Veliki broj čitatelja Jutarnjeg koji su u subotu sudjelovali u anketi etičke kolumnistice Tanje Mravak, njih 86 posto, smatra da je nepristojno objaviti vlastitu humanitarnu donaciju i tako koristiti tragediju drugih za osobnu promociju. S takvim stavom nije se teško složiti. Biblijski, Kristov, citat (Matej), "neka ti ne zna ljevica, što čini desnica", ovih se dana u Petrinji, Glini i Sisku našao u pravom kontekstu. Ipak, nepogodom probuđeno, iskreno zajedništvo nacije vjerojatno je jedini dobar detalj po kojemu ćemo pamtiti ulazak u 2021.
Čak i oni koji su smatrali potrebnim da svoje sudjelovanje objave na društvenim mrežama, osim što su se pohvalili, odigrali su društveno korisnu ulogu - potaknuli su druge da se uključe u akciju. To jednako vrijedi za građane i njihove, male, ali u prvom trenutku izuzetno pomažuće donacije hrane, robe i vlastitog rada, kao i za velike kompanije koje su na razoreno područje uputile, netko skroman, a netko raskošan dio svojeg proizvodnog i uslužnog portfelja. Ako je pritom i radio etički upitan korporativni PR, rezultat je bio dobar: postalo je sramotno ne sudjelovati.
Hrvatski problem, međutim, nije u razmetljivosti onih koji pomažu. Problem je u nedostatku volje za takvim zajedništvom u razdobljima koja ne smatramo kriznima, a kada bi i mali zajednički napor mogao značajno podignuti kvalitetu života zajednice.
Po spremnosti da se pomogne nepoznatom, radom, novcem, ili odvajanjem vlastitog vremena, CAF-ov "World giving indeks" za 2020. (CAF je za Charities Aid Foundation), Hrvatsku po empatiji među članicama Europske unije stavlja na četvrto mjesto od dna. Ispod su Bugarska, Litva i Grčka. Globalno najsurovija je zadnja, 126. Kina, a prvo mjesto dijele bogati SAD i nimalo bogati Myanmar, pa onda slijede Novi Zeland, Australija, Irska. Kanada, UK, Nizozemska, Sri Lanka… (Slovenija je 40., Mađarska 109., Češka 111.). Spremnost Hrvata da se uključe u povremene ad-hoc akcije prikupljanja novca za pomoć u skupom liječenju nečijeg djeteta, iako popraćena medijskom pompom, nije nas pomakla značajno dalje od dna svjetske ljestvice međusobne ljudske solidarnosti.
Hrvatsko suosjećajno zajedništvo, pokazuje to i situacija u Glini i Petrinji, uglavnom stiže odozdo, iz baze koja je spremna pomoći kada nekoga smatra stvarno i nepravedno ugroženim. Permanentan rad za opće dobro trebao bi se, međutim, očekivati od onih koji se smatraju elitom - imućnih, obrazovanih, uspješnih članova zajednice.
"Čovjek koji umire bogat, umire osramoćen", rekao je Andrew Carnegie, nedugo prije svoje smrti 1919. godine i to je vjerojatno najčešće korišten citat kadgod se povede rasprava o filantropiji. Kada se govori o obiteljskim dinastijama i o njihovu pečatu koji su ostavile zajednici, prezime Carnegie jedno je od prvih koje iskače. Knjižnice, instituti, zaklade u Europi i SAD-u ostavljeni su kao vječni spomenici obitelji škotsko-američkog kralja čelika koji se iz bezdušnog kapitalista koji je ratovao sa sindikatima transformirao u možda najpoznatijeg filantropa dvadesetog stoljeća.
Pitanje: ima li Hrvatska, čija je elita mlada, šanse da dočeka svoje Carnegieje? Ima li šanse da današnje, malobrojne, hrvatske korporativne zaklade zažive pod patronatom, i u tom slučaju, zašto ne i pod punim imenom, svojih osnivača, najbogatijih hrvatskih građana? Zašto ne bismo znali tko je platio gradnju modernog krila neke bolnice, koncertne dvorane, poklonio raskošnu zbirku umjetnina nekoj galeriji ili osnovao znanstvenu katedru na nekom od sveučilišta, ako bi to saznanje moglo potaknuti i druge da se, makar i zbog taštine, uključe u akciju? Ili da postavimo pitanje osobnije: gdje su, kao stabilan elitni liderski trojac, u životu naše zajednice Branko Roglić, Ante Vlahović i Emil Tedeschi?
Thomas Piketty u svojem zadnjem velikom radu "Kapital i ideologija" problematizira i legitimitet milijardera-donatora i govori o "filantropskoj iluziji" te ukazuje na neke od manje željenih popratnih pojava takvog načina društvene raspodjele bogatstva.
U epohi u kojoj su veličina države i obavezna davanja dosegnuli povijesno neslućene razine, prirodno je da bi ideja privatnog i nesebičnog ulaganja u opće dobro trebala imati pojačanu ulogu. To, piše Piketty, funkcionira u sektorima poput kulture, medija i istraživanja, gdje je prikladno u okviru decentraliziranih i participativnih struktura posegnuti za izvorima financiranja, javnim i privatnim. Problem je što je filantropski diskurs katkad stavljen u službu opasne protudržavne ideologije, najčešće u siromašnim zemljama, gdje zaobilaženje države putem filantropije, a ponekad i putem pomoći bogatih zemalja, sudjeluje u njihovu osiromašenju.
I doista, sa stajališta jednog milijardera, pa i manje bogatog donatora, ugodno je moći definirati zdravstvene i obrazovne prioritete neke zemlje. Dogodi li se, međutim, taj proces u koordiniranoj akciji s državom (koja određuje zdravstvenu i obrazovnu politiku), društveno koristan rezultat uvijek je veći od taštine pojedinca.