Nakon niza godina pozitivnih financijskih rezultata, Hrvatska narodna banka je u 2017. i 2018. godini zabilježila računovodstvene gubitke. Negativni financijski rezultati mogu imati nepovoljne posljedice za institucionalnu vjerodostojnost središnje banke, ali i stvoriti određene političke pritiske (koje smo imali prilike vidjeti od strane nekih oporbenih političara).
To je vjerojatno bio poticaj HNB-u da objavi publikaciju naziva „Međunarodne pričuve, tečajne razlike i financijski rezultat poslovanja HNB-a“, a kako bi se bolje razumjeli uzroci negativnog rezultata. Cilj rada, prema riječima samog autora Igora Ljubaja, upravo je rasvijetliti utjecaj tečajnih razlika na financijski rezultat HNB-a, pružajući teoretsku pozadinu njihova postojanja u kontekstu upravljanja međunarodnim pričuvama, te ga usporediti sa sličnim primjerima koji su zabilježeni kod drugih središnjih banaka.
Naime, međunarodne su pričuve likvidna inozemna imovina kojom središnja banka raspolaže radi ublažavanja učinaka mogućih platnobilančnih poremećaja, svojevrsno su pokriće domaće valute inozemnom imovinom, a služe kao osiguranje odnosno zaliha su devizne likvidnosti zemlje s pomoću koje se u kriznim vremenima mogu apsorbirati mogući šokovi. Visina međunarodnih rezervi tako utječe na povjerenje tržišta glede sposobnosti zemlje da ispunjava tekuće i buduće vanjske obveze.
Posljednjih godina došlo je do zamjetne akumulacije međunarodnih pričuva HNB-a, naročito otkad je došlo do snažnih aprecijacijskih pritisaka na tečaj kune uslijed kojih je HNB plasirao milijarde kuna u sustav otkupljujući eure. Tako su danas pričuve HNB-a adekvatne i prema strogoj MMF-ovoj metrici, no s njihovim rastom povećava se i mogućnost da nerealizirane tečajne razlike tj. promjena vrijednosti pričuva iskazana u domaćoj valuti zbog promjena tečaja, znatno utječu na rezultat financijskog poslovanja same središnje banke.
Naime, gotovo cjelokupna imovina HNB-a odnosni se na međunarodne pričuve koje su devizna imovina (85% pričuva uloženo je u euro imovinu, što je logično i zbog tečajne politike koja se temelji na stabilnosti tečaja kune prema euru te visoke euroiziranosti hrvatskoga financijskog sustava, oko 13% udio je američkog dolara, a oko 2% odnosi se na tzv. posebna prava vučenja), dok su obveze, koje pretežno čini primarni novac, nominirane u kunama. Ta neusklađenost valutne strukture bilance razlog je zašto tečajne razlike mogu dominantno odrediti rezultat izvještaja dobiti i gubitka u pojedinoj kalendarskoj godini.
Tako su gubitci HNB-a zabilježeni protekle dvije godine bili upravo posljedica negativnih obračunatih nerealiziranih tečajnih razlika: u 2017. to se dogodilo zbog zamjetnog jačanja kune prema američkom dolaru (što je zapravo bilo rezultat jačanja eura prema dolaru na svjetskim deviznim tržištima), a u 2018. negativan je utjecaj proizašao iz jačanja kune u odnosu na euro. Ako se pak izuzmu tečajne razlike, HNB kontinuirano bilježi višak prihoda nad rashodima, a što možemo vidjeti u priloženoj tablici i grafikonima.
U razdoblju od 2003. do 2018., HNB je kumulativno ostvario dobit u iznosu od 13 milijardi kuna (uključujući tečajne razlike), od čega je 8,3 mlrd. kuna bilo alocirano u opće pričuve, dok je 4,8 mlrd. kuna bilo raspoređeno u državni proračun. Ako se pak promatra razdoblje od posljednjih dvadeset i sedam godina, navodi se u radu, u državni proračun RH raspoređena je dobit u dvadeset i jednoj godini, i to u ukupnom iznosu od 7,3 mlrd. kuna.
U priloženoj tablici i grafikonima možemo vidjeti kako su u 2017. ukupni prihodi HNB-a bili veći od troškova poslovanja za 107 mil. kuna, a u 2018. za 138 mil. kuna, no te iznose značajno su premašile nerealizirane negativne tečajne razlike; tako je konačan financijski rezultat bio gubitak od 2.554 milijuna kuna u 2017. i gubitak od 468 milijuna kuna u 2018. Gubici su pokriveni iz općih pričuva HNB-a koje su se formirale u godinama kada je HNB bilježio pozitivne tečajne razlike.
Tako velike negativne nerealizirane tečajne razlike koje je HNB imao u 2017., a koje su iznosile 2,3% ukupnih međunarodnih pričuva, nije bila iznimka među središnjim bankama diljem EU. Dapače, u radu se navodi kako su tečajne razlike Europske središnje banke (ESB) činile –10,1% pričuva, središnje banke Španjolske –9,5% pričuva, Finske –8,1%, Austrije –5,6%, Njemačke –3,9%, Portugala –2,6% pričuva itd.
Ipak, unatoč negativnim tečajnim razlikama, većina navedenih središnjih banaka nije imala gubitak u 2017. godini, što je u najvećoj mjeri bilo posljedica primjene računovodstvenih pravila ESB-a. Naime, prema Smjernici ESB-a, pokrivanje negativnih tečajnih razlika radi se izravno iz zaštitnog sloja kapitala stvorenog za tečajne rizike i time račun dobiti i gubitka nije pod utjecajem negativnih tečajnih razlika, dok se prema Međunarodnim standardima financijskog izvještavanja (MSFI), koji je HNB trenutačno dužan primjenjivati prema Zakonu o HNB-u, tečajne razlike prvo se priznaju u računu dobiti i gubitka te mogu odrediti ukupni rezultat, što je upravo i bilo 2017. godine.
Primjerice, da je HNB financijske izvještaje za 2017. sastavljao po Smjernici ESB-a, uz formirane zaštitne slojeve za tečajne rizike, ističe se kako bi konačni rezultat izvještaja o dobiti za 2017. bio pozitivan i iznosio bi oko 100 mil. kuna za razliku od zabilježenoga gubitka od 2.554 mil. kuna.
Ipak, unatoč gubitcima u posljednje dvije godine, kapital HNB-a nikada nije bio ugrožen jer su se gubici bez poteškoća pokrivali iz općih pričuva koje su formirane u prethodnim godinama. To nije bio slučaj kod nekih drugih središnjih banaka (poput Slovačke i Češke) u kojima su negativne tečajne razlike od inozemne imovine dovodile do gubitaka koji su naposljetku rezultirali negativnim kapitalom.
Iako negativni kapital ne onemogućava središnju banku da obavlja zadaće i ostvaruje postavljene ciljeve (jer nikada ne može biti nelikvidna u domaćoj valuti, kao što je to istaknuo guverner švicarske središnje banke nakon gubitaka zbog jačanja CHF-a), navedeni primjeri pokazuju kako snažni aprecijacijski pritisci (zbog velikih priljeva deviza iz inozemstva i inozemnih ulaganja) mogu dovoditi do velikih negativnih tečajnih razlika i konačno negativnog kapitala, što je nepoželjna situacija jer može narušiti kredibilitet i financijsku nezavisnost središnje banke.
Na kraju rada ističe se kako će HNB u procesu uvođenja eura u Hrvatskoj započeti primjenu računovodstvenih pravila ESB-a koja su primjerenija poslovanju središnje banke, što znači da uz stvaranje adekvatnih zaštitnih slojeva, tečajne razlike više neće izravno utjecati na rezultat poslovanja. To će pak povećati stabilnost i predvidivost financijskog rezultata kao i vjerojatnost isplata dobiti u državni proračun.