DOBRE VIJESTI

OPORAVLJA SE OZONSKI OMOTAČ! Štit nad sjevernom polutkom trebao bi se u potpunosti oporaviti do 2030., a obnova južne polutke očekuje se do 2050.

Foto: iStock/Getty

view of the Earth from space, blue planet and deep black space

Ozonski omotač koji nas štiti od Sunčeva ultraljubičastog zračenja oporavlja se, pokazala je UN-ova studija “Scientific Assessment of Ozone Depletion: 2018.” objavljena prije nekoliko dana. “Prema sadašnjim projekcijama, ozonski štit nad sjevernom polutkom i srednjom zemljopisnom širinom trebao bi se u potpunosti oporaviti do 2030. godine. Potpuna obnova južne polutke očekuje se do 2050. godine, a najviše će trebati polarnim područjima koja bi se trebala u potpunosti oporaviti do 2060. godine”, navode znanstvenici u izvješću. Optimistična vijest, koju nam je odaslao UN, važna je poruka da države i vlade zajedničkim djelovanjem, u ovom slučaju putem Montrealskog protokola, mogu preinačiti opasne trendove u prirodi izazvane ljudskom djelatnošću. U Zoomu vas podsjećamo na važnost zaštite ozonskog omotača.

Zašto je važan ozonski omotač?

Ozonski omotač u atmosferi od presudnog je značenje za održavanje života na Zemlji jer blokira opasni dio Sunčeva ultraljubičastog zračenja (UV-B zrake). Način na koji se Zemlja štiti od Sunčevih ultraljubičastih zraka ubraja se među velika prirodna čuda. Naime, djelovanjem Sunčevih zraka na kisik u atmosferi nastaje ozon (troatomna molekula kisika) koji potom štiti sav život na Zemlji. Ozon u stratosferi (na visinama između 15 i 30 kilometara) neka je vrsta prozorske rolete, brana prolasku ultraljubičastih zraka. Dok vidljiva svjetlost kroz atmosferu nesmetano stiže do tla, energijom napumpane UV-B zrake nasuču se na ozonskom omotaču. Upijajući većinu UV-B zraka prije nego što dopru do Zemljine površine, ozonski omotač štiti naš planet od štetnih utjecaja toga zračenja. Bez te bi zaštite životinje i biljke sagorjele od snažnih ultraljubičastih zraka; da nema ozonskog štita, viši oblici života na Zemlji ne bi se ni razvili. Stratosferski ozon također je značajan za atmosfersku raspodjelu temperatura i utječe na klimu na Zemlji.

Ozloglašeni freoni

Ljudi su desetljećima u atmosferu nekontrolirano ispuštali velike količine klorofluorougljikovodika (CFC), popularno zvanih freoni, koji su korišteni u rashladnim uređajima, kao potisni plinovi u sprejevima poput dezodoransa, parfema, lakova za kosu, u medicinskim preparatima. Freoni su se, također, pokazali korisni u industriji namještaja, u proizvodnji plastičnih masa, te u industriji poliuretanskih pjena za termoizolaciju.

A ti su se plinovi dugo smatrali najbezazlenijima na svijetu. Otkrio ih je 1930. godine Thomas Midgley, izumitelj u General Motorsu. Kako bi demonstrirao bezopasnost svoga otkrića, Midgley (koji je otkrio još jedan veliki zagađivač okoliša, tetraetilno olovo) duboko je udahnuo plin iz epruvete i potom pušući ugasio upaljenu svijeću. Klorofluorougljikovodici su bez boje, nezapaljivi su, posve neotrovni i krajnje tromi, što znači da se ne vežu s drugim tvarima. Upravo zato su i opasni za ozon. Naime, CFC-ovi godinama nepromijenjeni putuju atmosferom prije nego što dospiju u stratosferski sloj, gdje je već 700 milijuna godina ozonski omotač.

Kako se uništava omotač

U području ozonskog štita klorofluorougljikovodici se zatim razgrađuju, a oslobađaju se atomi klora “ubojice ozona”. Svaki pojedinačni atom klora može uništiti i do sto tisuća molekula ozona, a nakon toga se deaktivira vežući se za vodik ili dušikov oksid. Proces razaranja ozonskog omotača najdrastičniji je u atmosferi nad Antarktikom, gdje se deaktivirani atomi klora vežu uz superhladne komadiće leda. Početkom tamošnjeg proljeća, tj. naše jeseni, Sunčevo zračenje oslobađa atome klora pa oni nastavljaju razarati ozonski omotač sumanutom brzinom te nastaje ozonska rupa. Suptilni mehanizam uništavanja ozona prvi su još 1974. godine uočili klimatski znanstvenici Sherwood Rowland, Mario Molina i Paul Crutzen. Njihov rad u početku nije bio ozbiljno shvaćen, no NASA-ine satelitske snimke sredinom osamdesetih godina ukazale su na ozonsku rupu nad Antarktikom. Za objašnjenje procesa u atmosferi koji prouzročuju uništavanje ozonskog omotača Rowland (koji je i skovao naziv ozonska rupa), Molina i Crutzen dobili su Nobelovu nagradu za kemiju 1995. godine. - Situacija s ozonskim omotačem se popravlja. No, proces oporavka je spor i trajat će još nekoliko desetljeća. Ipak, to je velika i uspješna priča koja pokazuje kako se planet može zaštititi ako surađuju sve zemlje - rekao je Mario Molina u razgovoru za Jutarnji list prošle godine.

Montrealski protokol

Nakon što su satelitske snimke pokazale “ozonsku rupu nad Antarktikom”, uslijedila je hitna međunarodna akcija koja je rezultirala tzv. Montrealskim protokolom o tvarima koje oštećuju ozon. Taj je protokol donesen 16. rujna 1987. godine u Montrealu, a inicijalno su ga potpisale 23 zemlje. No, u međuvremenu je protokol potpisalo gotovo 200 zemalja, a sve su se obvezale na provođenje mjera kojima se najprije smanjuje, a zatim i zabranjuje upotreba tvari koje oštećuju ozonski omotač. Zahvaljujući primjeni toga dokumenta postignuto je značajno globalno smanjenje emisije tvari koje uništavaju ozon. “Antarktička ozonska rupa postupno se obnavlja iz godine u godinu. Rezultat je to Montrealskog protokola”, stoji u izvješću “Scientific Assessment of Ozone Depletion: 2018.”. Navodi da se postupno zatvaranje ozonske rupe nad Antarktikom očekuje do 2060. godine. Stoga je Montrealski protokol jedan od najuspješnijih međunarodnih sporazuma koji pokazuje da se združenom akcijom na globalnom planu može postići značajan napredak u borbi za očuvanje našeg planeta.

Neke zemlje krše protokol

Montrealski protokol nekoliko je puta dopunjavan amandmanima u skladu sa znanstveno-tehnološkim razvojem i novim saznanjima. Među ostalim je zabranjeno korištenje klorofluorougljika, nekoć široko korištenog u izradi hladnjaka i limenih boca s raspršivačima te novih halona, kao i metil bromida.

Iako su podaci koje je objavio UN ohrabrujući, a brojni zabranjeni plinovi više se ne koriste, u izvješću se navodi primjer kršenja protokola - neočekivano povećanje proizvodnje emisije klorofluorougljika evidentirano nad istočnom Azijom od 2012. godine. Zasad nema preciznog podatka o tome koja zemlja ili koje zemlje emitiraju zabranjene plinove. Ako se njihova emisija nastavi jednakim tempom, obnova ozonskog štita nad polarnim područjem i nad srednjom zemljopisnom širinom bit će usporena i odgođena za sedam do 20 godina, upozoravaju znanstvenici.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo