (nogometna igra za mlađe uzraste, igra se preko pola terena, s momčadima od sedam igrača). S devet godina je već u Barceloni, gdje je započeo igrati “pravi nogomet” sa 11 igrača. Evo i fotografije iz tog razdoblja - lista po arhivi Danijev otac Miguel, koji je inače i sam nogometni trener. Vodio je razne klubove u španjolskoj drugoj ligi, poput UE Vilassara, Terrasse i Girone, prije negoli je potonja završila u Primeri, najjačoj španjolskoj ligi. Također je trenirao i bahreinski klub Manamu, s kojom se natjecao u prvoj ligi te arapske otočke države. Danas trenira svog sina Carlosa Olma koji je trenutno bez kluba, a odigrao je jednu sezonu u Drugoj hrvatskoj ligi, u momčadi Hrvatskog dragovoljca.
Dani u Barceloninoj školi
- Bilo je to odlično iskustvo za mene. To je malo prljava liga, agresivna, ali to mi je odgovaralo. Nakon godine dana u Dragovoljcu sam poželio malo opet živjeti u Španjolskoj, praviti društvo mami, pa sam se vratio tamo igrati treću ligu. Sad čekam transfer u Švicarsku i treniram s ocem. Često odlazimo trčati u Maksimirski park. Ipak, nisam naučio jezik kao i Dani. Ja sam znao samo igrati nogomet na hrvatskom, dakle znao sam riječi poput “leđa”, ili “dodaj”, ali nikada nisam naučio razgovarati na hrvatskom kao Dani. Ali dobro, on je i više vremena proveo igrajući u Hrvatskoj - pojasnio mi je Danijev brat Carlos, koji je tri godine stariji od njega.
- Ispričat ću ti kako je Dani bio zagrižen za nogomet još kao sasvim mlad dječačić - nastavlja Miguel.
- Dani je imao dvije godine, a Carlos četiri, kada sam vozio Carlosa na nogometne treninge. Dani bi ostajao kući s bakom i djedom, i nikako mu nije bilo jasno zašto ne može i on igrati nogomet. Ali za djecu od dvije godine nije bilo moguće nigdje trenirati. Tako bi nas Dani ispraćao uz plač. Jednom se popeo na sofu, dakle s dvije godine, i stajao ondje te mi se obratio riječima: “Tata, tata, vidi kako sam porastao, sada mogu igrati nogomet!” - prisjeća se Miguel.
Dani Olmo, Davor Šuker i Danijev otac Miguel
Danijev otac nastavlja mi razlagati kako je počeo odvoditi malog Danija na Carlosov trening, pa bi s njim sa strane trenirao i dodavao se loptom dok bi Carlos trenirao sa svojom mladom momčadi. Zatim bi navečer otišao voditi trening svoje ekipe za koju je tada bio zadužen, a Dani bi opet bio tu negdje, trčkarao bi po terenu i gledao trening sa strane. Kada je dovoljno porastao, s otprilike pet godina, počeo je zaozbiljno trenirati u klubu Mercantil, i evo ga danas u Dinamu, igra Prvu ligu, što mu je oduvijek bila želja. I ne samo Prvu ligu, jer bi, po svemu sudeći, mogao bi debitirati i u Ligi prvaka, ako si Dinamo do kraja otvori put u to natjecanje.
No, kako su izgledali prvi dani u Zagrebu, a kako Danijev život izgleda danas?
- Kada sam došao u Hrvatsku, počeo sam trenirati na najjače, ali i učiti jezik. Puno su mi u tome pomogli suigrači, ali i jedna profesorica hrvatskog jezika s kojom sam radio. Nakon dvije godine već sam nešto govorio hrvatski jezik, puno sam griješio, ali pomagali su mi suigrači i treneri koji su me ispravljali i govorili mi što sam dobro rekao na vašem jeziku, a što nisam. Još uvijek svaki dan nešto naučim, osjećam da imam još prostora za učenje hrvatskog jezika - govori Dani pa nadodaje kako mu se život u Zagrebu zaista sviđa.
“Igram dobar nogomet”
- Ovo je miran grad, i to je dobro za nogometaša. Imam sve što mi treba. Zimi je malo teže, jer ja baš nisam naučen na snijeg, isprva mi je bilo fora, sve mi je to bilo lijepo, ali sada bih radije da nema više toliko snijega zimi. Znaš, tamo gdje sam ja živio nikada nema snijega - pojašnjava Dani, kojega u njegovom zagrebačkom stanu na Ravnicama ponekad posjećuju i njegovi prijatelji vršnjaci iz Španjolske, kao i obitelj. Tata Miguel je, naime, vrlo često s njim u Zagrebu, a kada nije on, onda je tu Danijeva mama, koja je također zavoljela grad.
- Moji španjolski prijatelji su hobi nogometaši i imaju svoje poslove. Oni dobro rade u svojim strukama, a meni dolaze kad uhvate koji dan slobodno. Ipak, ja sam fokusiran većinom na nogomet. Došao sam u Dinamo sa 16 godina sa samo jednim ciljem, igrati Prvu ligu. U početku mi je bilo teško, morao sam puno raditi, ali to sam sada ostvario. Igram dobar nogomet, i ne smijem sada to pustiti - kaže mi uvjereno Dani koji je u prvoj momčadi Dinama debitirao 2015., a čitavu iduću sezonu proveo je igrajući za drugu Dinamovu momčad. Nije ga to ni dirnulo, govori, na njemu je bilo da se dokaže.
“Nemam curu”
- To je tako u nogometu. Recimo, ja sam prošao sve nacionalne selekcije španjolskih mlađih reprezentacija, dakle U-16, U-17 i U-18. U tim selekcijama igrao sam s istim igračima, sa svojom generacijom. Kada je došlo vrijeme za nastupe u U-19 selekciji, promijenio se trener koji je zamislio neku drugu ekipu, i tu sam ispao iz selekcije. Bez uvrede sam nastavio trenirati, a cilj mi je, naravno, vratiti se. Želim jedan dan igrati za nacionalni tim... možda i hrvatski? - sam je na stol dvadesetogodišnji Olmo iznio temu o kojoj ozbiljno razmišljaju hrvatska javnost i nogometna struka.
Igrao bi za Hrvatsku? - upitao sam ga još jednom.
- Zašto ne, zašto ne... Znaš li da radim na tome da dobijem državljanstvo? Ali ovo su ozbiljne teme, i o svemu još treba dobro promisliti. No, mogu ti reći da sam vrlo ponosan kada čujem da netko kaže kako bih možda jedan dan mogao zaigrati za vašu repku - pojasnio je Olmo.
Kažu kako bi mogao uskoro zaigrati i za najveće svjetske klubove.
Gdje bi volio završiti nogometnu karijeru?
- To mi godi čuti, ali ne razmišljam o tome sada. Fokusiran sam na Dinamo. Naš cilj je Liga prvaka, i to je sve o čemu sada razmišljam - kazao je uvjereno Dani koji se, očito, ne zamara pretjerano interesom najvećih svjetskih momčadi.
Vraćamo se na njegove aktualne dane u Dinamu, zanima me s kim se najbolje razumije od suigrača, kako na terenu, tako i izvan njega.
- Odlično mi je družiti se i igrati s Rahmanijem, Benkovićem, Majerom i Gojakom, on mi je cimer. Ima tu još dobrih dečki, ma cijeli tim je super, ali s njima sam nekako najbolji. Kada nismo na terenu, znamo otići do grada, napraviti neki đir, pojesti nešto. Sada smo imali tri dana slobodno pa smo bili kod Majera u Preku, na otoku Ugljanu. Jako mi se sviđa hrvatska obala. Imate prekrasnu zemlju, a vaše more jedno je od najljepših na svijetu - nahvalio nas je Dani.
A djevojke? - upitao sam ono što se samo nametnulo nakon jednog sata razgovora u kojemu smo prolazili nogometne i životne teme.
- Brzo sam prebolio Španjolke... - odgovorio je pomalo sramežljivo Olmo, iako se činilo kako je očekivao takvo pitanje. - Ne znam hoće li krivo ispasti ako to napišeš? - upitao me.
- Neće, ne brini - uvjerio sam ga.
- Onda možeš napisati da nemam curu - završio je Dani Olmo, posljednja Dinamova senzacija i izdanak glasovite Barcine La Masije, koji Zagreb i Hrvatsku smatra “svojim drugim domom”, a uskoro bi trebao dobiti i naše državljanstvo.
A onda? Sve je moguće, kaže Dani.
- U nogometnoj igri odluke se donose u trenutku. Mislim da će tako biti i kada budem trebao odlučiti za koga ću igrati reprezentativni nogomet. Do tada, samo Dinamo i Liga prvaka - završio je mladi Španjolac.