Rezultat hrvatske ekonomije u 2020. godini: BDP se survao osam i pol posto. Nitko ne može reći da je to neočekivano. Iz središnje banke zamjećuju i kako je to najveći pad ekonomije u srednjoj i istočnoj Europi, ali da je taj pad usporediv s pandemijskim stezanjem u drugim europskim turistički intenzivnim zemljama - Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. I s tim smo računali. Ministar Zdravko Marić ponudio nam je ipak preko HTV-a nekoliko riječi utjehe.
- Nakon mjesec i pol potpunog ekonomskog lockdowna u Hrvatskoj, uz sve mjere koje su uslijedile, imali smo pedeset posto turističke sezone u odnosu na 2019. godinu. Kad se usporedimo s drugim mediteranskim državama, hrvatska turistička sezona bila je najbolja, i iznad očekivanja. Godina je iza nas, trebamo gledati prema naprijed - rekao je Marić.
Optimizam treba pozdraviti, ali to što nam Marić govori, nije posve točno. Hrvatska ekonomija nikada nije bila potpuno zaključana. Čak i kad je bilo najgore, sredinom drugog prošlogodišnjeg tromjesečja, kada je, uz ugostitelje, na zatvaranje biznisa bila prisiljena i većina trgovaca, hrvatski su pogoni većinom radili, osim onih kojima su tvrde protupandemijske mjere, prvo u Kini, a onda u Italiji i Njemačkoj, zaustavile isporuku repromaterijala, ili su im bile stopirane narudžbe. I da, to je spasilo statistiku.
Analitičari koji su u petak komentirali pad BDP-a slažu se da u ovoj godini ne možemo očekivati cjeloviti oporavak. Vjerojatno ni u sljedećoj. Ni to nije neočekivano. Koliko je, međutim, realna i na čemu se temelji procjena petpostotnog rasta hrvatske ekonomije u ovoj, a onda rasta od sporijih tri posto u sljedećoj godini?
Hrvatska je ekonomija u značajnoj mjeri vezana uz turizam. Previše za zemlju koja ima ambiciju da se u skoroj budućnosti pozicionira uz bok bogatijih europskih država. Danas već znamo da se turisti u punom broju (onom rekordnom, iz 2019.) u Hrvatsku neće vratiti ove, a vjerojatno još ni sljedeće godine.
Turistički sektor, pogotovo kada je riječ o rekreativnom segmentu, možda više od svih dijelova ekonomije ovisi o subjektivnom osjećaju sigurnosti, ovaj put čvrsto povezanom sa zajedničkim rezultatom borbe protiv virusa. Sljedeće godine, riješimo li se virusa, osjećaj sigurnosti može ugroziti neka druga elementarna ili lošom politikom izazvana nepogoda. Tamo gdje turisti dođu, poduzetnici u sektoru će preživjeti.
Zato treba razmisliti u kojoj mjeri, osim nužne pomoći za održavanje zaposlenosti, država treba pomagati razvoju turizma i time zapravo spašavati lošu strukturu ekonomije, a u kojoj poticati razvoj drugih, manje zastupljenih, globalno konkurentnih i čistih industrija.
Hrvatska, primjerice, vidjeli smo to prateći rezultate Infobipa, Nanobita, pa i znatno manjeg ali važnog Photomatha, ima potencijala u IT sektoru. Promatramo li prošlogodišnji zbirni rezultat hrvatskih "informatičara" na globalnoj razini, dostignuća se čine impresivnima. Malo je koja domaća kompanija dobila toliko na prepoznatljivosti koliko su je dobili Rimac automobili (gdje se sretno spajaju IT i autoindustrija) ili vodnjansko-zagrebačko-londonski Infobip, kao prvi i zasad jedini hrvatski "jednorog".
Cijeli je domaći IT sektor, međutim, prema posljednjim dostupnim statistikama rastao samo neznatno više od prosjeka realnog sektora (12,4 posto u usporedbi s 10,4 posto), a u tom prosjeku nalaze se svi ostali sudionici ekonomije koji ovise o tržištu i stvaraju višak vrijednosti. Statistika je doduše iz 2019., i ne uključuje posljednji vatromet hrvatskih IT uspješnica, ali neumoljiv je svjedok trenda.
Znači li to da država treba dodatno pogurati "informatičare", ili je za zaključak da bi IT industrija mogla biti pokretač hrvatskog rasta, unatoč privlačnosti futurističke vizije Hrvatske kao "europske Silicijske doline", ipak premalo elemenata, pogotovo ako smo svjesni da Hrvatska mjerena prema rastu IT industrije, čak i nakon svjetskog proboja kompanija poput Rimca i Infobipa, nije iznad, nego značajno ispod europskog prosjeka?
I tu, zapravo, dolazimo do ključnog momenta razmišljanja o razvoju. Država može i treba pomoći pandemijom ugroženim biznisima kako bismo preživjeli i zadržali što je moguće više zaposlenih. Takvom pomoći spašava se i državni proračun. Država, međutim, ne treba posebno poticati ni turizam ni IT industriju. Zapravo, ne treba poticati nijednu industriju izravno, osim temeljne proizvodnje hrane gdje su, kao i u prometnoj infrastrukturi i energetici, državne potpore dio politike nacionalne sigurnosti.
Kako bi uopće mogla razmišljati o konkurentnosti pojedine industrijske grane, Hrvatska na globalnom tržištu prvo mora konkurirati uvjetima rada za sve. Tu se, naravno, vraćamo na staru, izlizanu priču o reformama, u koje više nitko ne vjeruje, i s kojima zato nitko ozbiljno ne računa. No da bismo povjerovali u Marićevu najavu rasta, prvo moramo povjerovati kako smo politički dovoljno odrasli da prihvatimo neizbježnost promjena. Zbog uvjerljivosti, ne moramo ih zvati reformama, značajan dio pogrešno postavljenog sustava ionako treba graditi iznova.