ISTINA O KOJOJ SE NE GOVORI

POGLEDAJTE STRANICE SUROVO ISKRENOG STRIPA O ŽIVOTU MIGRANATA 'Možda ćeš umrijeti prije kraja puta, ali ako ovdje ostaneš bit ćeš mrtav i ranije'

 

Hrvatska je geografski postala dio izbjegličke i emigrantske rute u ljeto 2015., četiri godine od tada većina ovdašnjih ljudi ne zna što gotovo pa uobičajeno na tom grozomornom putu prolaze oni koji se, pritisnuti bilo teškom neimaštinom bilo ratom, uglavnom  posvemašnjom beznadnošću, odluče otići, domoći Europe.

„Pet-šest godina putovanja, i to je bolje nego trunuti ovdje. Možda ćeš umrijeti prije kraja puta, ali ako ostaneš ovdje bit ćeš mrtav i ranije.“, kaže glavni lik grafičkog romana „Alpha“, važnog stripa ovog vremena koji dobro ilustrira očajničko putovanje  emigranata koji se zove Alpha od Afrike do Europe.

„Alpha“ je ovih dana objavljen i kod nas  (prijevod Mirna Šimat, VBZ). Napisala ga je Bessora, francuska autorica podrijetlom iz Gabona, ilustrirao Barroux, poznati francuski umjetnik koji ovaj tjedan gostuje na Vrisku,  riječkom sajmu knjiga i festivalu autora, a večeras će strip predstaviti u Zagrebu.

Niti očajem pritisnuti emigranti puno znaju o toj Europi koju vide kao spas, niti mi ovdje puno znademo o njima i onome od kud stižu.

Bessora/Barroux

Alpha: Od Abidjana do Gare du Norda

 

Nešto od toga Hrvatima je svojevremeno približio Kristian Novak, pišući u „Ciganin, ali najljepši“ i o Nuzatu, iračkom Kurdu koji bježeći od umiranja u Iraku zaglavi u hrvatskom Međimurju. Od Iraka do Međimurja, na putu do tog Zapada, Nuzat postaje žrtvom, izluđen zaboravlja slike mjesta od kuda je pošao kao i slike mjesta kamo je krenuo.  

 „Alpha: Od Abidjana do Gare du Norda“ je za iznimnu književnu i umjetničku vrijednost 2016. dobio je nagradu engleskog PEN-a.

Od Abidjana do Pariza

Glavni lik Aplha stolar je iz Obale Bjelokosti, iz Abidjana. Ima tome šest mjeseci da je, zaduživši se do grla, poslao ženu i sina u Francusku, ilegalnim putem, jer vizu im u tamošnjem francuskom konzulatu nisu dali. Ne zna što je s njima, do kud su stigli, jesu li živi, jesu li došli do Francuske. I on će put Europe. Putujući s Alphom čitatelj se probija  kroz sukus emigrantske patnje. Ako niste ranije čitali niti jednu knjigu koja tematizira osvajanje ilegalnih emigrantskih ruta, nakon ove te ljude gledati ćete vjerojatno bolje razumijevajući što ih goni na taj pogibeljni put. Kako u razgovoru za Jutarnji list reče ilustrator Barroux: “Razmišljao sam, za Drugog svjetskog rata, kad su Nijemci bili posvuda po Francuskoj, svi su se razbježali, pobjegli. Prioritet je bio preživjeti. Da sam ja danas mladi čovjek u Sudanu ili Etiopiji kakva bi bila moja budućnost? Bez nade. Da budem iskren, radije bih bio ubijen pokukšavajući emigrirati u Europu negoli da poginem u vlastitoj zemlji, ubijen ratom ili glađu. »

Bessora/Barroux

Alpha: Od Abidjana do Gare du Norda

 

Alphino putovanje počinje s velike avenije u Abidjanu koja se, ironično, zove - Bulevar mira. „Kad izađete iz konzulata, jedno je sigurno – shvatite da Obala Bjelokosti voli Francusku više nego što Francuska voli Obalu Bjelokosti. Ali, budući da usto Obala Bjelokosti ne voli previše vlastiti narod, njeni građani i dalje bježe u Europu.“, objašnjava Alpha koji zapravo piše dnevnik vlastitog putovanja u Europu. Džaba mu je djed od 1939. do 1945. ratovao za Francusku, uzalud je u Francuskoj odlikovan medaljama. Današnja Francuska njegovom unuku vrata ne otvara, makar su im u doba kolonijalizma, kaže, pričali da su svi oni – Francuzi. „Danas nitko ne može dobiti vizu, čak ni oni koji su u braku s bijelcima.“, razmišlja na jednoj od stranica Alpha, nedugo potom saznaje da su najopasnije ilegalne imigrantske rute u neku ruku najmanje riskantne (!?), jer ideš li morskim putem postoji šansa da ćeš se utopiti, ali su manje šanse da će te uhvati policija.

Bessora/Barroux

Alpha: Od Abidjana do Gare du Norda

 

Sjevernoafričke zemlje migrante iz subsaharske Afrike ne tretiraju ništa bolje negoli Europljani; one štite Europu od migranata „paze na svoje granice u zamjenu za mnogo novca“.

Alpha duguje 12 000 eura što ih krijumčarima dao za putovanje žene i sina; odlučuje prodati stolarsku radionicu, platiti dug i sam krenuti, imati će dovoljno novca da plati put do Malija, prve točke na putu do Europe. No, prevaren od krijumčara, naposljetku odlazi ostavivši im i kuću i radionicu.

U usporedbi sa suputnicima koje putem slučajno sreće i s kojima ga zajednička muka zbliži, Alpha je alfa, njemu je još i 'dobro'.

Dok kreću iz Abidjana bilježi:  „Dječak pored mene obučen je kao da ide u školu. Lagao je svojim roditeljima da ide na nastavu kao obično. U ovom trenutku njegova majka misli da je još tamo. S vremenom će shvatiti da danas nije bio u školi. Možda će ga i za deset godina još čekati. Ima ljudi koje čekaš cijeli život.“

Bessora/Barroux

Alpha: Od Abidjana do Gare du Norda

 

U Maliju očajna trinaestogodišnja djevojčica, njemu, posve nepoznatom joj muškarcu, na ulici u ruke predaje svojeg šest, sedam godina stara brata.

Majku su im, senegalsku trgovkinju, uhitili,  kćer mora napraviti sve da ju izvuče iz zatvora, a brata, plativši s puno novčanica, šalje put Europe. S Alphom.

Potom sreće Kamerunca Eugena, nezaposlenog sociologa koji je već pet godina na putu prema Europi. Otišao je jer ga državne škole u Kamerunu nisu htjele zaposliti zbog, kako kaže, „njegovih stavova“, a privatne škole dovode europske emigrante koji se ne miješaju u politiku.

„Ako uspijemo izaći iz Malija, ne bih znao točno reći u koju ćemo zemlju ući.“, govori Alpha koji baš kao i svi ostali oko njega nikada nije bio izvan vlastite države.

Imigranti, zapeli na putu, opljačkani od krijumčara, ne bi li zaradili novac za daljnje putovanje, i sami postaju šverceri,  krijumčari.

Kako je nastajao „Alpha“  uoči zagrebačkog predstavljanja knjige govori ilustrator Barroux:

„Bio sam inspiriran stvarnim likom, čovjekom koji se zove Togola. U to doba živio sam u skvotu, s puno drugih umjetnika, bilo je tamo pjesnika, slikara, glazbenika, kipara. Svi smo živjeli skupa i svi smo radili skupa. Jednog sam dana u kuhinji sreo krupnog crnca, pili smo skupa kavu. Spavao je tamo nekoliko dana. Razgovarajući s njim palo mi je na pamet da napravim Alphu. Togola je pripovijedao koliko mu je bilo teško doći do Francuske, i kako mu je ovdje danas. Osam je godina ilegalno u Francuskoj, tu ima posao, kuću, obitelj, ali nema dokumente. Živi u stalnom strahu.“

Barroux

Barroux je bio spreman crtati, ali trebao je autora koji bi napisao priču. „Sreo sam Bessoru na sajmu knjiga. Razgovarali smo, pokazivao sam joj moj zadnji strip koji govori o Prvom svjetskom ratu, naslovljen 'On les aura'. Kazao sam da bih volio napraviti sličnu knjigu o Africi. Strip o stvarnoj Africi, realnoj, a ne o lavovima i ljudima s kopljima, već o modernim ljudima, onima koji imaju pametne telefone, ali nemaju - nadu.“ Nju je to zainteresiralo, sreli su se par puta u Parizu, potom mu je poslala početak priče: „Bio je bolji no što sam očekivao.“, komentira ilustrator.

Bessora kaže: „Barroux je želio napraviti grafički roman o imigraciji, ali to je silno široka tema. Dugo sam oklijevala prije no što sam pristala uključiti se. Prije toga morala sam suziti priču, naći fokus, pronaći lika koji će to utjeloviti. Kad je riječ o imigraciji nisam htjela upasti u kliše u kojem su ljudi pretvoreni u migrante koji više nemaju osobni identitet, nemaju prošlost.  Odlučila sam pisati o dehumanizaciji, da mi temeljna tema bude opstanak.”

Bessora je doktorirala antropologiju. Rođena je u Belgiji, majka joj je Švicarkinja, otac Gabonac. Odrastala je u Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i Africi.

Bessora

“Ja, kad poželim putovati između Europe i Afrike ,trebam samo sjesti u avion, ne treba mi ni viza i za svega šest sati sam tamo, dok je Alphi za taj put trebalo osamnaest mjeseci. Osamnaest mjeseci teške muke. Morala sam stati u tuđe cipele, pobrinuti se da se čitatelji identificiraju s njim. Prije pisanja provela sam neko vrijeme tražeći izvještaje, dokumentarne filmove i akademske materijale, publikacije neprofitnih organizacija na temu imigranata. No, taj moj istraživački rad ne može se na prvi pogled vidjeti, ovo je Alphain dnevnik s putovanja, jednostavan dnevnik kojeg čitamo kao da smo mi sami Alpha, ili kao da nam je on rođeni brat.”

Crteži kojima Barroux prati priču surovo su izravni.

„Kad sam pročitao cijeli tekst bio je snažan, baš težak. Razmišljao sam kako napraviti i takve ilustracije … sirove i snažne. U tom mi je trenutku na pamet pala izložba koja mi se svidjela, jako, izložba o 'art brut'. Otišao sam u supermarket, kupio kutiju flomastera, vrlo jeftinih markera i počeo crtati. Nekoliko markera i crna tinta, zbog sjena. 

Najteže mi je bilo održati istu energiju dok ne završim cijelu knjigu, raditi u maniri da ne bude lijepo već da bude moćno i surovo, kakav je i tekst. Kako nacrtati žegu? Kako ilustrirati prašnu, vrijeme koje protječe, te apstraktne stvari? Proveo sam puno vremena u knjižnici, pokušavajući pronaći slike, fotografije, filmove koje bih mogao koristiti u svojim ilustracijama, ne bi li putovao po Africi s mojim likom, Alphom.“

Ljudi bez identiteta

 

Bessora je pak radila na emigrantovoj osobnoj  priči, na tome da mu dade lice, da ga humanizira, približi, učini lako shvatljivim, napravi mu posve opipljiv identitet.

“Jer, baš to on gubi kad postaje dio podzemlja. Radila sam dosta i na njegovom smislu za humor, na tome da ga učinim optimističnim, da taj lik bude snažan čovjek. Jer, to je ono što mora imati da bi se izvukao.  Premetnula sam pojam ‘migranta’ u pojam ‘pustolova’.  Jer, tako Alpha vidi sebe. On kaže da bi Indiana Jones, da je na njegovom mjestu - umro tisuću puta!”

Barroux je kao dječak pet godina, od njegove sedme do dvanaeste, proveo na sjeveru Afrike, u Maroku i Alžiru. Otac je u Casablanci  „podučavao Marokance kako koristiti strojeve u auto industriji, mama je radila u javnoj knjižnici na francuskom fakultetu. Imam puno sjećanja na to vrijeme, pamtim mirise, svjetla, neke boje utisnute su u moje pamćenje.“

Što je najbitnije tih godina naučio od lokalnih ljudi? „Teško je reći, bio sam jako mlad. Možda to da možeš živjeti i biti sretan bez puno materijalnog. Površne stvari nisu neophodne. No, kad su i najjednostavnije stvari teško dohvatljive Europa počne izgledati kao solucija, kao san.“

Bessora spominje da je „francuska imigranska politika okrutna jer dehumanizira ljude. Mi nemamo problema s prihvaćanjem povratka francuskih emigranata u Francusku, ali strancima ne vjerujemo. Nisam sigurna da su ljudi koji dolaze ovamo sretni jer su morali napustiti vlastitu zemlju. Ne radi se takvo što iz zabave. To u pitanje dovodi život. Nažalost, obično fantaziramo o invaziji, a zapravo smo slijepi na izazove budućnosti, pogotovo na klimatske promjene, da ne spominjem ratove koji se trenutno vode. Vrlo je vjerojatno da će nas budućnost natjerati da se više otvaramo ‘strancima’. Možda ćemo u budućnosti (kao i u prošlosti) morati birati između otvorenosti ili rata.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo