“Ovo je pljačka!” Taj uzvik, poput službenica pošte u Središću, Pavka, 55-godišnja supruga i majka četvero djece, čula je tri puta: u siječnju 2009., veljači 2010. i 5. ožujka 2010. godine. To posljednje razbojstvo, koje je ostalo pokušaj jer je razbojnik pobjegao kad je vidio u kakvom je šoku žena koju je zgrabio za grudi i uperio u nju pištolj, za Pavku je bilo kobno. Iako je još od prve pljačke proživljavala strahove, budila se noću, tresle su joj se ruke, nakon tog 5. ožujka više nije prekoračila prag kladionice Germania sport na V. Poljanicama gdje je radila. U dnevnu bolnicu zbog psihičkih tegoba na zagrebačkom KBC-u Rebro i sada odlazi na terapije. Bez šake lijekova ne može funkcionirati.
Prije tri dana s istom su se traumom suočile i službenice poslovnice Hrvatske pošte u Središću. U njihovu je poslovnicu ušao razbojnik s uperenim pištoljem. Šokirane žene, od kojih su neke više puta bile žrtve pljačkaša, nisu još uvijek spremne govoriti. Njihova je poslovnica u kratkom razdoblju opljačkana pet puta.
A njihova je priča, po svoj prilici, sasvim nalik Pavkinoj. Pavka posljednja tri mjeseca živi od invalidske mirovine koja iznosi 1470 kuna. Ožujak 2010. godine bio je okidač. I nakon punih devet godina teško joj se prisjećati tih trenutaka. Nekada nije pušila. Danas joj cigareta treba. Desna ruka joj se trese, tijekom razgovora lomi prste, dok govori radi dugačke stanke, a pogled joj često odluta negdje u stranu.
Kapuljača na glavi
“Kad sam mislila da je sve gotovo, od te druge pljačke u veljači nije prošlo niti mjesec dana, bila sam se vratila na posao. Mučilo me pitanje što ako se to dogodi opet. I onda je došao taj 5. ožujak 2010. Bio je petak, lijep i sunčan dan. I to je zapravo mene bilo uništilo. Ja sam se psihički pripremala da se to uvijek događa navečer, a treći put to se dogodilo usred bijela dana. Tog jutra dvoje djece sam spremila u školu, najmlađe dijete, sina Marina, koji je tada imao pet i pol godina odvela sam u vrtić i krenula u poslovnicu. Trebala sam raditi cijeli dan jer ponedjeljkom radi samo jedna, a oko 12.30 sati razmišljala sam o tome da si odem kupiti gablec. I danas si predbacujem zašto nisam otišla jer bi morala zaključati poslovnicu i možda se to ne bi dogodilo.
Ali, ostala sam i upravo sam bila promijenila koeficijente na ploči, tako da sam bila izašla iz prostora za pultom. Okrenula sam se prema vratima i vidjela visokog muškarca koji prilazi. Mogao je biti u kasnim tridesetima, imao je običnu kapuljaču na glavi. Budući da su se vrata otvarala prema unutra, ja sam mu ih otvorila. Nisam ni izgovorila ‘Dobar dan!’ - priča nam Pavka i pokazuje kako ju je muškarac zgrabio. Guši se, treba joj vremena da nastavi pričati, ali desna ruka ne prestaje joj se tresti, a drhti joj i glas. Čekamo da se smiri.
Nastavlja: “Zgrabio me. Počeo me navlačiti. Iz crne vrećice izvadio je pištolj i pritisnuo mi ga na grudi. Rekao je ‘Ovo je pljačka!’. Ja sam jednostavno klonula. Znam da su mi se desna strana, glava i ruka paralizirale, nisam se mogla pomaknuti, ne znam kako me ugurao u prostor u kojem smo radili, tog se dijela ne sjećam. Znam da mi je bilo užasno loše i da sam na toj stolici na koju me on vjerojatno posjeo bila nekoliko minuta. Kad je vidio u kakvom sam stanju pobjegao je ne uzevši ništa od novca koji je bio na pultu.
Meni je bila samo magla pred očima, ali nekako sam zadnjim atomima snage uspjela pritisnuti gumb za alarm. Čuo se pa je dotrčala gospođa iz susjedne trgovine. Pitala me: ‘Pavka što je bilo?’ A ja sam samo blijedo gledala u nju. Brzo je došla i policija. Odvezli su me u postaju u Dubravi, ali i tamo mi je trebalo neko vrijeme da kažem dvije riječi. Znate, u trenutku kad vidite pištolj uperen u sebe, život vam prođe kroz glavu. Smračilo mi se pred očima. Ničega se nisam sjećala, je li tražio novac...”, prisjeća se naša sugovornica.
Posljednji radni dan
Taj 5. ožujak 2010. godine bio je ujedno i njezin posljednji radni dan u Germania sportu. Bolovanja i psihijatrijski tretmani na Rebru postali su novi životni ritam.
“Isti dan sam primila injekcije, a nakon toga sam išla kod svoje liječnice koja me uputila psihijatru. Javila sam se u Centar za krizna stanja u KBC Zagreb na Rebu. Puno mi je pomogao dr. Berislav Tentor. U početku je bilo jako teško, svaki put kad bih pričala o tome rastavila bih se na komadiće. I nakon toliko godina. Svake godine provedem dva do tri mjeseca u dnevnoj bolnici. Išla sam na terapiju i kod dr. Hermana Vukušića na Rebro i na Jankomir. Pričanje o tome što ste proživjeli dio je terapije. Ali, ja bez šake lijekova, doslovno, ne mogu funkcionirati. I to traje godinama. Prvo se to manifestiralo kroz nesanicu. Bauljala sam noću po kući. Oduzimale su mi se ruke i noge, tresla sam se. Skrivala sam se po kući i plakala da me djeca ne vide. Ne možete prinijeti čašu vode ustima. Kad vam se vrate te slike i misli, kad se u glavi ‘prebaci’ na to što ste proživjeli, ništa vam ne pomaže.
Dnevna bolnica i liječnici vam pomognu da se naučite živjeti s time, i to je jedino mjesto gdje se osjećam sigurno. Sva sreća da imam zdravu obitelj pa se to sve nije urušilo. Moja najstarija kći bila mi je i skrbnik i prijateljica, moja djeca su zbog svega toga rano sazrijela i srećom su dobra djeca. Suprug, koji radi u inozemstvu, teško je to sve podnio, njemu se također narušilo zdravlje, kao i meni, ali i on mi je bio velika podrška. Jedno vrijeme, 2015. godine, sin i ja smo otišli u Njemačku, ali smo se vratili. Vidjela sam da ne mogu funkcionirati bez liječničke pomoći. A kad nekome kažete da ste na bolovanju zbog pljačke, ljudi komentiraju: ‘A što vam je to?’ Ali, ja sam bila na bolovanju zbog onoga što sam proživjela. Pa te silne komisije, kontrole, liječnici koji vas ocjenjuju prema vanjskom izgledu. A ja sam se iznutra raspadala.
Kao da ja ne bih bila sretna da mogu raditi, da se navečer mogu normalno smijati sa svojim djecom, a ne ta mi se u glavi motaju te slike, taj strah. Mene uznemiri bilo kakva agresivnost, galama u susjedstvu, počnem se tresti... Ali, izdržala sam ovih osam godina, uvijek sama sebi kažem: ‘Pavka izdrži! Imaš krasnu obitelj! Srećom djeca su ti živa i zdrava!’ A na terapijama, kako nas ima s raznim pričama, čula sam i ljude koji su doživjeli i gore od mene, pa me to tješi. Vjernica sam, kad mi je najteže odem u crkvu, sjedim tamo satima i kažem: ‘Isuse, ti si taj koji me drži i ta moja djeca koja su prekrasni ljudi, koji su sazrijeli uz sve te moje nedaće i postali možda još i bolji.’ To mi daje vjetar u leđa”, priča nam žena u koju su razbojnici triput uperili pištolj, što i danas teško proživljava...
Kvart pun kladionica
Prve dvije pljačke proživjela je u siječnju 2009. i veljači 2010. godine i vraćala se na posao u poslovnicu Germania sporta u višekatnici. Sada je kladionica iste tvrtke nekoliko desetaka metara dalje, a na kratkom razmaku je čak pet kladionica. U onu u kojoj je nekad radila Pavka ne želi ući. O prvom oružanom prepadu ispričala nam je. Emocije su i danas svježe i jake. Inače, u kladionicama je počela raditi 2002. godine, a od 2008. godine radila je u Germania sportu.
“Bio je ponedjeljak, prvi ili drugi nakon novogodišnjih blagdana i ponedjeljkom je inače slab promet i dolazi malo ljudi. Bio je mrak, negdje između 17.30 i 18 sati. Sjedila sam za pultom i listala neki časopis. Ulazna vrata su blizu i nisam praktički uspjela ni dići glavu kad su se otvorila. Stvorio se lik s nekakvom kapuljačom, imao je sunčane naočale. Zapamtila sam samo tu izraženu čeljust, jaku bradu, iako je bio izbrijan. I danas se plašim takvih ljudi kad ih negdje vidim. Prislonio mi je pištolj na čelo i rekao: ‘Ovo je pljačka!’”, govori Pavka dok joj se ruka počinje još jače tresti. Nastoji se smiriti i nastavlja kroz plač:
“Govorio je: ‘Samo brzo! Brzo! Brzo!’ Ne znam jesam li otvorila sef, on je pokupio novac i nestao. Pritisnula sam alarm i policija je došla vrlo brzo. Meni je to sve trajalo kao vječnost. Je li se to meni stvarno dogodilo ili ja to sanjam, mislila sam, kao da nisam bila svjesna svega. Kad me policija počela ispitivati doslovno sam se raspala. Sve slike su mi se vratile, ta čeljust... Nisam mogla sabrati emocije, podvući crtu. Ispitivali su me kakav je bio, što je imao na sebi. Prvo sam bila u postaji u Dubravi, a nakon toga su me odvezli u Heinzelovu. Pokazivali su mi slike nekih kriminalaca, ali vidjeli su da im ne mogu biti od koristi. Oko 11 sati u noći su me odvezli kući”, otkriva naša sugovornica.
‘Moraš se dići, moraš raditi’
Sljedećeg dana opet je bila na svom radnom mjestu, za pultom u kladionici. O tome kaže:
“Rekla sam sama sebi: ‘Pavka, moraš se dići, moraš raditi. Imaš četvero djece.’ Rekla sam voditelju: ‘Ja ću to sad pregristi i doći na posao!’ I tako je i bilo. Radila sam cijelu tu godinu. Iako sam tijekom tog razdoblja trenirala svoju psihu, nisam išla na pishoterapije niti pila tablete. Govorila sam si: ‘Pavka, neće tebi biti ništa, dođu ti s plastičnim pištoljima, uzmu novac i odu.’ Dvadesetak dana nakon prve pljačke poslovnicu bi navečer obilazio policajac, a onda je to prestalo. A ja sam sa stalnim mušterijama znala pričati samo da ostanu što duže. Bili su to ljudi iz kvarta. Znala sam da mi oni ne bi naudili, da bi me čak i zaštitili. Kad bih išla kući, znala sam se priključiti nekim ženama samo da ne hodam sama. Iako je svakodnevno u mojoj glavi bila misao ‘što ako se opet dogodi’, tresla sam se kad bi netko ušao s kapuljačom. I onda kad svi odu, vi ostanete sami i razmišljate: ‘Što ako se ponovi?’ Iako prije nisam čitala crnu kroniku, počela sam čitati i pratiti gdje se i kada dogodilo koje razbojstvo... - prepričava žrtva razbojstva.
Tu godinu nosila se sa strahovima, ali je radila. A onda je došla veljača 2010. godine. Opet isti scenarij. Puštamo je da priča:
“Bio je kraj siječnja. Vani je bio snijeg, isto tako večernji sati sa slabom uličnom rasvjetom. Ušao je taj lik, isto je imao izraženu čeljust, i u tom trenutku meni je kroz glavu prošlo: ‘Ovaj će me opljačkati! Pavka, ne boj se!’ Došao je dva koraka s vrata do mene i rekao: ‘Ovo je pljačka!’ Ja sam se nekako tada još bila “okuražila” i odgovorlla mu: ‘Gdje ćeš me pljačkati ponedjeljkom, znaš da nemam novca!’ To kao da ga je razbjesnilo pa mi je još jače pritisnuo pištolj na čelo i rekao: ‘Nemoj se zajebavati, daj novac na sunce!’ To je trenutak kad vam cijeli život prođe kroz glavu.
Pomislila sam na djecu, na najmlađeg sina kojeg sam tog jutra odvela u vrtić’...! Opet isti način, samo što je ovaj imao šiltericu. Ali, on mi je nakon onoga što je rekao djelovao zastrašujuće, imala sam poslije dojam da je stvarno bio spreman i ubiti samo da dođe do novca!”, govori nam uz teški uzdah naša sugovornica.
Slike koje se vraćaju
Miješale su joj se emocije, vraćale slike. “I ovaj put sam uspjela aktivirati alarm, pa je policija brzo došla i odvezla me na isptivanje. Pitali su me bi li ga prema čeljusti i izbrijanoj bradi mogla svrstati u neku skupinu ljudi, ali ja to nisam mogla. U toj situaciji vidite samo slike kriminalaca koje sam nekada gledala na televiziji i poistovjećujem tog čovjeka s njima. Nikad nisam puno voljela čitati crnu kroniku jer me to plašilo, znala sam koji posao radim, da ću od toga imati strahove. A zatim sam počela članke o sličnim razbojstvima ovako komentirati: ‘Gle, to je to. To se i meni dogodilo..!’”
Slijedila je ista policijska procedura, a nakon događaja od 5. ožujka 2010. godine razbojnik koji je pokušao opljačkati kladionicu u kojoj je radila Pavka i poštu iza ugla, uhićen je. Uslijedila je istraga pa suđenje.
“Sve to, policija, sud, prepoznavanja, dodatni su stresovi. Molila sam ih taj treći put da ga ne vidim u sudnici i to su mi uvažili. Navodno se on putem odvjetnika ispričao zbog toga što mi je napravio, da mu je žao, da je uništio život meni i mojoj obitelji, da je pobjegao kad je vidio u kakvom sam stanju, iako je na pultu bilo 10.000 kuna pripremljenih da ih se položi u poslovnici. Meni su se tada naprosto bile oduzele i desna ruka i noga. Zanijemila sam i on je, vidjevši me takvu, pobjegao. Nije uzeo ništa”, priča nam Pavka.
A o ljudima koji su joj uništili život i onemogućili joj da radi, umjesto čega se mora boriti za 1470 kuna invalidske mirovine, i iako se, kako je rekla, raspadala, danas razmišlja drugačije. Tijekom našeg razgovora rijetki su bili trenuci kad se nasmijala: “Možda će vam to sad izgledati čudno i smiješno, ali krajičkom srca ja te ljude sažalijevam, ne mogu ih mrziti. Nešto ih je nagnalo na taj čin. Mislim da, kad bi mi taj u prisustvu još nekoga rekao: ‘Pavka, oprosti, ja sam to učinio u afektu’, da bih mu oprostila! Ja sam im oprostila, ne razmišljam o tome da ih osuđujem, čak se uhvatim da proživljavam njihov život. Znam se zapitati: ‘Kako se oni nose s time što su učinili drugim ljudima?’ S time da su za nekoliko tisuća kuna nekome uništili život, da čovjek u najboljim godinama mora prestati raditi, da je stalno po bolnicama, bolovanjima, kontrolama, da nema egzistencije, da je prisiljen boriti se i za tu tisuću i nešto kuna. A s druge strane, mislim si kako je on mene dobro ‘skenirao’ i kako bi me mogao naći. Kad sam dobila obavijest sa suda da je počinitelj koji je bio uhvaćen odslužio kaznu i da je na slobodi, jako sam se uznemirila”, otkriva nam Pavka.
Srušen život
Ženi koja je imala sređen obiteljski život i posao od kojeg je živjela, povik “Ovo je pljačka!” srušio je život. Ono što je nekima samo jedna u nizu policijskih, sudskih, tužiteljskih, odvjetničkih, novinarskih rutinski odrađenih poslova, njoj je uništilo život, od zdrave pretvorilo u trajno bolesnu osobu. Pomažu joj liječnici, obitelj, priče drugih ljudi s još težim traumama i tragedijama gubitka najbližih. Oni su njezina čahura i bijeg od prisjećanja na oružane prepade koje je proživjela. Strahovi i unutarnji nemir nešto je što ne može odagnati iz svojih misli, nešto što je u njezinoj glavi “okidač” koji ju prati.
Je li možda o tome razmišljao i mladi policajac Luka Gajica, koji je u četvrtak posegnuo za oružjem kako bi se domogao novca u poslovnici Hrvatske pošte u Ulici Ivana Šibla u novozagrebačkom naselju Središće. Pavkina priča samo je jedna od desetina, stotina, pa i tisuća žrtava brutalnih razbojstava. Šefica poslovnice pošte, za čiju je pljačku u svibnju ove godine također osumnjičen mladi policajac, od tada je na bolovanju. Njezine traume, kao i traume nekih njezinih kolegica, slične su Pavkinima. I svježije, zbog čega nas je ljubazno odbila sa pričom. I ona, kao i Pavka, ne može odagnati iz sjećanja slike uperenog pištolja i odlučnosti razbojnika da se domogne novca. Pavka kaže da su joj te traume gore i od rata i od izbjeglištva prije više od 20 godina, kada je s obitelji morala napustiti rodno Uskoplje.