Tržišta kapitala imaju ključnu ulogu za tvrtke koje svoje poslovanje temelje na ulaganjima svojih investitora. To im daje financijsku potporu za prevladavanje ekonomskih posrtaja, a istodobno ispunjava njihove obveze prema zaposlenicima, vjerovnicima i dobavljačima. U godini pandemije uvrštene nefinancijske tvrtke prikupile su rekordnih 626 milijardi dolara novog kapitala. Međutim, prema podacima OECD-a od 2005. godine više od 30 000 tvrtki na svijetu izvrstilo se s burze što predstavlja 75% svih uvrštenih tvrtki. Ta izvrštenja nisu nadoknađena novim uvrštavanjima na burze, što je rezultiralo neto smanjenjem broja uvrštenih tvrtki na svijetu. To znači kako je danas nekoliko tisuća tvrtki manje u mogućnosti izravno pristupiti investitorima i doći do jeftinog kapitala koji je dostupan uz relativno nisku cijenu.
Ovi zabrinjavajući trendovi pojačavaju strukturne slabosti u ekosustavu na tržištu kapitala. Prvo, prelazak s izravnih ulaganja na velike institucionalne ulagače stvorio je pristranost prema velikim tvrtkama koje kotiraju na burzi. Prosječan udio vlasništva institucionalnih investitora u velikim tvrtkama koje kotiraju na burzi znatno je veći od njihova vlasništva u manjim tvrtkama. Drugo, struktura aktivnosti investicijskih bankara važan je čimbenik koji stoji iza visokih troškova uvrštenja na burze. Visoke naknade za uvrštenje i niske vrijednosti dionica nakon uvrštenja obeshrabrile su tvrtke od izlaska na tržište. Pored toga, sustavno kupovanje manjih tvrtki koje bilježe visoke stope rasta, i to posebno od strane velikih tehnoloških tvrtki, također doprinosi smanjenju potencijala inicijalnih javnih ponuda. S koronakrizom došlo je i do situacije u kojoj mnoge tvrtke nisu mogle ispuniti određene zakonske i regulatorne obveze. Mnogi regulatori i nositelji ekonomske politike prilagodili su svoje zahtjeve ili odgodili objavu ili dostavu izvještaja. Iako su neke od tih prilagodbi privremene, one u nekim slučajevima imaju trajni utjecaj na način na koji se upravlja tvrtkama, zatim na njihovu strukturu kapitala te na vlasničku strukturu i način upravljanja odnosima s dioničarima. To otvara niz pitanja o tome je li potrebno prilagoditi politike i propise korporativnog upravljanja u razdoblju nakon pandemije. Iskustva stečena tijekom pandemije upućuju na to kako su potrebna određena poboljšanja u upravljanju rizicima i krizama. Između ostalog otvaraju se i pitanja kvalitete revizije, manipulacije cijenama dionica i slično.
Dodatna posljedica pandemije je porast koncentracije vlasništva na globalnoj razini. Institucionalni investitori znatno su povećali svoju imovinu pod upravljanjem tijekom posljednjih 15 godina, dok se smanjio broj tvrtki kojima se trguje. Ti trendovi rezultiraju rastom investiranja u sve manji broj tvrtki što rezultira ponovnom koncentracijom vlasništva u rukama velikih institucionalnih ulagača. Na primjer, tri najveća institucionalna ulagača u Sjedinjenim Američkim Državama sada zajedno drže oko 23,5 % kapitala u tvrtkama koje kotiraju na burzi. Koncentracija je još i veća ako se gledaju velike globalne grupe, pogotovo u Aziji. Naime, privatne korporacije i holding-tvrtke u nekoliko azijskih gospodarstava imaju više od 30% udjela u uvrštenim kompanijama na burzama.
U Hrvatskoj je situacija vrlo slična kada gledamo nova uvrštenja na burzu, pa i postojeća uspješna uvrštenja. Većina se kompanija nalazi kod mirovinskih fondova koji su "zabetonirali" veliki dio dionica u svojim portfeljima. S tim dionicama u mirovinskim portfeljima se ne trguje jer mirovinski fondovi kupuju i drže te dionice, što je i očekivano s obzirom na njihovu investicijsku strategiju. Pandemija je značajno ubrzala pozornost usmjerenu prema ESG faktorima odnosno okolišnim, socijalnim i upravljačkim nefinancijskim pokazateljima poslovanja poduzeća. Naime, investitori sve više obraćaju pažnju na ESG faktore prilikom donošenja odluka o investicijama. Kreatori politike i regulatori moraju osigurati ulagačima pristup dosljednim, usporedivim i pouzdanim materijalnim informacijama, posebno informacijama povezanima s klimom i ekologijom. To bi također pomoglo korporativnom sektoru da ispuni sve veća očekivanja kada je riječ o prepoznavanju interesa svih dionika u doprinosu dugoročnom uspjehu korporacija. Koronakriza nije podjednako pogodila sva poduzeća. Razlog tome je dijelom povezan s razlikama u financijskoj stabilnosti tvrtki kada ulaze u krizu. Što su tvrtke više zadužene kod banaka to je veća njihova ranjivost. Nakon financijske krize 2008. godine na globalnim tržištima korporativnih obveznica došlo je do značajnog povećanja izdanja, udvostručivši se s godišnjeg prosjeka od 890 milijardi dolara između 2000. i 2007. na 1.870 milijardi dolara između 2008. i 2020. Izbijanje koronakrize pojačalo je taj trend pa je 2020. godine zabilježen povijesni vrhunac od 2.900 milijardi dolara u izdanjima korporativnih obveznica nefinancijskih tvrtki. Kada gledamo hrvatsko tržište onda su u fokusu krediti prema poduzećima koji su od početka krize porasli za 5% ili oko 4 milijarde kuna.
Okretanje prema financiranju kroz izvore koji ne uključuju banke postaje sve važnije u Hrvatskoj. Prije svega se radi o financiranju kroz različite oblike fondova EU-a koji se uglavnom zasnivaju na bespovratnim sredstvima. Takav način financiranja uvelike je pomogao domaćim poduzećima što potvrđuju i domaća znanstvena istraživanja. Naime, rezultati nedavnih istraživanja pokazuju kako je financijska podrška koja je došla od fondova EU imala snažan pozitivan efekt na niz pokazatelja poslovanja domaćih poduzeća. Prije svega se to odnosi na povećanje prihoda i rast produktivnosti i to posebno u razdoblju dvije godine nakon što su povučena sredstva iz fondova EU. Poduzeća koja su tijekom pandemije prolazila kroz dugotrajne pregovore s bankama oko odgoda otplate obveza najbolje znaju koliko je to težak proces. Oni koji su se okrenuli nebankarskim kanalima financiranja imali su puno bolju financijsku stabilnost početkom koronakrize te su lakše prebrodili to razdoblje. Posebice ako su imali investitore koji su bili spremni podržati poslovanje tvrtke kroz ulaganja u dionički kapital. Održivi oporavak korporativnog sektora nakon koronakrize treba biti ključni prioritet nositelja ekonomske politike. Stoga je Nacionalni program oporavka i otpornosti izvrstan početak tog procesa jer uključuje dva ključna elementa – financiranje i reforme. Nositelji ekonomske politike trebaju osigurati reforme, a privatni sektor rast i zapošljavanje kako bi reforme bile što manje bolne.