Umjesto traženog povećanja koeficijenata, nakon novog kruga pregovora Vlada prosvjetarima nudi određeno povećanje dodataka na plaću (i potpuno plaćeni štrajk koji traje već tjednima), što uz povećanje osnovice znači da će plaća zaposlenih u javnom obrazovnom sustavu u narednih godinu dana porasti između 10 i 11 posto.
Unatoč tome što takav rast plaća u Hrvatskoj nije zabilježen preko 15 godina, za očekivati je da će sindikati i prosvjetni djelatnici „dramiti“ kako nisu potpuno zadovoljni (jer su tražili povećanje koeficijenata), baš kao što će i Vlada nastaviti tvrditi kako provodi odgovornu fiskalnu politiku.
Kako god da pregovori završe, očito je da će se poreznim obveznicima – figurativno rečeno – samo isporučiti račun, bez objašnjenja koliko je takav rast troškova zbilja opravdan; u doslovnom smislu, zbog povećanja plaća državnom i javnom sektoru, Vlada odustaje od smanjenja opće stope PDV-a na 24 posto iako je to već prošle godine usvojeno u Hrvatskom saboru (drugim riječima, ništa od dvije milijarde kuna koje je trebalo ostati više u džepovima građana i poduzetnika).
Nažalost, u ova dva mjeseca štrajka svjedočili smo raznim manipulacijama i emocionalnim ucjenama, a deficit pravih analiza i brojki bio je kroničan. Primjerice, opet se priča svodila samo na pojedinačne plaće, ali ne i na ukupnu masu plaća u obrazovnom sustavu jer bi se time povuklo i pitanje broja učitelja i nastavnika u sustavu.
Tako su predstavnici sindikata i drugi zaposleni u obrazovanju kategorički odbijali tvrdnje da, unatoč tome što broj školske djece opada, broj zaposlenih u školama raste. Primjerice, u emisiji Otvoreno, emitiranoj 12. studenog, na izravno pitanje voditelja raste li broj profesora u školama, predsjednik sindikata NSZSSH g. Mihalinec odgovorio je: „To su lažni podaci“, a profesorica Ivana Valjak Ilić iz mreže „Nastavnici organizirano“, uz kategorički odgovor „Ne“ dodala je da se morao zaposliti dodatan broj učitelja jer se prije 15-ak godina uveo engleski jezik djeci od 1. razreda osnovne, kao i zbog uvođenja vjeronauka prije 27 godina.
To je eklatantni primjer izvrtanja činjenica jer službeni podaci pokazuju sasvim drugu situaciju. Ako i uzmemo u obzir da je ranije došlo do (opravdanog) povećanja broja učitelja zbog uvođenja engleskog jezika od 1. razreda osnovne i vjeronauka, kako objasniti činjenicu da i u posljednjih 10-15 godina svjedočimo rastu broja učitelja i nastavnika u školama?
Na slici 1 jasno vidimo kako je od 2005. do 2018. došlo do brutalnog pada broja učenika u osnovnim i srednjim školama za 19,6 posto (s 578 tisuća na 465 tisuća), no unatoč tome broj učitelja i nastavnika u istom je periodu porastao za 17,4 posto!
Čak i kad gledamo samo učitelje i nastavnike u ekvivalentu pune zaposlenosti (eng. full-time equivalent (FTE)) – jer jedan profesor može predavati u više škola pa se ovom metrikom omogućuje kvalitetnija usporedba – vidimo da je trend sličan: broj učitelja i nastavnika FTE porastao je za 12 posto odnosno za preko 5 tisuća u odnosu na početak školske godine 2005./2006.
Slika 1.
Grafički prikaz
Takav razvoj događaja doveo je do drastičnog pada omjera učenika i učitelja u osnovnim školama. Na slici 2 vidimo kako je broj učenika po učitelju u svim redovnim osnovnim školama pao ispod 10:1, odnosno na jednog zaposlenog učitelja u prosjeku dolazi manje od 10 učenika. Omjer učenika i nastavnika u srednjim školama još je niži te je pao ispod 6:1 odnosno 8:1 promatrano u ekvivalentu pune zaposlenosti (slika 3.).
Slika 2.
Grafički prikaz
Slika 3.
Grafički prikaz
Grafički prikaz
Promatrano u međunarodnim okvirima, Hrvatska je i otprije imala jedan od najnižih omjera učenika i nastavnika u EU (slika 4.), a vidimo da će taj omjer i dalje nastaviti padati.
Grafički prikaz
Već ovo upućuje na brojne neefikasnosti u obrazovnom sustavu, a da pitanje kvalitete obrazovanja nije niti dotaknuto. Hrvatska za obrazovanje izdvaja 4,7 posto BDP-a, što je čak iznad prosjeka EU (4,6 posto BDP-a u 2017.), no obrazovni ishodi mjereni PISA testovima ispod su prosjeka itd.
Bilo kako bilo, pritisak sindikata urodio je plodom pa će u narednih 12 mjeseci svi zaposleni u državnom i javnom sektoru dobiti ukupnu povišicu od minimalno 6 posto, a oni u obrazovanju i zdravstvu (izboreno ranije) i preko 10 posto.
Istodobno, hrvatsko će gospodarstvo porasti oko tri posto nominalno (i to ako ne bude recesije u EU), a to je otprilike i prosječna stopa rasta plaća zaposlenih u privatnom sektoru. Nerazmjer tih brojki je očigledan pa ne treba biti veliki ekonomski stručnjak da bi se zaključilo kako je eskalacija državne potrošnje ponovno na vidiku.