MEĐIMURSKI STAND-UP KOMIČAR

Vlatko Štampar: Slovenci su pufasti, ono što je nama normalno, njima je žestoko. U Srbiji je obrnuto - njihovo normalno nama je žestoko

    AUTOR:
    • Tena Šarčević

  • OBJAVLJENO:
  • 17.09.2018. u 19:00

Željko Hajdinjak / CROPIX

 

Nesuđeni košarkaš, visok više od dva metra, diplomirani arhitekt, umjetnik i profesionalni izazivač osmijeha Vlatko Štampar ove godine slavi desetu obljetnicu početka svoje stand-up karijere. Nije šala deset godina živjeti od šale pa je Štampar u KD-u Lisinski za iduću subotu priredio 120-minutni presjek svojeg rada, a nastup je ovoga tjedna i rasprodan. Jedan od neiscrpnih izvora inspiracije za urnebesne fore mu je rodni kraj, Međimurje, koje je proslavio i prije nego što je to bilo kul (čitaj: prije nego što se pojavio Kristian Novak) pa smo s njim razgovarali u međimurskoj metropoli i meki humora, Čakovcu.

Koji su stereotipi o Međimurcima (bili istiniti ili ne) koji su ti inspiracija za fore?

- Da su niski. Da samo delaju i imaju stav “Nemoj mene nikaj pitat. Pusti me, ne bi se štel mešat, samo mi daj da radim i sve će biti ok”. Kao da su hobiti iz Gospodara prstenova - sam da se dela, da je prirode, da je lepo, da se ide u gorice, da imamo berbu, da se nađeš s prijateljem, malo se požališ ak ti nešto ne paše i sutra je novi dan. Bez previše filozofije.

Fore o rodnom kraju same izlaze van, a čak ih je i previše da bih ih sve izveo.

Jesi li kao stručnjak za humor s višegodišnjom karijerom primijetio razlike u onome na što ljudi reagiraju u različitim dijelovima Hrvatske?

- Postoje neke specifičnosti. Na primjer, južnije od Rijeke treba malo pripaziti s religijskim temama, ljudi su osjetljiviji na to. Naravno, sve se može izvesti. Samo treba na drugačiji način ući u priču - ne kao antikrist, nego s naglaskom na to da je riječ o šali. No, općenito bih rekao da Hrvati imaju prilično univerzalan smisao za humor - više ili manje slične stvari prolaze u svim krajevima.

Kakva je situacija u regiji?

- U Sloveniji su pufasti. Ono što je nama normalno njima je žestoko. U Srbiji je obrnuto - njihovo normalno je nama žestoko.

Imaš li dojam da ti je u regiji lakše nastupati samo zato što si Hrvat? U smislu u kojem je ljudima često fora puno smješnija ako je izgovorena na, recimo, srpskom ili bosanskom.

- Ima tih 20 posto ljudi kojima si automatski smješniji samo zato što si stranac.

Štampar ima neke planove vezane uz arhitekturu. A voli i risati. Neke je radove čak i prodao, neke podijelio, pa nema za izložbu. Jedan od onih kojima se najviše ponosi je portret pokojnog komičara Robina Williamsa

 

U deset godina karijere nakupilo se puno nastupa. Znamo da su ljudi često odlazili kući s upalom trbušnih mišića od smijanja, no imaš li neki nastup koji ti je bio apsolutna propast?

- Kolega i ja smo jednom umalo dobili batina u mjestu Hrastovskom pored Ludbrega. Zvali su nas na nastup, a mi smo očekivali da idemo u neku lokalnu krčmu, gdje će biti 15 do 20 ljudi. Ubacit ćemo malo više žestokih fora, doma smo na takvom terenu. Kada smo došli, to je bila hala s 400 ljudi, prava svadba. Svirala su neka tri marijačija, skroz zagorski štih, a ljudi su već bili prilično našvasani. Marijači su otišli na pauzu da nešto pojedu, a kolega je prvi krenuo s nastupom, što se pokazalo kao greška jer je on bio iz Zagreba, pravi purger.

Neki pijani frajer je došao do njega, uzeo mu mikrofon iz ruke i rekao mu da je nezanimljiv i da žele bend nazad. Kaj možeš, marijači nisu stigli ni pojesti grah i morali su se vratiti na sviranje. Mi smo izašli i pričali što ćemo jer nam je nastup propao, a oko nas se skupilo pet-šest frajera. Pitali su kaj smo se došli tu preseravati, a počela su i vrijeđanja mame. Prijatelj je rekao da mu je mama mrtva, no ni to nije upalilo. Na kraju smo se ipak nekako izvukli i rekli si - “Dečki, popušili ste”.

Komedija, čini se, može biti i opasan posao. Ima li još takvih primjera?

- Takvih ne, ali ne preferiram baš nastupe, primjerice, na poslovnim eventima. Najgore mi je kada mi kažu da ću na nekoj večeri biti iznenađenje večeri. Nažalost, nisam egzotična plesačica, a ljudima se na takvim događajima ne sluša nikoga kako priča 40 minuta. Razgovaraju međusobno, a sve što dobijem tijekom nastupa je “baš šteta” pogled od organizatora.

Posljednje dvije godine gotovo svi tvoji nastupi su rasprodani. Ipak, jesi li očekivao da ćeš napuniti cijeli Lisinski?

- S matematičke sam strane očekivao da će to biti ok. Ako mi treba tri dana do tjedna da se napuni Sax, onda za 12 puta veći kapacitet valjda treba 12 tjedana. Podijeljeno s četiri to su tri mjeseca pa sam računao da će sve biti u redu ako najavim nastup četiri mjeseca prije. Ipak, svaki sam dan gledao kako ide prodaja. Razmišljao sam o tome da bi bilo ironično da mi nitko ne dođe na nastup koji sam nazvao “Fala kaj ste došli”.

Kakav si spektakl pripremio?

- Bit će to best of kompilacija iz moja tri one man showa, “Bratec je trd”, “Štamparska greška” i “Odraslost”. Snimit ćemo nastup, rascijepati ga po forama i staviti na YouTube da ljudi koji ne mogu doći vide fore.

Kakav ti je općenito stav prema objavljivanju nastupa na internetu? Misliš li da će ljudi prije doći vidjeti show ako su već online vidjeli kako nastupaš ili je efekt suprotan jer već znaju o čemu se radi pa im je manje interesantno?

- Može se reći da je to žrtvovanje fore, ubijanje, jer ih nakon postavljanja online manje izvodim. Gibonni mi je super, “Lipu moju” mogu slušati 18 puta na dan i neće mi dosaditi, ali stand-up je specifičan - čuješ foru jednom i super ti je, drugi put ti je već poznata, a treći put si ljudi misle “Ovo smo već čuli, napiši nekaj novo”. Onda ne spašava ni ako si zgodan i pametan i to postaje kuća strave. S druge strane, ljudi vole pogledati videe ili pročitati foru i vjerujem da ih to može potaknuti da dođu vidjeti nastup.

 Sigurno je veliko zadovoljstvo to što ti je posao da ljude tjeraš na smijeh…

- Ljudi mi nakon nastupa često govore da im je večer bila odlična, da su se od srca smijali i da su im dva sata nastupa proletjela, a ja uvijek mislim da je meni bilo čak i bolje nego njima. Sve skupa mi to u glavi još uvijek nije fer. Kao što oni na dva sata uspiju zaboraviti na sranja doma, ovrhe i račune za režije, isto radim i ja. Bude mi neugodno što mi za to plaćaju.

Koliko ljudi zbog toga što si komičar drugačije gledaju na tebe?

- Nekad mirno sjedim na kavi pa me pitaju jesam li dobro. Na pozornici se vidi najbolje što sam smislio, recimo, u posljednjih mjesec dana pa svi imaju visoka očekivanja. Ali, kao i svaka osoba, znam biti i depresivan i živčan. Također ima onih koji mi, kad u razgovoru bace neku dobru foru, kažu da je slobodno iskoristim. Nekad nisu ni svjesni da je fora mutava, ali ni da sam ja već zapamtio neke druge stvari za koje možda i ne kuže da su smiješne. Nemaju pojma, a već sam ih unovčio.

Jesu li svi tvoji tekstovi prema istinitom događaju?

- Imam hrpu natuknica, pišem u svim prilikama pa širim priču. Recimo, preko ljeta su mi se na plaži pojavili nudisti. Onda krenu asocijacije - more, Česi, što sve ljudi rade na plaži, koje stvari ne bi trebale biti na plaži i slično, a onda se sve to spoji u foru koja se zove plaža. Proširi se, tako da na kraju nije stvar isključivo u babi koja mi se skinula gola dva metra ispred face. Velika većina se dogodila i stvarno je istinita. Neke situacije malo dodatno nabildaš i iskarikiraš. Ponekad stvari koje su se dogodile prijateljima ispričam kao da su se dogodile meni. Trebalo bi bar 20 sekundi da objasnim da se u toj situaciji našla kuma mame prijatelja od prijatelja kojeg znam s faksa, tako da je jednostavnije da kažem da se dogodilo meni.

Imaš li uzore?

- Bruce Lee mi je dosta dobar. Volim i Jamieja Olivera.

Uozbilji se…

- Ok. Irac Dylan Moran mi je jako drag po stilu i humoru, ali i po tome što ima sređen i poslovni i privatni život - još uvijek je sa ženom, ima djecu, funkcionira, a dobar je u poslu. Nevezano o vrsti posla, to mi je ultimativni cilj u životu. Hoću imati dobar nastup i vratiti se kući gdje me nitko ne mrzi.

 

A od hrvatskih kolega?

- Svatko od nas Lajnap-apovaca ima nešto specifično. Recimo, Tomislav Kozačinski, Aleks Curać Šarić, Goran Vugrinec i ja tri godine vodimo zajednički projekt Lajnap. Nedavno nam se pridružio i Saša Turković. Svatko od kolega ima nešto. Vugrinec ima fascinantnu brzinu pričanja fora, dok Curać Šarić fascinantno improvizira. Svi to rade, ali postoji kraj “litice” koju on preskače bez problema. Saša Turković piše fore u excel tablicama, ni danas mi nije jasno kako.

On je u stand-upu upola kraće nego ja i govorio mi je da sam mu uzor pa smo jednom iz zezancije išli mjeriti koliko se ljudi kome smiju. Meni su se smijali svakih 17 do 20 sekundi, njemu svakih 11. Tako da bih i ja volio da u excelu mogu pisati bla bla - smijeh - bla bla - smijeh. Kozačinski, koji se nedavno preselio u London, ima pak nevjerojatnu hrabrost izvesti fore koje se ostatak ekipe ne usudi. Na neki način svi jedni od drugih učimo.

Što bi rekao da je najkarakterističnija odlika tvojeg humora?

- Teško mi je odrediti formulu po kojoj radim. Mora biti smiješno. Nema pravila, čisto je intuitivno. Volim u forama glumiti karikirane likove - ljutog BBB-ovca, zbunjenu curu pa čak i predmete ili životinje - tako odgovornost svalim na njih. Volim tu mogućnost ubacivanja glume. Također, imam nula posto politike u tekstovima.

Je li ti se ikada dogodilo da pretjeraš s nekom osjetljivom temom?

- Naravno, ali onda to i kažem - ok, sada sam pretjerao. Pitam - jesam li možda trebao stati prije minutu i pol? Jednom sam nastupao u Sloveniji, ekipa je bila većinom mlađa, a u publici je bila jedna starija gospođa. Primijetio sam: “O, gospođo, i vi ste tu! Muž vas je pustio van?”, a ona mi je na to rekla da joj je muž umro prije dva tjedna. Prva ideja mi je bila: “Aha, znači, možete biti vani dokad hoćete”. Možda bi se nasmijala, možda bi otišla, ali ipak joj nisam to rekao i nekako sam se izvukao s ostatkom nastupa.

Jedno si vrijeme radio u arhitektonskom uredu, a još uvijek se baviš slikanjem. Imaš li većih ambicija vezanih uz svoju primarnu struku i hobi ili si se odlučio koncentrirati isključivo na stand-up?

- Tako je. Najprije sam završio srednju građevinsku školu - smjer Mirjana Mikulec - a zatim Arhitektonski fakultet. Prijavio sam stručni ispit prije dvije godine. Prvi put sam ga otkazao, drugi put sam zvao da l’ ga mogu otkazati. Rekli su da ne smijem jer ću imati zabranu pristupa četiri mjeseca. Evo, zabrana mi je prestala u travnju. Još nisam ništa poduzeo, ali bih volio zatvoriti to poglavlje u životu. Imam neke planove vezane uz arhitekturu. Također volim crtanje, a neki su mi se radovi čak počeli i prodavati. Radio sam po narudžbi, ali više ne jer mi je to dodatni stres - kao da dođem na nastup i netko mi kaže nemoj pričati ovo ili ono, ali budi smiješan. Već dugo imam i želju da napravim izložbu, ali puno sam radova podijelio ili prodao pa sada doma nemam gotovo ništa. No, vjerujem da će uz dobru organizaciju vremena planovi biti ostvareni.

Što da očekujemo od tebe nakon Lisinskog?

- Sutra s Lajnapom nastupam u Saxu, otvaramo novu sezonu. Također, pišem svoj četvrti one man show. Planiram s njim prvo obići manje hrvatske gradove pa ga finalno predstaviti u Zagrebu. Ima par ozbiljnijih fora. Mislim da su to stvari koje u posljednje vrijeme muče ljude - počeli smo se previše koncentrirati na fizički izgled, a pare su nam postale previše bitne. Sve je materijalno i površno, a ovo će biti komentar na to. No, ima, naravno, i jednostavnijih fora. Recimo, među ostalim imitirat ću kitove.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo