Pitanje je sada što profesori uče mlade ljude u vašoj zemlji? Da štite starije i hendikepirane? To je u redu, ali isto tako morate razmišljati gdje želite biti za sljedećih pet, deset godina. Ako razmišljate samo o socijalnoj pravdi, bit ćete točno tu gdje ste i danas. Ako razmišljate i o prilikama, bit ćete vjerojatno negdje drugdje. Ne razmišljate li na taj način, tu su Kina i Indija koje će preuzeti sve prilike. Onda vam neće ostati ništa! Vi danas jednostavno ne možete socijalnim mjerama štititi svoje tržište. Učinite li to, u svakom slučaju ćete izgubiti.
Tako mi je govorio Alvin Rabushka, američki ekonomist, profesor na Stanfordu, svojedobno savjetnik Ronalda Reagana za poreznu politiku, jednog jutra u lipnju 2004. na terasi zagrebačkog hotela Esplanade. Rabushka je vjerojatno najpoznatiji po tome što je, zajedno sa svojim kolegom Robertom Hallom sa stanfordskog zavoda Hoover, jedan od otaca ideje o “flat taxu”, porezu na dohodak (ne nužno samo na dohodak) koji bi u postotku bio jednak za sve. Rabushka je takav porez planirao za SAD, ali bezuspješno, no uspio ga je progurati u nekoliko zemalja istočne Europe. Njegov prijedlog za Hrvatsku bio je tada porez od 20 posto.
Riječ je o matematički najpravednijem sustavu oporezivanja, ali i o sustavu upitne socijalne osjetljivosti. Iako i kod flat taxa siromašni plaćaju državi manje ili su oslobođeni poreza, a bogati najviše (jer 20 posto od 10 daleko je manje nego 20 posto od 100), najveći dio poreznog tereta snosi srednja klasa, jednostavno zato što je najbrojnija. Zato ga i zovu “porezom za bogate”, jer njih, to je neporecivo, nepostojanje progresivnih stopa, čini bogatijima.
Ili je sve ipak drukčije.
Knjiga “The Triumph of Injustice” (Trijumf nepravde) francusko-američkog autorskog dvojca Gabriela Zucmana i Emmanuela Saeza, objavljena prije desetak dana u SAD-u, šokirala je javnost podatkom da je “prvi put u zabilježenoj povijesti” 400 najbogatijih američkih domaćinstava platilo manji porez od većine manje bogatog, pa i značajno siromašnijeg dijela američke populacije. Prevedeno u brojke to znači da je tanak sloj populacije milijardera u američki savezni i lokalni proračun prošle godine uplatio 23 posto od svojih prihoda dok je prosječna američka obitelj za državnu blagajnu rezervirala 28 posto prihoda.
Gabriel Zucman
Ogromna flat tax mašina
“Američki porezni sustav je ogromna flat-tax mašina, samo što na samom vrhu piramide bogatstva porezne stope postaju regresivne”, napisali su Saez i Zucman. Njihov rad potvrdio je zapravo staru, tada također “šokantnu” tvrdnju milijardera Warrena Buffeta koji je još 2011. godine, kada je bio treći najbogatiji čovjek na svijetu, napisao kako porez plaća po manjoj stopi ne samo od svoje tajnice, nego od svih 20 zaposlenika svojeg ureda. Dok je on državi uplatio 17,4 posto prihoda, njihove porezne prijave otkrivale su uplate po stopama od 33 do 41 posto bruto zarade. To su mu, naime, posve legalno omogućavale povlastice koje je porezni sustav otvarao za najbogatiji sloj građana. Do danas se promijenilo malo, a to što jest, promijenilo se “Trumpovom reformom” u korist najbogatijeg sloja građana.
Zucmanova i Saezova knjiga dijelom je autonoman znanstveni rad (dvojac predaje na Berkeleyju, obojica su povremeni suradnici Thomasa Pikettyja), a dijelom stručna potpora demokratskoj senatorici Elisabeth Warren na putu prema sve izvjesnijoj predsjedničkoj kandidaturi (jedini pravi konkurent sada joj je za vrijeme prošlih izbore izuzetno popularan Bernie Sanders, deklarirani “socijalist iz Vermonta”, kojemu bolest i činjenica da je navršio 78 godina umanjuju priliku za pobjedu), ali, kako je napisao jedan od njenih recenzenata na Amazonovoj stranici, “to je knjiga koja će mnoge čitatelje, u širokom političkom spektru, učiniti da se osjećaju nelagodno”.
Saez i Zucman izgradili su povijesnu bazu podataka čiji je osnovni sadržaj uplata poreza američkih obitelji različitog imovinskog stanja od 1913. godine, kada je uveden federalni porez na prihod, do danas. Poziv iz stožera Elisabeth Warren stigao je tak nakon toga, ali Saez i Zucman rado su se odazvali.
Warren Buffett
Ni Saez ni Zucman, kao ni nobelovski dvojac Paul Krugman i Joseph Stiglitz, ne skrivaju aktivistički kontekst svojih istraživanja i svoju sklonost novoj, tržištu orijentiranoj demokratskoj ljevici. Zucman, kao i Piketty, u aktivizam se upustio još u vrijeme dok su njih dvojica surađivali na Kapitalu (Zucman kao mlađi suradnik), tako i sada ukazuje da se loši trendovi mogu mijenjati.
- Mnogi misle da se ništa ne može napraviti, naša teza je da je to pogrešno, treba pogledati slijed događaja u povijesti. Društva mogu birati koju razinu porezne progresivnosti žele. Kada su Sjedinjene Države podigle porezne stope bogatima i rigorozno pazile na naplati, tada su u tome bile i uspješne. Nema razloga da tako ne bude i sada - rekao je nedavno New York Timesu.
“Trijumf nepravde” daje nam portret Amerike kroz poreznu politiku SAD-a i kronologiju bitaka između onih koji bi žešće oporezovali bogate i onih drugih koji smatraju da bogatstvo imućnih treba biti zaštićeno od svega, pa i od države. Predstavljaju nam drukčiju, danas većini nepoznatu Ameriku 17. stoljeća, i vrijeme kada su Sjeverne kolonije (europskih kolonizatora) same za sebe stvorile porezni sustav koji je bio progresivniji od europskog, na odmaku od čijih su pogrešaka novi političari gradili politiku još neujedinjenih američkih država u nastajanju.
Porez na imovinu u državi Massachusetts tada je uključivao sve - od financijske imovine, zemlje, brodova, zlatnine, pa do broja goveda u nečijem stadu. S druge strane, kolonije na jugu današnjeg SAD-a (dijelom pod frankofonskom upravom) zazirale su od bilo kakvog oporezivanja još puna dva stoljeća, štiteći robovlasnički sustav kojim su dominirali veliki vlasnici plantaža. Porezi su na jugu bili niski, a njihova naplata neučinkovita (što je, pišu autori, značajno umanjilo vojnu snagu južne konfederacije u građanskom ratu 1861./65.). Nakon ujedinjenja, pa do sredine prošlog stoljeća činilo se da su zagovornici striktne naplate visokih poreza prevladali. SAD je imao vjerojatno najprogresivniji (po progresivnosti stopa) porezni sustav na svijetu, sa stopama koje su najbogatijima rezale do 91 posto dobit i s korporativnom stopom iznad 50 posto.
Elizabeth Warren
Velika promjena stigla je u drugoj polovici prošlog stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata, kada je optimizam gospodarskog zamaha, ali i rastuća moć sve bogatijih korporacija, proizvodnih, a sve više i financijskih, u kratkom roku umanjio snagu države. Političari, sve ovisniji o donacijama najbogatijeg sloja, dali su sve od sebe kako bi novac bogatih pojedinaca i korporacija, umjesto u poreznu blagajnu, skrenuli prema vlastitim i stranačkim računima. Serijsko snižavanje poreza najbogatijima pravdalo se dobrobiti cijele ekonomije - jer “to su ljudi koji svojim biznisima kreiraju radna mjesta”, tumačio mi je i Rabushka na Esplanadinoj terasi 2004. razlažući blagodati flat taxa.
Rabushka je takav porezni sustav planirao za SAD, sugerirao ga je Reaganovom trojcu ministara financija tijekom osamdesetih (Donald Reagan, James Baker i Nicholas Brady), ali bezuspješno, Reaganovo razdoblje označilo je početak velikog raslojavanja Amerike, ali ostalo je bez velike porezne reforme, osim što je, a to nije beznačajno, najviša stopa na dohodak spuštena sa 50 na 33 posto.
Rabushka je ideju o flat taxu zato uspio progurati u nekoliko zemalja istočne Europe – Bugarskoj (10 posto) Estoniji (20 posto), Litvi (15 posto), Mađarskoj (15 posto), Rumunjskoj (10 posto), kao i u velikoj Rusiji (13 posto). Češka je flat tax imala do 2013. kada je uvela drugu stopu, kao i Slovačka, Latvija i Island koje su također flat tax, nakon što su ga iskoristile kao detonator ekonomije, a svugdje gdje je uveden pokazao se u prvom razdoblju uspješnim generatorom brzog rasta, zamijenile umjereno progresivnim poreznim sustavima. Jaz između bogatih i siromašnih počeo je biti prevelik, trebalo je rasteretiti siromašne, a državne potrebe nisu se smanjivale. Ono što je ostalo, a što je najveća kvaliteta Rabushkinog sustava, njegova je jednostavnost i transparentnost, što kada se ujedini dovodi do visoke razine naplate. Dobro za državu, jer stopa naplate je viša, dobro za biznise i građane, jer stabilan i jeftin sustav daje im mogućnost dugoročnog planiranja razvoja.
Prepolovljeno bogatstvo
Saez i Zucman su u prijedlogu koji je u svoj predizborni program ugradila senatorica Elisabeth Warren sugerirali porez od dva posto za kućanstva čiji godišnji prihod prelazi 50 milijuna dolara, (to je dva centa za svaki dolar koji prelazi 50 milijuna, objasnila je slikovito Warren) te tri posto ako ta vrijednost prekorači milijardu dolara. Prijedlog koji je iznio Bernie Sanders oštriji je prema superbogatima i prag postavlja niže, na 32 milijuna dolara kao polazišnu točku za jedan posto poreza, koji bi se udvostručio nakon 50 milijuna dolara, utrostručio nakon 250 milijuna, nakon pola milijarde dosegao bi četiri posto i penjao bi se postupno sve do osam posto na bogatstvo koje prelazi deset milijardi dolara. Taj plan, kažu u Sandersovoj kampanji, prepolovio bi bogatstvo milijardera za 15 godina, čime bi privilegirana klasa bila razbijena. Ako vam se to ne čini strašnim, to je zato što nije, ali dovoljno je radikalno da će se, pobijede li Sanders ili Waren na izborima, i u Kongresu i u Senatu morati suočiti sa žestokim otporom svojim poreznim modelima.
Predizborne ankete pokazuju međutim da danas više od pedeset posto birača podržava porez na bogate po modelu Elisabeth Warren. Skloni su mu, barem deklarativno, čak i neki od milijardera. Osim Warrena Buffeta, porez na ekscesno bogatstvo podržao je kalifornijski milijarder Tom Steyer, također jedan od pretendenata za demokratskog predsjednika na izborima sljedeće godine, ali i na 69 milijardi dolara procijenjen Facebookov osnivač Mark Zuckerberg, kojem je savjest vjerojatno još opterećena lošim marketinškim odjekom manipulacija bazama podataka Facebookovih korisnika u vrijeme Trumpove kampanje i referenduma o Brexitu. Njegova je logika doduše lako razumljiva: “Ne znam gdje bih točno postavio razumnu granicu bogatstva, ali postoji razina nakon koje je svako dalje bogaćenje nezasluženo”, rekao je početkom mjeseca na sastanku sa zaposlenicima kompanije.
Utrka grabežljivaca
Ako je ta Zuckerbergova izjava doista iskrena, možda je na valu milenijaca doista stigla i nova garnitura milijardera, takvih koji će se u jednom trenutku pokazati sposobnima odreći se bespoštedne grabežljive utrke prema vrhu. Dosad, brojne studije provedene na velikim sveučilištima, kako ekonomske tako i psihološke, pokazale su da je instinkt grabežljivca zapisan u genima. Riječ je o ljudima kojima jednostavno nije važno da su odavno ispunili sve svoje materijalne potrebe.
“Jednom kada se uđe u taj krug ekstremno bogatih”, napisao je Edward Wolf, profesor Sveučilišta New York, danas zbog predavača poput Josepha Stiglitza, Paula Krugmana i Branka Milanovića prilično arbitrarno percipiranog kao jedne od intelektualnih utvrda američke probuđene ljevice, “društveni status te probrane grupe ovisi o osobnoj neto vrijednosti. Što je bogatstvo veće, veća je šansa da će biti prepoznati kao dobrotvori raznih institucija poput muzeja, koncertnih dvorana ili da će po njima dobiti ime neka od značajnijih novih građevina. Nema toga što je braći Koch moglo zamijeniti njihov pokroviteljski odnos s New York City baletom, a to je bilo moguće samo zato što su se izdvojili i iz grupe najbogatijih i sponzorstvima pretekli svoje partnere u bogatstvu.”
Tu je ujedno i razlog zašto je Forbesova ljestvica najbogatijih, iako najbliža istini uvijek izazivala kontroverze, čak i u Hrvatskoj. Ne zato što bogati vole ostati skriveni (što je u Hrvatskoj na početku možda i bila činjenica – bojali su se jednako reketara i poreznika), nego jer hladna statistička usporedba često ne godi taštini; pokazuje da je niz drugih na višim pozicijama ljestvice, a to se u krugu hiperbogatih smatra životnim neuspjehom.
Je li moguće da američki Kongres na kraju, nakon sljedećih izbora, ipak izglasa pravedniji porezni sustav? Možda i jest, a ako ne bude pravedniji, možda ga za početak učine jednostavnijim. Ništa, naime, nije udaljenije od jednostavnog, matematički jasnog i socijalno neosjetljivog Rabushkinog flat taxa od današnjeg američkog poreznog sustava ispisanog na sedamdeset četiri tisuće stranica. Upravo ta kompleksnost omogućila je veliki legalni bijeg prema poreznim utočištima koje su proteklih godina otkrivali Assangeov WikiLeaks i “Papiri iz Paname”. Jednom provaljen, takav sustav postao je politički neodrživim, zajedno s političkom garniturom koja ga održava na životu.