Na kraju 2020. mnogi su se zapitali je li iza nas najgora godina dosad, godina u kojoj je pandemija zarobila svijet, u kojoj je umrlo 2,5 milijuna ljudi, u kojoj su ekonomije padale neslućenom brzinom, šireći siromaštvo i socijalne nemire. Među brojnim anketama o rangiranju prošle godine bila je i ona aplikacije Bloom koja je provedena među 28 povjesničara s vodećih svjetskih sveučilišta, uključujući Yale, Oxford i Stanford. S liste koju je predložio britanski povjesničar Philip Parker birali su najgoru ili najstresniju godinu ljudskoj povijesti, a glasanje je pokazalo da je 2020. završila na šestome mjestu. Za najtežu godinu odabrana je 1348. u kojoj je, na vrhuncu epidemije kuge, umrlo oko 200 milijuna ljudi. Na drugom je mjestu holokaust iz 1944. godine. Iako se sam izbor može doimati više kao marketinška domišljatost nego kao znanstvena potvrda, 2020. godina očito je dobila svoje mjesto u povijesti kao vrlo osobita. Niti jedna dosadašnja ekonomska kriza, prije svega velika depresija 1929. - 1930. i velika recesija 2008. - 2009., nije istodobno zahvatila cijeli svijet, nastupila tako brzo i s tako dubokim padom ekonomske aktivnosti. Prema podacima MMF-a, svjetski BDP pao je 3,3 posto, pri čemu u razvijenim zemljama 4,7 posto: od 3,5 posto u SAD-u i 6,6 posto u eurozoni do 9,9 posto u Velikoj Britaniji. Potonuće ekonomija i gubitak radnih mjesta bili bi mnogo veći da nije bilo iznimne podrške svih politika. Kakva će biti dugoročna ekonomska šteta od pandemije koronavirusa tek treba vidjeti, ali ekonomisti su zasad suglasni da su posljedice dramatične u najpogođenijim djelatnostima, turizmu i putovanjima. Na kraju, i Svjetska turistička organizacija, UNWTO, objavila je da je 2020. bila "najgora godina u povijesti turizma": broj turista pao je za 74 posto u odnosu na prethodnu godinu. U novijoj pretpandemijskoj povijesti najnegativniji podaci u turizmu zabilježeni su tijekom globalne ekonomske krize 2009. kada se broj turista u svijetu smanjio za četiri posto.
Kad je buknula pandemija, najvažnije je bilo preživjeti - građanima, tvrtkama, vladama. Kao što je to bio slučaj u većini država svijeta, i hrvatske su vlasti reagirale snažno i izdašno. Što kroz porezne mjere, što povećanjem proračunskih rashoda, trošak koronakrize lani je iznosio 28,5 milijardi kuna. Najveću stavku pritom je predstavljala mjera za očuvanje radnih mjesta i podršku zdravstvenom sustavu koja se dobrim dijelom financirala bespovratnim sredstvima iz programa EU, ali i proračunskim prihodima. Na vrhuncu krize koristilo ju je više od 600 tisuća radnika i više od 100 tisuća poslodavaca. K tome, tvrtkama i građanima banke su odobrile moratorije na otplatu kredita, od tri mjeseca do godinu dana u slučaju tvrtki iz najpogođenijih djelatnosti, turizma i putovanja.
Podaci HNB-a i Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (EBA) na kraju su pokazali da je Hrvatska spadala među zemlje koje su najviše pribjegle zamrzavanju kredita zbog udara koronakrize. Krajem lipnja 2020. godine pod moratorijem je bilo 14,4 posto ukupno odobrenih kreditnih plasmana banaka, a veći udio imali su samo Cipar, čak 48,1 posto, Mađarska (23,3 posto) i Portugal (22,2 posto). Osobito veliku potrebu za obustavom kreditnih otplata imale su tvrtke: na kraju rujna prošle godine u moratoriju su imale 31,5 milijardi kuna, čak 29 posto ukupnog portfelja kredita tvrtkama. Kad je riječ o građanima, banke su im odobrile moratorij za iznos od 7,2 milijarde kuna, uglavnom gotovinske kredite.
Ni razmjerno izdašne mjere državne potpore, ni moratoriji na financijske obveze nisu mogli zaustaviti pad prihoda tvrtki, pa su na početku pandemije mnoge posegnule za novim kreditima kako bi očuvale likvidnost. Kako su na kraju završile tu neobičnu godinu? Na temelju pristiglih godišnjih izvješća 139 tisuća poduzetnika, obveznika poreza na dobit bez financijskih institucija, analiza Fine pokazuje da su im prihodi lani pali 5,3 posto (na 744 milijarde kuna), a rashodi 3,8 posto, na 717 milijardi. Dobit je ostvarilo njih 59,5 posto, dok je godinu s gubitkom završilo njih 40,5 posto. Pritom je broj gubitaša značajno porastao u odnosu na 2019.: s nešto više od 16 tisuća na 25,6 tisuća ili oko 55 posto. Konsolidirani rezultat na kraju je iznosio 21 milijardu kuna, što znači da je dobit poduzetnika u pandemijskoj 2020. pala za trećinu (34,3 posto).
U trenutku izbijanja krize najcrnje prognoze govorile su da bi bez posla moglo ostati više od 200 tisuća ljudi, ali tržište rada ipak nije značajnije posrnulo. Ukupna zaposlenost se smanjila 1,2 posto, za manje od 20.000, pri čemu je najviše otpuštanja bilo u djelatnostima turizma i ugostiteljstva te u prerađivačkoj industriji, a nekoliko njih je povećalo zaposlenost, među kojima se izdvajaju građevinarstvo i ICT industrija. Neto plaće porasle su 2,8 posto, ponajprije zahvaljujući većim plaćama u javnom sektoru. Međutim, kriza se itekako osjetila. Isplate neoporezivih naknada, koje su prethodnih godina znatno utjecale na raspoloživi dohodak zaposlenih, gotovo su potpuno izostale. Kada se neto plaćama pribroje i neoporezive naknade, tako iskazani dohoci zaposlenih, procjenjuje HNB, u 2020. su se smanjili za 3,5 posto.
Na kraju je i pad BDP-a bio manji nego što su govorile prve, vrlo pesimistične procjene, da će iznositi više od deset posto. Pao je "samo" osam posto jer se pokazalo da je turistička aktivnost u Hrvatskoj stradala nešto manje nego u većini mediteranskih zemalja. Prihodi od potrošnje stranih gostiju otprilike su prepolovljeni u odnosu na prethodnu godinu, dok su pesimistična očekivanja bila da bi pad mogao iznositi i tri četvrtine. No, upravo zbog toga što turizam čini značajan dio BDP-a hrvatska ekonomija ipak je potonula više nego u većini zemalja EU. Više su pale samo tri mediteranske zemlje: Španjolska (10,8 posto), Italija (8,9 posto) i Grčka (8,2 posto). Prosjek za 27 zemalja EU bio je 6,1 posto.
Dok su turističke usluge snažno pale, konzumiranje proizvoda nije se smanjilo, što govori i podatak da je robna razmjena tek neznatno manja. Hrvatska je lani izvezla robu čija je vrijednost bila tek 1,4 posto manja nego godinu prije, dok je uvoz pao 7,5 posto manje. U razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda s inozemstvom ostvareni su i bolji rezultati nego u 2019. godini. Uz veći izvoz i manji uvoz, deficit u tom sektoru, prema podacima HGK, smanjen je za čak 31,5 posto, odnosno za 388 milijuna eura. To je pobudilo nadu da bi se hrvatska ekonomija mogla u budućnosti manje oslanjati na varljivi turizam, a u većoj mjeri na sektore kao što su proizvodnja hrane i ICT.
Ipak, što zbog nedostupnosti nekih usluga i proizvoda, što zbog velike neizvjesnosti koju nosi svaka kriza u pogledu radnih mjesta i plaća, potrošnja kućanstava snažno je pala. Kako procjenjuje HNB, lani je bila manja za 15 milijardi kuna. Istodobno je snažno porasla štednja: depoziti kućanstava u bankama uvećani su za 12,8 milijardi kuna, mnogo više nego prethodnih godina (u 2019. za devet milijardi kuna, a u 2018. za 8,2 milijarde). Osim toga što su više novca ostavljali sa strane, građani su se, nakon prvog šoka i masovnog povlačenja novca iz investicijskih fondova, postupno počeli vraćati ulaganjima. Kako se čini, osobit interes imali su za nekretnine čije su cijene nastavile solidan tempo rasta, unatoč očekivanjima da će pasti ili barem stagnirati zbog pandemije, rekordnog pada ekonomije i dva potresa tijekom 2020. godine.
Na godišnjoj razini nekretnine su lani poskupjele 7,7 posto, nakon što su godinu prije rasle po stopi od devet posto. Najveći pritisak na rast cijena, procjenjuje se, u kontinentalnoj Hrvatskoj imaju subvencionirani krediti preko APN-a, a na Jadranu izrazito stabilnu potražnju drže strani kupci - Nijemci, Austrijanci i Slovenci. Najviše traže male apartmane u povijesnim jezgrama, nekretnine koje se mogu brzo prodati ili dugoročno iznajmiti. Tako se Hrvatska posljednjih godina svrstala među zemlje s najbrže rastućim cijenama nekretninama, premda su nastavile rasti i u svim ostalim članicama Europske unije, osim Cipra, zahvaljujući vrlo povoljnim uvjetima financiranja i potrazi ulagača za zaradom.
Podaci govore da je lani u Hrvatskoj prodano oko 32 tisuće nekretnina, tri tisuće manje nego u godini prije pandemije. No, na nešto manji interes kupaca prodavatelji nisu reagirali spuštanjem cijena, nego odgodom prodaje. Takav razvoj događaja već pomalo zabrinjava središnju banku jer relevantni parametri upućuju na određenu precijenjenost nekretnina, da prebrzo rastu u odnosu na makroekonomske varijable koje bi ih trebale određivati. Kako stambene nekretnine čine glavninu imovine kućanstava, objašnjavaju u HNB-u, promjene njihovih cijena izravno utječu na bogatstvo kućanstava, a neizravno mogu utjecati na njihove odluke o potrošnji, na gospodarsku aktivnost, pa i na financijsku stabilnost zemlje s obzirom na to da su najčešći kolateral pri zaduživanju kod poslovnih banaka i utječu na razinu kreditnog rizika koji banke prihvaćaju.
Godina iznimno ekspanzivne fiskalne i monetarne politike, općenito, imala je za posljedicu snažan rast cijena financijske imovine, ali i snažan rast zaduženosti država. Svi rezultati višegodišnje fiskalne konsolidacije, tri uzastopne godine proračunskog suficita i godina smanjenja omjera javnog duga i BDP-a izbrisani su gotovo preko noći. Zbog pada prihoda i rasta troškova povezanih s pandemijom lani je ostvaren zamjetan manjak proračuna (7,4 posto BDP-a), a javni je dug na kraju godine dosegao 88,7 posto BDP-a, odnosno 329,7 milijardi kuna, što je 36,8 milijardi kuna više nego godinu prije. Olakotna okolnost za menadžment javnog duga ostaje činjenica da su troškovi zaduživanja dodatno smanjeni. Unatoč svemu, Hrvatska je zadržala investicijski kreditni rejting, a značajan doprinos povoljnijoj percepciji snažnog porasta javnog duga imala je i odluka Europske komisije o suspenziji maastrichtskih kriterija, kao i najava prema kojoj će Hrvatskoj biti na raspolaganju velik iznos nepovratnih sredstva i krediti Europske unije. Međutim, što hitniji popravak narušenih fiskalnih pokazatelja u 2020. godini za Hrvatsku ostaje od osobite važnosti, mnogo veći nego za druge zemlje, zbog zacrtanog puta ulaska u eurozonu. Unatoč svemu, u pandemijskoj 2020. godini primljena je u tečajni mehanizam ERM2, što nameće i nešto veću fiskalnu disciplinu.
Godinu bez presedana po brzini urušavanja ekonomije sada prati godina najbržeg oporavka u posljednjih 80 godina - Svjetska banka očekuje da će globalna ekonomija u 2021. rasti 5,6 posto. No, rast cijena sirovina, osobito nafte, velika količina likvidnosti u sustavu te promjena ponašanja potrošača i strukture potrošnje ne prolaze bez posljedica. Donijeli su novi problem - povratak viših razina inflacije. Mnogi se nadaju da će to ipak biti prolaznog karaktera i da neće biti potrebne mjere koje će prigušiti oporavak. U tom slučaju, očito je, razina ekonomske aktivnosti brzo će se vratiti na pretkrizne razine, ali posljedice pandemije, sasvim sigurno, ostat će trajne i duboke, osobito u manje razvijenim zemljama u kojima snažno rastu siromaštvo i nejednakost.