Kao nastavak “Kapitala u 21. stoljeću” (knjiga je objavljena 2013. g. i prodana u 2,5 milijuna primjeraka te prevedena i na hrvatski jezik) Thomas Piketty je prošle jeseni objavio “Kapital i ideologiju”, knjigu od 1200 stranica.
Središnja tema druge velike knjige Thomasa Pikettyja je njegov nalaz da je iscrpljeni hiperkapitalizam 21. stoljeća u dubokoj krizi pa ga treba zamijeniti “participativnim socijalizmom”. Tome su, tvrdi autor, barem tri razloga.
Kako se nakon 1990. tanka manjina najimućnijih obogaćuje mnogo brže od ostalog stanovništva, hiperkapitalizam ubrzano proizvodi ogromne socijalne nejednakosti: 1980-ih za 10% najbogatijih dohodak je rastao 25-35%, a za 50% najneimućnijih 20-25% dok je 2018. godine 10% najimućnijih postalo bogatije za 35-50%, a najneimućnijima su prihodi rasli za 15-20%, u SAD-u za svega 10%. Istovremeno je najbogatijem 0,1-0,01% stanovništva dohodak rastao 85-240%. Razdoblje 1950-80. Piketty nalazi relativno egalitarnim i u Europi i u SAD-u, no od 1980., od “konzervativne revolucije” Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, živimo naglo rastuće neegalitarne podjele. Načine naglog bogaćenja ilustrira zbivanjima u financijskoj krizi 2008.: velike iznose državnih sanacija tada posrnulih banaka platili su srednji i mali porezni obveznici dok se, pritom, vrlo tanak sloj ljudi basnoslovno obogatio. Uz to, nagli porast socijalnih nejednakosti zadnjih tridesetak godina događa se posvuda u svijetu, u Rusiji, Kini, Indiji, Brazilu, ponajviše u Saudijskoj Arabiji i Emiratima.
Thomas Piketty
Drugo, suvremeni hiperkapitalizam je viševrsno autodestruktivan jer proizvodi dalekosežne okolišne poremećaje koji počinju narušavati uvjete za život na Zemlji pa se klimatsko zatopljivanje nameće kao politički prioritet. Budući da klimatske probleme nije moguće riješiti u granicama nacionalnih država, nego jedino dogovorenom svjetskom politikom, u globalnom karakteru hiperkapitalizma autor razaznaje potrebu za transnacionalnim kako sagledavanjem tako i rješavanjem brojnih problema današnjice.
Treće, razvijeni građanski poredak, uključujući kapitalizam, trebao bi funkcionirati temeljem demokracije. Jedno od postignuća Francuske revolucije bio je duboki politički preokret s epohalnim učincima i na shvaćanje vlasništva. Taj je dalekosežni preokret smjerao razdvojiti pravo na vlasništvo od prava na upravljanje. No danas ojačana sprega megavlasništva i moći podriva demokratski poredak pa - posljedično - i opstojnost kapitalizma.
Iz tih premisa slijedi autorova konkluzija o problematičnosti i krhkosti aktualnog hiperkapitalizma.
Velikom količinom dragocjenih podataka autor prati nastajanje kasnih neegalitarnih poredaka te sve naglijih i većih socijalnih razlika u Europi, SAD-u, dijelom u Rusiji, Kini, Indiji i Brazilu. Nakana mu je potankom genezom pridonijeti boljem razumijevanju današnjice, njime doprijeti do “povijesnih pouka” iz kojih je moguće iščitati transnacionalne tendencije k većoj jednakosti odnosno naslutiti osnove za neki novi političko-ekonomski poredak. On pomalo sarkastično primjećuje da su moderne nejednakosti pravedne jer su nastajale pristankom, pa otuda zaključuje da ih se glasači mogu riješiti onako kao što su na njih pristajali.
Thomas Piketty inzistira na tezi da se svaki društveni poredak gradi na dvozadaćnoj ideologiji - ona određuje institucionalnu strukturu poretka, ona opravdava i čini uvjerljivima socijalne razlike. Stoga kani istraživati legitimacijske dimenzije kapital(izm)a. No u toj legitimacijsko-prošlosnoj orijentaciji autor je nedovoljno “ideologičan”. Uz napomene da se nejednakosti u vlasničkim političkim režimima opravdavaju (tobože) prirodnim razlozima raslojavanja stanovništva, konzervativno-elitističkim ‘oprirodnjivanjem’ te stoga nepromjenjivošću socijalnih različitosti, sakralizacijom privatnoga vlasništva i njihovom kasnijom ustavnom zaštitom ili pak navodnim jamstvom dragocjene ekonomske i političke stabilnosti, u knjizi nisam našao teorijske razrade zašto neki poredak koristi svoje legitimacije i etablira odgovarajuće institucije, a ne neke druge. Usprkos brojnim pokazateljima kojima autor nijansirano prikazuje stanja i/li procese njihovih nastajanja, nedostaju teorijska rasvjetljavanja njihovih uzroka. Ekstenzivno prikazivanje društvenih mijena i nekih njihovih posljedica te trud utvrđivanja egzaktnog stanja autor postiže metodom koju naziva “faktičnom”. No uz “fakte” on iskazuje i nadu da će njegovi prikazi pridonijeti kolektivnoj refleksiji, dakle nečemu onkraj puke faktičnosti. Slično je i s njegovim uvjerenjem da će “faktičnosti” dovesti do “povijesnih pouka”, dakle nečega također izvan “faktičnosti”. Koketiranje s Marxovim “Kapitalom”, Pikettyjeva ispravljanja Marxa kao i opseg knjige pobudile su mi nadu u autorovu posvećenost društvenim i političko-teorijskim obradama razmatranih tema. Mnoge su, nažalost, ostale na razini “faktičnosti”. A puno značenje ‘fakta’ dobivaju tek interpretacijama, teorijskim ‘utemeljenjima’.
Thomas Piketty
Autorovo inzistiranje na bazičnosti ideologije za politička, ekonomska i društvena događanja možemo razumjeti kao pristajanje uz Maxa Webera, da je duh kapitalizma odredila protestantska etika i novovjeka svrhovita racionalnost Zapada, dakle duhovna (ideologijska?) sfera. Otuda postaje razumljivo autorovo metodski značajno distanciranje od marksizma i njegovo uvjerenje u potpunu autonomnost sfere ideja jer, kaže, svakome stanju postoji mnoštvo idejnih alternativa. No radikalizacija tog metodologijskog postava u tvrdnju da nejednakosti među ljudima nisu ekonomske, nego ideologijske smatram intelektualističkom redukcijom stvarnosti na ideologiju. Povrh toga, bazičnost ideologija za ljudske djelatnosti implicira racionalnost i transparentnost politike. Tako je Thomas Piketty iz politike izgnao djelotvorne strasti, interese, moć, o kojima ni ne razglaba.
Ostanemo li u istoj metodskoj maniri, autorovim prikazima Francuske revolucije manjka upravo ‘ideologijska podloga’, mnogoznačnost francuskog prosvjetiteljstva. Nije li francusko 18. stoljeće obilježeno Diderotovom i d’Alembertovom Enciklopedijom i umnim utemeljenjem političkog poretka, Voltaireovim razračunima s hipokrizijom staroga režima, Montesquieuovom trodiobom vlasti, Rousseauovim poimanjem republike? Nisu li bez te “ideologijske pozadine” i Francuska revolucija i njome otpočeti preokreti postali teško razumljivi?
Uz osebujno poimanu ideologiju, ključnim područjem ‘duhovne’ dimenzije suživota, rada pa i prevladavanja nejednakosti Piketty smatra obrazovanje. Iz autorove argumentacije izdvajam dvije poučne ilustracije te tvrdnje. Pobjedu pruske vojske nad francuskom 1870. on pripisuje boljoj obrazovanosti pruskih oficira i - konsekventno - nadmoćnoj organizaciji pruske vojske. Drugi eklatantan primjer ekonomskog, socijalnog i političkog značaja obrazovanja autor nalazi u SAD-u. Do II. svjetskog rata privreda te zemlje rasla je izrazito brzo i postigla globalnu ekonomsku nadmoć. Piketty smatra da taj brzi ekonomski rast počiva na tada najrasprostranjenijoj mreži ponajprije osnovnih a potom i srednjih škola, čiji su polaznici stekli umijeća za rad u složenim proizvodnim procesima.
Thomas Piketty
Zbog stalnog usložnjavanja tehnologija i poslova rasla je potreba za visokoobrazovanima kao kadrovskoj osnovi osobnog i ekonomskog napretka. U novije vrijeme, pogotovo posljednjih nekoliko desetljeća, dostupnost visokog obrazovanja u SAD-u ponajviše ovisi o platežnoj moći roditelja, što uvelike mijenja socijalnu strukturu diplomiranih. U SAD-u tek 20% djece među 10% najneimućnijih roditelja uspijeva diplomirati dok je 90% djece imućnijih visokoobrazovano. S obzirom na astronomske iznose školarina na prestižnim privatnim sveučilištima, ona su nedostupna neimućnima. Kako osobna primanja i kvaliteta života uvelike ovise o razini obrazovanosti, postojeći američki visokoobrazovni sustav uvećava socijalne razlike.
U Europi je, konstatira Piketty, dostupnost visokog obrazovanja danas znatno bolja, ali realnost je počesto drugačija od proklamacija. Usprkos proglašenoj jednakopravnosti na obrazovanje i deklariranoj zajamčenosti jednakih šansi, francuske “velike škole” upisno su vrlo selektivne, a premda su javne, kao i sveučilišta, po studentu iz državnog proračuna dobivaju 2,5 puta više novca no ‘obična’ sveučilišta. U Ujedinjenom Kraljevstvu socijalna selekcija počinje već u srednjem školstvu jer osam elitnih i krajnje skupih privatnih škola obrazuje učenike koji najvećim postotkom popunjavaju upisne kvote Oxforda i Cambridgea, svjetski priznatih vrhunskih sveučilišta. Zanemariv je broj članova britanske elite tko nije diplomirala/o na jednom od tih sveučilišta. I nedavni nalaz OECD-a tvrdi da sveučilišta zakazuju u socijalnoj mobilnosti.
Iz obimnog “faktičnog” materijala Piketty izvlači važnu pouku: kvalitetno obrazovanje ključno je za osobni i društveni boljitak pa će svaka sredina kojoj je stalo do dobrobiti poticati njegovo unapređivanje i stvarati uvjete za jednaku dostupnost obrazovanja, koja može biti i značajan činitelj ublažavanja socijalnih nejednakosti.
Uz ideologijsku podlogu prevladavanja nejednakosti, snažno oruđe tome cilju Piketty nalazi u progresivnom porezu. Ponekad i ponegdje su stope progresivnog poreza dosezale i 86%, no “konzervativna revolucija” drastično ih je smanjila i uvela “deregulaciju”, minimizirala je ovlasti države u javnoj i ekonomskoj sferi. I Piketty je mišljenja, kao i brojni ekonomisti, da je financijska kriza 2008. neposredna posljedica deregulacije, pa su i u najliberalnijim ekonomijama svijeta države bile primorane subvencionirati banke. No “konzervativna revolucija” nije ozbiljila svoje nakane, da će najbogatiji svima donijeti najveće koristi, jer su nakon “konzervativne revolucije” zapadne ekonomije rasle sporije no u vremenu 1950-80.
Francuski ekonomist Thomas Piketty na konferenciji za medije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu
Zasluge za ekonomski prosperitet zapadnoeuropskih zemalja 1950-80. Piketty pripisuje radničkim političkim strankama. Osim brige za radništvo one su, zajedno sa sindikatima, u radno zakonodavstvo Švedske i Njemačke uspjele ugraditi radničko suodlučivanje u poduzećima, što je potaknulo produktivnost i brzi rast gospodarstva. No, uz zasluge, Piketty ih opterećuje i velikom krivnjom za ekonomsko posustajanje i rast socijalnih razlika. U 80-ima “narodne stranke” nisu znale ažurirati svoje programe i smisliti adekvatne odgovore na političke, socijalne i ekonomske izazove, nisu iskoračile iz svojih granica ni pokrenule transnacionalne aktivnosti sa srodnim strankama u svijetu. Prestale su skrbiti o najpotrebitijima i zato što im se promijenila struktura članstva i glasača - privukle su najobrazovanije, “socijaldemokratske brahmane”. Slična promjena dogodila se američkim Demokratima, a uvelike i britanskim Laburistima. Najneimućniji su počeli osjećati bespomoćnost, vjerovati da su ih “brahmani” napustili, a socijalne razlike su rasle, bez izgleda da postojeće ‘socijalne nepravde’ budu prevladane.
U smanjenju socijalnih nejednakosti Europska unija ne može biti od pomoći jer je, tvrdi Piketty, ona prvenstveno trgovinska (dijelom i monetarna) udruga, izrasla na trusnim temeljima. Programsko načelo EU o slobodi kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala Piketty smatra manjkavim jer ono omogućava kretanje kapitala bez ikakva nadzora. Porezna politika ostala je u ovlasti nacionalnih država, što je barem dvojako upitno. Promet kapitala danas je uvelike transnacionalan pa njihovi vlasnici uspijevaju izbjeći nacionalne poreze. Drugo, odlučivanje o europskoj poreznoj politici konsenzusom omogućava zemljama članicama EU međusobno porezno nadmetanje (donedavno ‘slučaj Luksemburg’), što slabi unutarnju koheziju Unije. Sve dok EU ne donese zajednička pravila poslovanja, npr. poreznu politiku (što SAD ima na razini federacije), EU će ostati nestabilna.
Prividnoj neizbježnosti povećavanja socijalnih nejednakosti Piketty suprotstavlja svoja rješenja - progresivni porez, globalni nadzor i porez nad dohotkom i imovinom pomoću svjetskog financijskog katastra te ukidanje kapitalizma kao sustava koji spominjane poteškoće proizvodi.
Od početka svog djelovanja Piketty se uključio među brojne analitičare rezultata i posljedica velikih socijalnih nejednakosti. Analizirali su ih i nobelovci Stiglitz i Krugman, i profesori James K. Galbraith i Branko Milanović, i francuski autori Comte-Sponville i Daniel Cohen. Dok većina njih smatra da postojeći kapitalizam naginje suicidu pa traga za optimalnim promjenama sustava, Piketty iskoračuje iz tog kruga i predviđa ukidanja kapitalizma i uvođenja “participativnog socijalizma”. Otuda pitanje: jesu li Pikettyjeve obimne analize i traganje za “poukama povijesti” znanstvena istraživanja ili ideologijske osnove za neki budući politički, socijalni, ekonomski poredak? Ili oboje?
U knjizi nalazim argumente i za potvrdan i za niječan odgovor.
Potvrdan bi mogla biti glavnina trećeg od četiri dijela knjige, “velika transformacija 20. stoljeća”. U prošlome stoljeću Piketty ju vidi u “padu vlasničkog društva” potaknutog dvama svjetskim ratovima kada su državni aparati progutali društva i načine njihovih uobičajenih funkcija, u osnivanju prve socijalističke države pred kraj I. svjetskog rata, koja je nasilno ukinula dotadašnji poredak i podržavila privatno vlasništvo, u priključivanju socijalizmu desetak država nakon II. svjetskog sukoba, među kojima je bila i Kina, najmnogoljudnija zemlja svijeta, u pripremama zapadnoeuropskih radničkih stranaka za nacionalizaciju vlasništva, dakle ukidanje kapitalizma, u ukidanju kolonijalizma, također i apartheida. No da je vlasničko društvo “palo”, bi li bilo hiperkapitalizma i bi li imalo smisla da Piketty, 30 godina nakon nestanka socijalističkih država, reaktualizira programe koje su radničke stranke napustile prije četrdesetak i više godina?
Iz brojnih nezadovoljstava postojećim, Piketty iščitava “egalitarni sindrom 21. stoljeća”, negativne socijalne, ekonomske i političke posljedice enormno nabujalog bogatstva malobrojnih pa u zadnjem poglavlju zaključuje o potrebi uspostave nadziranog društvenog (ne državnog) vlasništva odnosno uvođenja “participativnog socijalizma”. Ali nije objasnio razliku između državnog i društvenog vlasništva, nije analizirao iskustva države koja je 40-ak godina funkcionirala na društvenom vlasništvu, nije obrazložio što je namjeravao iskazati nazivom propalog političko-ekonomskog sustava.
Nastanak novog poretka Piketty predviđa postupnim podruštvovljenjem (dijela) privatnog vlasništva. Što ljudi budu obrazovaniji, vjeruje on, to će jasnije uviđati “povijesne pouke” usmjerene suupravljanju vlastitim sudbinama. Progresivni porezi bi postupnom redistribucijom velike imovine smanjivali koncentraciju bogatstva, novi porezni prinosi povećali bi troškove za socijalno potrebite te za unapređivanje zdravstva i obrazovanja. Obrazovanje bi moglo biti financirano vaučerima od, otprilike, 250.000 eura. Oni koji ga prekinu nakon srednje škole zadržavaju približno 80-100.000 eura da taj novac ulože u neki posao. Da bi uspio, novi poredak treba biti globalna socijalna federacija, svjetsko transnacionalno društvo, sa svjetskim parlamentom - dijelom direktno izabranih parlamentaraca, a dijelom delegiranih iz nacionalnih parlamenata.
Korijene svjetskog uređenja Piketty uočava u globalizaciji. Ona osvještava sve čvršću planetarnu međuovisnost ljudi, ona transcendira nacionalnu državu. Da bi bilo uspješno i “socijalno pravedno”, globalno gospodarstvo potrebuje globalnu vlast s globalnim ovlastima.
Niječan odgovor artikulirao je sam Piketty: društvena zbivanja nisu predvidiva, nikako ne treba odustajati od nalaženja viševrsnih alternativa, ne može postojati neka izvjesna projekcija budućnosti. No Piketty iscrtava projekcije budućnosti i iznosi podosta konkretnih prijedloga za poboljšanje društvenih odnosa.
Bez obzira na zazor od kineskog hiperkapitalizma te tamošnjih osobnih nesloboda, Piketty smatra poželjnim približan omjer privatnog (70%) i državnog (30%) vlasništva u Kini, pri čemu središnja vlast zadržava prerogative za njihovo funkcioniranje. Hvali i strukturu kineskog parlamenta, u kojem su proporcionalno zastupljeni svi društveni slojevi, premda izražava i nezadovoljstvo što je djelovanje parlamenta ovisno o odlukama kineske Komunističke partije te što odluke donosi nekolicina najviših dužnosnika Partije, jedine političke organizacije u državi. Otuda i pitanje bi li neki segment današnje Kine mogao biti uzor europskoj budućnosti.
Sve današnje države poznaju privatno, državno, a neke i javno vlasništvo. Ne bi li bilo zanimljivo doznati kakvi su omjeri privatnog te državnog i javnog vlasništva (dio zdravstva, najviše obrazovnih institucija, prometna i komunalna infrastruktura, proizvođači energije i energenata, poduzeća, javni mediji...) u najrazvijenijim državama EU odnosno jesu li one blizu strukturi vlasništva Pikettyjeva “participativnog socijalizma”?
Nije ovaj svijet posve mračan, Piketty priznaje ljudski napredak: nikada nije bilo manje nepismenih, gladnih i neobrazovanih, ljudi nikada nisu dulje i bolje živjeli te imali veća primanja (iako izgleda da će naša djeca živjeti lošije od svojih roditelja).
Ali do napretka dolazi borbom i lomovima (revolucijama?). Ta je borba i preuzimanje vlasti, koja je, tvrdi autor, prvenstveno ideologijska i intelektualna. Kako Marxovo shvaćanje klasne borbe Piketty zamjenjuje ideologijskom, ne bi štetilo više jasnoće o toj zamjeni – jesu li društvene klase prestale postojati ili su odlučile surađivati, koje “ideologije” iskazuju čije (klasne ili grupne) interese, je li njihova “borba” intelektualna, socijalna, politička (koja završava preuzimanjem vlasti) ili neka sadržajna mješavina...? Usprkos preuzimanju vlasti borbom, Piketty ne vjeruje u nastup “participativnog socijalizma” revolucijom, nego evolucijom.
Pikettyjeve misli nalazim izazovnima i inovativnima, ali odviše “faktičnima”. Nažalost je posve zaobišao analize vrhunskih ekonomista o temama kojima se sam bavi. Nije se ni osvrnuo na intenzivne rasprave od 60-ih godina prošlog stoljeća naovamo o tektonskim promjenama u zapadnim društvima. Postindustrijsko društvo, zamjena plavih (radničkih) ovratnika bijelima (tehničarskim i inženjerskim), smanjenje i tendencijsko nestajanje radničke i industrijske klase zbog sve veće automatizacije materijalne proizvodnje, odnos bogatog Sjevera i siromašnog Juga, digitalna revolucija, postmoderno doba, transformacija struktura moći, ljudska prava i posebice prava žena, mrežno društvo, robotizacija i umjetna inteligencija praćena ukidanjem velikog broja tradicionalnih zanimanja, restrukturacija nacionalnog proizvoda u najrazvijenijim zemljama u kojima natpolovični prihod ostvaruju uslužne djelatnosti i kreativne industrije... tek su neke od tema o kojima bih volio čitati u knjizi ovakvih pretenzija, jer svaka od njih dodiruje socijalne nejednakosti, a neke i ublažava.
Možda je ključnu poruku o svojem bavljenju socijalnim nejednakostima Thomas Piketty artikulirao u “Zaključku”: knjiga je, kao pokušaj multidisciplinarnog rasvjetljavanja socijalnih nejednakosti, tek poticaj za razmišljanje i zrenje vlastitog stava o svijetu u kojem živimo. Slična je i nakana ovog selektivnog prikaza.